Cijenjeni čitatelji, Sušačka revija obilježava trideseti rođendan. Da je osoba u pitanju pričali bi o njoj kako je odrasla, kako je diplomirala, zaposlila se, već ima i obitelj. Kako se radi o časopisu govorimo o tridesetogodišnjoj, sad već, tradiciji kontinuiranog izlaženja i traže me ponekad, kao glavnog urednika, da izdvojim neke od zanimljivih priča koje smo objavili u tih trideset godina. Traže nemoguće, jer kopači riječkog blaga, kako sam često nazivao naše autore, podijelili su preko Sušačke revije s javnošću toliko zanimljivih podataka i fantastičnih priča i detalja iz riječke povijesti da se toga ne bi postidjeli ni puno veći i značajniji svjetski gradovi. Osobno sam, kreirajući sadržaj Sušačke revije, a vjerujem da je tako bilo i među brojnim stalnim čitateljima, naučio nevjerojatno puno o gradu i kraju u kojem živimo i ostavljamo sve to zapisano iza sebe za one koji će htjeti u nekim budućim vremenima čitati i učiti o Sušaku, o Rijeci, o tome da su to bila nekada dva grada, o tome da je Mrtvi kanal bio granica između dviju kraljevina, o tome da se ovdje povijest i te kako igrala sa sudbinama nas malih ljudi. Tko je htio mogao je kroz ove godine pročitati i naučiti da je, primjerice, generacija sušačkih maturanata iz 1948. godine imala svjedodžbe iz čak 5 država, da je čuveni Stendhal Rijeku, kada ju je posjetio prije nešto manje od 200 godina, nazvao posljednjom točkom civilizacije, kako je jedan od autora profesora Baltazara Zlatko Bourek stvorio Baltazargrad po uzoru na Rijeku, da je drugi hrvatski osvajač medalje na olimpijadama nakon Milana Neralića u mačevanju bio gimnastičar s Pećina Dragutin Ciotti koji se iz Amsterdama 1928. godine vratio s broncom nastupajući u istoj ekipi sa slavnim Slovencem Leonom Štukeljom.
Tko je htio mogao je iz Revije doznati da je Antun Mihanović od 1823. do 1936. živio u Rijeci i da je bio riječki zastupnik u hrvatsko-ugarskom saboru u Požunu. Ne znamo gdje mu se prvi put oteo uzdah: Lijepa naša domovino, ali za pretpostaviti je da je buduću hrvatsku himnu Ljudevitu Gaju poslao baš iz Rijeke jer je objavljena 1835. godine dok je on još živio na Kvarneru. Ne znamo ni je li baš Roberto Bartini bio taj koji je poslao Gagarina u svemir, ali znamo da je nakon završene gimnazije u Rijeci i fakulteta u Milanu kao dizajner zrakoplova, politički naklonjen ljevici, pred fašizmom pobjegao u Sovjetski Savez da bi tamo postao jedan od tvoraca ruske svemirske industrije.
Sušačka revija je bila ta koja je donosila te priče, a prva je donijela i priču o jedinom sačuvanom spasilačkom prsluku s Titanica na europskom kontinentu kojeg čuvamo u Pomorskom muzeju u Rijeci, a tko je htio mogao je doznati s naših stranica i da je Marica, sestra Nikole Tesle, živjela u Rijeci i da njihova pisma nisu na žalost sačuvana u tim burnim povijesnim zbivanjima. Sačuvan je, međutim, podatak kako je Miloš Crnjanski, klasik srpske književnosti igrao u napadu nogometaša Viktorije dok se školovao u riječkoj trgovačkoj školi. Nije nastupio u prvoj utakmici na Kantridi gdje su nogometaši Viktorije isprašili Građanski s 3:0 jer je par mjeseci ranije napustio Rijeku u kojoj će se kasnijih godina, kada već o nogometu pričamo, Glorija i Olimpija ujediniti u Fiumanu, najjači klub s desne strane Rječine dok su to s lijeve strane bili Orijent i Viktorija. Viktorija, čiji vaterpolisti u doba talijanske okupacije nisu željeli nastupati u prvenstvu Italije, a na prijetnju talijanskih vlasti da će ih rasformirati beskrajno hrabri Vazmo Pavešić hladno je odgovorio: Pa jednu sezonu možemo i pauzirati! Sve ste to mogli doznati upravo na našim stranicama.
Kroz protekle godine preko Sušačke revije doznao sam i zapamtio da je Ivo Andrić, naš nobelovac iz 1961. provodio ljeta u Mošćeničkoj Dragi. Kad se već prisjećamo književnika prekrasna je bila i priča o tome kako je Gustav Krklec kao gimnazijalac odlazio u posjet Vladimiru Nazoru koji je službovao u Kastvu, a dojmljivo je bilo i čitati kako je Viktor Car Emin s čežnjom gledao Opatiju u zalasku sunca sa Sušaka gdje je boravio u izbjeglištvu.
Maja Mijač, kći Borisa Papandopula, jednog od najvećih hrvatskih skladatelja i dirigenata pričala mi je u opatijskom hotelu Continental kako je njezin otac nakon Drugog svjetskog rata morao raditi kao vozač, akademik Boris Kamenar pričao mi je kako je bio jedan od voditelja projekta koji je doveo do otkrića Sumameda, Daina Glavočić nas je obogatila saznanjem kako su na zidovima riječkih osnovnih škola Nikola Tesla i Turnić zidne slike Vilima Svečnjaka, doznao sam i da su crnike na riječkoj Rivi djelo arhitekta Zdenka Sile, a da je tvorac zelenila na Sušaku Josip Kulfanek, da je Ivan Skomerža iz Crikvenice imao prvi ribarski motorni brod za povlačenje koće na Mediteranu, da je jedan drugi Crikveničanin Petar Dragić u Kaliforniji izumio mrežu plivaricu i omogućio tako ocenaski ribolov, da je jedan od Orlića iz Punta na Krku postao predsjednikom Kostarike, da je ….. Bilo je puno priča i saznanja, o Frankopanima, o Janku Poliću Kamovu, o uređenom gradiću Sušaku, o torpedu, o D'Annunziju, o Von Trappu, Whiteheadu, Adamiću, Ciotti i brojnim drugim više i manje bitnim ljudima iz naše povijesti.
Sve to zahvaljujući Sušačkoj reviji, sve to zahvaljujući kopačima riječkog blaga. Hvala im, hvala i prvim urednicima Revije, Danku Pavešiću, Mladenu Uremu i Ivi Marendiću, hvala Slavku Katniću dugogodišnjem grafičkom uredniku i sadašnjem Branku Leniću, hvala profesorici Starčević, našoj dugogodišnjoj lektorici bez koje ništa ne bi bilo ovako kako jest, hvala na podršci i Vama, cijenjeni čitatelji, kao i onima koje će to tek postati. Nadam se da će i oni moći idućih godina doznati puno zanimljivih priča o tome što smo, kakvi smo, kako opstajemo i što uspijevamo.
Alen Čemeljić, urednik Sušačke revije