Stalna na tom svijetu samo mijena jest. Možda i Vama, cijenjeni čitatelji, padnu na pamet ti stihovi našeg velikog pjesnika Petra Preradovića dok budete listali najnoviji broj Sušačke revije. Jer teško je danas dok se suočavamo s mogućnošću da ostanemo bez brodogradilišta 3.maj, jednog od riječkih simbola, povjerovati kako se s naše strane Jadrana samo u drugoj polovici prošlog i u prvom desetljeću ovog stoljeća u more s navoza porinulo čak tisuću i dvije stotine brodova! Činili smo to, dakle dvadeset puta godišnje, a danas ostajemo bez brodogradnje, jedne od naših ključnih gospodarskih djelatnosti, nakon što smo se još prije nekoliko godina tako olako riješili brodogradilišta u Kraljevici, najstarijeg škvera s ove strane Jadrana.
Stalna samo mijena jest. Tko bi još prije desetak godina povjerovao kako će u Rijeci postojati integralni hotel sa 150 apartmana i kako će u Rijeku godišnje stizati i više od stotinu tisuća turista boraveći ovdje po nekoliko dana? Teško je to bilo još nedavno zamisliti kao što nam se danas nevjerojatnom čini odluka s kraja 19. stoljeća da se ruši stara Guvernerova palača (jer nije bila za Rijeku dovoljno reprezentativna) kako bi se krenulo u izgradnju i danas prekrasnog zdanja nove Guvernerove na obronku iznad mora i Korza. Danas za tako nešto ne bi bilo ni sredstava, ni političke hrabrosti, a ni konsenzusa. Kao što ne bi bilo hrabrosti ni za ondašnju odluku o monumentaliziranju upravne zgrade Rafnerije šećera kako bi odgovarala ugledu kompanije i grada u kojem se nalazi. U Rijeci smo se zadnji put s takvom odlukom susreli krajem prošlog stoljeća kada je Jugolinija prije svoje propasti obogatila središte Rijeke obnovom i rekonstrukcijom i danas prelijepe palače. Ali bila su to neka druga vremena.
Stalno samo mijena jest, uočavamo to i na našem primjeru. Nismo više ona moćna, snažna, velika i jaka Rijeka. Danas smo ugodniji grad za življenje, ali sve smo manji i siromašniji. Sve nas je manje, ali ipak se nadamo novim mijenama i novim izazovima. Da ne zaostanemo previše za suvremenim svijetom iako će nas Danica Kragić, naša Riječanka, jedna od najmoćnijih žena u švedskoj industriji, upravo na to upozoriti na stranicama koje slijede.
Nadamo se i promjeni u razmišljanjima, kako ćemo pronaći pouke u toj slavnoj riječkoj povijesti o kojoj već desetljećima pišemo na stranicama Sušačke revije pa da se prema toj prošlosti kao grad i kao društvo počnemo drugačije odnositi. Da postavimo, pišemo o tome i u ovom broju Revije, barem spomen-ploču Antunu Mihanoviću na Jadranskom trgu i pohvalimo se kako je baš iz Rijeke poslao Lijepu našu Ljudevitu Gaju u Zagreb prije nego će preseliti na dužnost austrijskog konzula u Beograd. U isti onaj Beoograd u kojem će puno godina kasnije, kao uostalom i u velikim hrvatskim sportskim sredinama poput Splita i Dubrovnika, sportaši slavne sušačke Victorije pokrenuti stvaranje kasnije vrlo uspješnih košarkaških, plivačkih i vaterpolo-klubova. Bila jednom jedna, velika i veličanstvena Victoria kojoj u novom broju Sušačke revije čestitamo 110. rođendan. Uz želje da opet, pod imenom Primorje 08, kao i grad u kojem djeluje, naraste do onih nekadašnjih visina. Zašto ne? Pa stalna na tom svijetu samo mijena jest.
Ugodne blagdane i ugodno čitanje novog broja Sušačke revije želi Vam
Alen Čemeljić