Cijenjeni čitatelji,
pred Vama je 120. broj Sušačke revije koji smo pripremali jesenskih mjeseci s ciljem da se s njom družite idućih pola godine. Da na njezinim stranicama doznate nešto novo, prisjetite se neke priče iz prošlosti i da Vas potakne na razmišljanje.
Naime, Sušačka revija u već skoro trideset godina redovitog izlaženja želi upravo to – da zastanemo ponad neke zapisane misli ili povijesne priče, da razmislimo kako se nekada djelovalo, što bismo trebali sačuvati, sve zato da bi se podiglo stanje svijesti o tome kakav je zapravo grad i kraj u kojima živimo, što baštinimo i čime se možemo ponositi.
Danas, toliko godina kasnije, naš zadatak puno je širi i može se pronaći u rečenicama naše Sanje Barić, rado prisutnog lica u javnom prostoru, kako naš ljudski cilj mora biti baš podizanje svijesti kod što većeg broja ljudi. I to je, čini mi se, jedini odgovor na sva ona pitanja kojima iskazujemo veliku količinu našeg čuđenja dok promatramo svijet oko sebe. To je odgovor na sva ona naša pitanja koja počinju riječima je li moguće: nedostatak ljudske svijesti u svijetu u kojem dominiraju pohlepa, sebičnost i sumanuta ideja stalnog rasta. I korupcija koju Sanja Barić tako jednostavno definira kao pojavu koja je u svojoj srži sebičnost, pohlepa i ograničeni um, a demokratski svijet u kojem želimo živjeti ne može funkcionirati bez prosvijećenog uma. I aktivnih građana koji se moraju aktivirati upravo u podizanju ljudske svijesti.
Vjerujem da ćete i Vi zastati iznad tih misli riječke profesorice ustavnog prava, kao što vjerujem da će vas privući i priča bečke novinarke Melite Šunjić koja ocjenjuje Rijeku urbanijom sredinom nego što bi se moglo očekivati od grada koji nije ni glavni grad jedne male zemlje na rubu Europe. To je nešto što smo zadržali, uočila je to i ona za svog višemjesečnog boravka u Rijeci, iz vremena dok smo bili veći i značajniji i što, naravno, moramo i dalje pokušavati zadržati. I to je, između ostalog, cilj Revije koju držite u rukama - da svojim štivom pokaže što smo sve imali i što bismo mogli opet jednom imati.
Također, i čime se danas možemo pohvaliti na stranicama Sušačke revije: sjajnom riječkom klapom Luka i njihovim glazbenim ostvarenjima, Elvisom, Razzom, Charlijem, Tončijem, Zvjezdanom, Albom, Astrid i Meri koji gaje jazz na Kvarneru (ljubav je to, reći će Elvis), brojnim gradilištima u Rijeci - onima otvorenim poput Gradske knjižnice, Sušačke bolnice, ceste prema Zagrebačkoj obali i onima koji će se uskoro otvoriti – kao što su Porto Baroš i autobusni kolodvor. Kao što će se Ljubo Španjol, nezaboravni prvi čovjek Adriagradnje, pohvaliti na našim stranicama kako su zapošljavali više od 20 tisuća ljudi (!) i kako su izgradili Škurinje, Srdoče, Marčeljevu Dragu, harmoniku na Turniću i još puno toga i kako su od drugoligaške Rijeke stvorili respektabilni klub u europskim razmjerima. A danas strahujemo da će pohlepa i sebični interes za profitom pokušati od Kantride, nogometnog hrama na Mediteranu, kako su ga nazvali čelnici velikog Juventusa prilikom gostovanja u Rijeci, napraviti hotelski kompleks i jeftine turističke sadržaje.
U ovom broju Revije donosimo i priču o Vili Olgi, reprezentativnom zdanju na Pećinama, koju je dao sagraditi Josip Mikuličić nakon što se obogatio u Južnoj Americi, a čiji su nasljednici, piše Igor Žic, još donedavno plaćali najveće poreze u Peruu.
Zatim kako je Petar Preradović imao vrlo bitnu ulogu u povratku maestra Ivana Zajca iz Beča u Hrvatsku, kako su, piše Višnja Višnjić, neki Preradovićevi stihovi toliko ušli u narod da se smatraju narodnima, a toliko godina kasnije njegovi stihovi: zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči i dalje odzvanjaju kada se spomene ime i prezime Petra Preradovića i Jezik roda moga. Kao što danas često čujemo stihove: ki profumi, ki kolori, s čen sam ovo merital, a njihov autor, autor pjesme Del tebe, koja odzvanja Kvarnerom i cijelim Hrvatskim primorjem, Zlatan Marunić napisao nam je kako su oni nastali.
Milan Grabovac Šteko vratio nas je u vremena kada su na trsatskom parketu gostovali Kinđe, Moka, Praja i Rato, dramska umjetnica Ana Vilenica nam je povjerila da bi se rado vratila u Rijeku, a precizirala nam je i u kojem se to koraku u Sarajevu iz austrougarskih tekovina prelazi u svijet Orijenta. Branko Šuljić nam je napisao kako je Nikola Žorić krivac za sto godina brodogradilišta u Puntu, a za sto godina veslanja na Sušaku ima jako puno krivaca kojima čestitamo njihovu obljetnicu.
A Vama, vjerni naši čitatelji, čestitamo nadolazeće blagdane i želimo Vam ljepšu i sretniju iduću, (već) 2023.-u godinu.
I, naravno, ugodno čitanje,