Napustio nas je profesor Danko Pavešić, jedan od osnivača Sušačke revije i njezin dugogodišnji odgovorni urednik. Napustio nas je izuzetno velik čovjek. Postoje ljudi koji obogate vaše živote nakon svakog susreta s njima. Nekim novim saznanjem, nekom novom pričom, iskustvom ili nekim detaljem. Za takve obično kažemo kako su rijetki takvi ljudi. Takav je bio i profesor Danko Pavešić. Pamtim gotov svaki razgovor s njim iako ih je bilo jako puno u proteklih četvrt stoljeća koliko smo zajedno uređivali Sušačku reviju. I na Medicinskom fakultetu, i u rektoratu, i u bolnici, dok je još bio u radnom odnosu, i u Primorju na Kantridi, i na nekoj od riječkih terasa. I svaki, ali baš svaki od tih razgovora bio je obojan nekom zanimljivošću koja je pokazivala koliki je bio ugled, obrazovanje, autoritet i iskustvo profesora Danka Pavešića.
Sjedili smo tako nakon jedne od promocija Sušačke revije s nekadašnjim ministrom kulture Tončijem Vujićem. U jednom trenutku Antun Vujić se okrenuo prema meni i zapitao me: Znate što sam, kao sušački gimnazijalac, htio biti kad odrastem? Htio sam biti kao Danko Pavešić. On je bio zgodan, bio je liječnik, bio je sportaš. Takav je bio ugled Danka Pavešića već od mladih dana.
Danko Pavešić je bio ugledni liječnik, profesor na Medicinskom fakultetu, dekan i rektor Sveučilišta u Rijeci. Ali za mene on je bio i jedan od one stare garde liječnika koji su izazivali strahopoštovanje. Sjećam se, prilikom rada na jednom od brojeva Sušačke revije, prigovorio je jednom od suradnika kako se nije držao dogovora. Ali nismo se dogovorili, zamolili ste me da li bih mogao to preinačiti., rekao je naš kolega. Odgovor profesora Pavešića je bio: Samo sam bio pristojan. I to je bilo dovoljno da se problem riješi bez suvišnih riječi i suvišnog trošenja vremena i energije. Takav je bio autoritet Danka Pavešića.
Imao je veliko, široko obrazovanje, sjajnu memoriju, a skupilo se i puno životnog iskustva. Bilo je to neprocjenjivo prilikom svakog uređivanja novog broja Sušačke revije. Znao je, bez greške, procijeniti iz kojeg je doba neka od starih fotografija Rijeke ili Sušaka. Sušak i Rijeka kroz desetljeća, gotovo sve je znao o tome, a puno toga i proživio. Sjećam se, kako sam bio zadivljen pričom o odgovoru njegova oca Vazmoslava Pavešića talijanskim vlastima nakon okupacije Sušaka. Talijanska vlast je tražila da vaterpolisti Viktorije nastave s treninzima i utakmicama, jer će ih u suprotnom rasformirati. Vazmoslav Pavešić je odgovorio: Pa možemo jednu godinu i pauzirati. Kad sam spomenuo profesoru Danku Pavešiću kako je taj hrabri odgovor za mene jedna od najjačih rečenica iz riječke novije povijesti on mi je odgovorio: Da, takav je bio moj otac. Nije prisvajao djela drugih, čak i kad se radilo o tako bliskoj osobi. Naravno, imao je dovoljno svojih velikih postignuća.
Bio je zaista velik. I znao je što želi. Pričao je jednom kako je s tugom na kolodvoru u Ljubljani ispraćao vaterpolo reprezentacju tadašnje države na neko natjecanje na koje nije mogao otići zbog fakultetskih obaveza. Bilo mi je žao, ali postao sam liječnik., govorio je. Postao je ono što je želio. Vaterpolisti sigurno znaju što su izgubili, a on, ono što je želio, to je i postizao. Želio je da od Sušačke revije stvorimo respektabilan časopis i vjerujem da smo uspjeli u tome.
Pamtit ću ga kao ozbiljnog, autoritativnog, ali i vrlo duhovitog čovjeka. Znao se često našaliti na račun svojih već poodmaklih godina. Jednom, pričajući o životu, spomenuo sam kako se moja generacija počela susretati na obljetnicama mature svake godine, jer nam je dugo čekati svakih pet ili deset godina da se okupimo. Da, da, tako vam to krene, mi se nalazimo svaki tjedan., rekao je sasvim ozbiljno.
Sušačka revija je projekt koji nas je spojio i preko kojeg smo se družili. Časopis koji je trebao pokazati, a vjerujem da smo uspjeli u tome, koje su vrijednosti našeg kraja, što je bio Sušak, što bi mogla biti Rijeka, koje su vrijednosti naših ljudi. Naših ljudi među kojima istaknuto mjesto zauzima profesor Danko Pavešić. Uvijek će mi biti žao što ga nisam nagovorio na razgovor za stranice Sušačke revije, jer je imao puno toga za reći, ali tješi me da nikada ne bi pristao na to kao odgovorni urednik časopisa do kojeg mu je bilo izuzetno stalo. Uvijek je težio boljem i vjerovao je da se preko Sušačke revije može utjecati da se poboljša život u našoj okolini i da objavljene misli pametnih ljudi mogu utjecati na druge. Tako smo zajedno gledali na Sušačku reviju za koju nije štedio ni vrijeme ni trud.
Otišao nam je posljednji iz trojca koji je marljivo radio za Primorje, za Klub Sušačana i Sušačku reviju. Nakon Ćire Kovačića i Igora Koprivnikara otišao nam je i Danko Pavešić.
Hvala vam profesore na svemu i počivali u miru.
Alen Čemeljić