Dođu dani kada ljude počnu sustizati sjećanja. Ljudi ih vole pričati, vole ih i slušati, naravno ovisno o sposobnosti onoga koji ih priča da to učini na zanimljiv način. Ili da ih zapiše. Sušačka revija ih je krcata, svi brojevi pa tako i ovaj kojeg držite u rukama u kojem kazališni redatelj Lary Zappia priča o svojem djetinjstvu na Trsatu, o djedu koji bi ga na kraju nedjeljne šetnje nagradio s Dvojnim C, o tome kako nije baš bio uspješan u vožnji skateboarda. A, zamislite, danas upravlja ni manje ni više prekooceanskim zrakoplovima. Ništa čudno, zapravo, ako pročitate u njegovim sjećanjima kako je još u tinejđerskim danima maštao o zrakoplovnoj akademiji da bi mu se na kraju teatar ipak činio dohvatljivijim. Sreća po ljubitelje kazališta, ali i za čitatelje Revije koji mogu pročitati Laryeva zanimljiva sjećanja na dane studiranja i stvaranje brojnih predstava.
Kad smo već kod teatra zanimljiva je i priča glumca Žarka Radića kojeg se oni malo stariji redovito sjećaju kao Jastreba u legendarnim Kapelskim kresovima, serije koja se prikazivala upravo u godinama Laryevog odrastanja, tamo sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ali kao što je Seanu Conneryju bila muka od uloge Jamesa Bonda (!), kao što Robert De Niro, kažu, prezire rečenicu koja ga je prolavila are you talking to me tako se i Žarko Radić želio odmaknuti od uloge s kojom je stekao popularnost na početku karijere širom nekadašnje Jugoslavije. Bilo je to vrijeme kada se trinaest epizoda Kresova u Rijeci i Gorskom kotaru snimalo osam mjeseci, a danas je tempo snimanja serija, priča Žarko Radić, jedna epizoda dnevno.
Vratimo se na sjećanja i na teatar, jer nas Loredana Gašparović, voditeljica propagande riječkog kazališta u vrijeme njegova identitetskog procvata, svojim sjećanjima vraća u vrijeme kada je riječko kazalište punih dvanaest godina (1970. - 1982.) bilo zatvoreno, te u vrijeme početka devedesetih, točnije u veljaču 1990., kada je premijerno izvedeno Vježbanje života, nakon čega je uslijedilo osamdeset i šest (86!) repriza i to sve pred rasprodanim gledalištem. Vrijedna su to sjećanja, vrijedi ih čuti, zapisati, pročitati i zapamtiti.
To su samo tri od dvadeset priča u novom broju Sušačke revije u kojem donosimo i priču kako je slavni hrvatski slikar Celestin Medović posljednju veliku izložbu za svog života imao u Opatiji 1914. godine i kako je na toj izložbi književnik Viktor Car Emin svoju zbirku obogatio s četiri ulja koje će par godina kasnije ponijeti sa sobom u izgnanstvo na Sušak. Izložba je bila, piše naš autor Igor Žic, Medovićev trijumf na razini Austro-Ugarske, ali je bila i trijumf hrvatske umjetnosti i kulture!
Prisjećamo se i Vatroslava Doneganija, riječkog kipara, najznamenitijega po suradnji s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom i po radu na Đakovačkoj katedrali, zatim arhitekta Vladimira Grubešića koji nas je napustio početkom ove godine, a koji je središte Rijeke obogatio zgradama Jadroagenta, Jadrošpeda, Delte, te jednom od najljepših riječkih zgrada – monumentalnom zgradom Croatialinea. Pamte se i crikvenička braća Skomerža, Ivan i Josip koji su se prvi na Sredozemlju zaputili u ribolov brodom kojeg je pokretao motor. Te 1908. godine počelo je novo poglavlje hrvatskog i svjetskog ribarstva.
U podmorju Jadrana počivaju brojni ostaci brodova iz 1. i 2. svjetskog rata, čije su olupine i danas nijemi spomenici ratnih događanja od prije 80 i više godina. Mnoge olupine su izvučene i opet su nakon popravka zaplovile morem, dok je velik broj neupotrebljivih olupina završio u rezalištu i poslužio kao sirovina za nove brodove. Ta je sudbina, na radost ronilaca, mimoišla jednu malu desantnu njemačku brodicu koja počiva na dnu mora nedaleko od malog naselja Lukovo Otočko, čiju slikovitu šljunčanu plažu možemo na koji trenutak zapaziti kada se vozimo Jadranskom magistralom od Svetog Jurja prema Jablancu. Danijel Frka ispričao nam je priču o toj neobičnoj brodici, a Irvin Lukežić priču o riječkom veletrgovcu i brodovlasniku Eugenu Cunradiju čiji su potomci ostavili trag u gospodarskom i znanstvenom životu Francuske.
To, naravno, nije sve u ovom broju Sušačke revije. Tu je i priča o pomorskom kapetanu Ernestu Tijanu koji je nakon što je oplovio svijet ostatak života proveo na dužnosti lučkog kapetana Luke Sušak od kraja tridesetih prošlog stoljeća pa do 1946. godine, dakle i u doba Kraljevine Jugoslavije, i u vrijeme talijanske pa njemačke opkupacije pa do druge Jugoslavije, a zanimljiva su i sjećanja inženjera arhitekture Zlatka Lenca na djetinjstvo i mladost na nekadašnjem Sušaku i u Rijeci čiji su nezaboravni dijelovi bili nogomet, legendarni Pero Radaković i Husar, prvi disko klub u ovom dijelu Europe, možda i na cijelom Starom kontinentu.
Slijedi priča o Trstu, ne bez razloga. Rijeku i Trst, naime, često uspoređuju jer imaju mnogo dodirnih točaka. Bile su to dvije luke velike Austro-Ugarske koja je zauzimala cijelu Srednju Europu, a austro-ugarsko nasljeđe očituje se i danas u arhitekturi ta dva grada. Kasnije, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća Trst je postao naša omiljena shopping-destinacija, naša veza sa zapadnim svijetom, a po završetku te ere i Rijeka i Trst počeli su uz luke razvijati i sveučilišta, a sa zanimanjem promatramo kako je Trst obnovio svoju staru gradsku jezgru. I neprekidno se nadamo kako bi i Rijeka mogla njegovim stopama.
To su samo neke od priča u novom broju Sušačke revije, ukupno ih je dvadeset, nadam se da će Vam biti zanimljive za čitanje, možda i za prenošenje u razgovorima i sjećanjima.
Ugodno Vam čitanje,
glavni urednik Sušačke revije Alen Čemeljić