Kinezi, dakle. Mogli bi to nazvati i Kineskim proljećem nakon što se proljetos i Hrvatska, kao i mnoge druge države s malo vlastitog kapitala, okrenula prema Kini, kineskim bankama i kineskim investitorima. I u kojem smo se najzad morali suočiti s činjenicom da nemamo novaca za projekte za koje su Kinezi zainteresirani iako smo se nadali da ćemo sami izgraditi prugu do Zagreba, da ćemo sami biti gazde u riječkoj luci, da ćemo sami znati voditi naše škverove, da ćemo sami izgraditi novu Kantridu, i stadion i hotelske sadržaje, da ćemo sami izgraditi novi Krčki most. Novaca, međutim, na žalost nemamo. Kao što ga nismo imali ni u prošlim stoljećima kada su neki drugi bogatiji dolazili u Rijeku i gradili i luku, i rafineriju šećera i tvornicu papira i rafineriju nafte. Ili u Opatiju gdje su gradili hotele i lječilište. I ništa se do danas, unatoč našim nadanjima, nije promijenilo iako smo očekivali da smo naučili taj recept i da ćemo ga sami znati i moći primijeniti. Novaca, međutim, nema, jer ono što smo imali potrošili smo na ceste i neke druge, južnije, luke, europski novac na Pelješki most, a novac od prodaje naftne i ostalih naših jakih kompanija otišao je da ni sami ne znamo gdje. Osiromašeni i suočeni sa stagnacijom bez novih projekata preostalo nam je jedino okrenuti se opet stranom kapitalu, ovog puta kineskom.
Kinezi, dakle. Oni će graditi sve ono o čemu smo na ovim stranicama godinama i desetljećima pisali kako nam je potrebno za snažniji iskorak u Europu i bolji i bogatiji život. Oni su ti koji će ulagati u Hrvatsku kao što su već milijarde uložili u Poljsku, Mađarsku, Srbiju… Zarada tako neće biti naša nego njihova, a tek jednog dana nakon što vratimo sve te kredite i isteknu sve te koncesije možemo se nadati kako će sve to opet postati naše.
Kinezi, dakle, kao nekada Mađari, Austrijanci, Nizozemci i ostali, možete o tome čitati na stranicama koje slijede. Želim Vam ugodno čitanje ili
Zhù nǐ dúshū yúkuài.
Alen Čemeljić