Naši ljudi, je to i ovog najnovijeg broja kao i proteklih tridesetak godina koliko već naš grad, naša povijest – okosnica Sušačke revije, izlazi časopis kojeg držite u rukama. Izraz naši ljudi često koristimo u Reviji kako bi s ponosom posvojili one koji su uspjeli ovdje, na našem malom komadiću svijeta, ili su s Kvarnera krenuli na neki drugi meridijan i paralelu da bi se tamo istaknuli svojim znanjem, obrazovanjem, talentom, energijom, vizijom ili nekom drugom karakteristikom koja u ovom današnjem pohlepnom i ratobornom svijetu daje nadu kako još uvijek ima sjajnih ljudi i kako možda nije sve propalo. Bez takvih ljudi, kako kaže i naša sugovornica Jelena Dunato, sve bi bilo sivo, jer oni su stvorili knjige, glazbu, filmove i zgrade koje nas okružuju, sve ono što nam živote čini ljepšima i manje sivima.
Od onih koji to čine ili su činili popunjavajući stranice na poseban način, njima svojstven, ugostili smo u ovom broju Revije Jelenu Dunato, Janka Polića Kamova i Ezia Mestrovicha, Jelenu Dunato kao jednu od najtraženijih naših književnica mlađe generacije koja objavljuje knjige na hrvatskom, ali i na engleskom jeziku, što joj omogućuje pojavu na tržištu od milijardu i tristo tisuća ljudi.
Zatim Janka Polića Kamova, za kojeg će danas svi reći kako je riječ o jednom od naših najznačajnijih književnih imena, ali čiji je izlazak na hrvatsku književnu scenu tadašnji vladar te iste scene A. G. Matoš dočekao vrlo neprijateljski, dok ga je književni kritičar Kastavac Milan Marjanović dočekao potpuno suprotno – najavljujući pisca koji će stvarati snažna literarna djela. Na žalost trajalo je kratko, pjesnik Psovke, prvi futurist Jugoslavije, dijete burne i olujne prirode Kvarnera kako ga opisuje Ljubo Wiesner koji će ga uvrstiti u zbirku Hrvatska mlada lirika 1914. godine uz velika imena poput Ive Andrića, Frana Galovića, Tina Ujevića, umire već u 24. godini. I najzad Ezia Mestrovicha, novinara i urednika lista La voce del popolo, koji je pred kraj života napisao dvije knjige koje su postale njegov književni testament. U Rijeci, jednog ljeta prikazuje Rijeku sredinom dvadesetog stoljeća gledanu očima dječaka Alda i podsjeća kako je Rijeka nekada izgledala, te kako se danas vrlo rijetko na riječkim ulicama čuju nekada uobičajeni izrazi kao što su primjerice bili fachin, sparhet ili orca pipa...
Od brojnih naših ljudi koji su nam život ispunjavali ili ga još uvijek ispunjavaju glazbom u novom broju Revije pričamo o Aleksandri Matić, Dorianu Hatti i Andreju Baši: Aleksandri Matić koja je odgojila generacije i generacije učenika i koja nam govori o glazbi kao radosti i užitku.
O neprežaljenom Dorianu Hatti bez čijeg širokog osmijeha ovaj svijet neće više biti isti. I najzad vječnom mladiću Andreju Baši koji je još 1973., dakle prije više od pedeset godina, ušao u legendarnu Grupu 777, čije su pjesme Ti si moj hit, Ne idi Gorane, Srce od papira odavno već evergreeni, a on s obnovljenim Sedmicama još uvijek nastupa na Zagrebfestu.
Priča o Brodomaterijalu priča je o našem gradu. Ona nas podsjeća kako je prva nova poslovna zgrada u središtu Rijeke nastala na početku ulice koju Riječani oduvijek zovu Garibaldijeva, iako je često mijenjala ime, zatim kako je taj isti Brodomaterijal bio jedan od glavnih investitora Robne kuće Ri – u tom trenutku to je najveća trgovačka investicija tog tipa u Jugoslaviji pa kako je to bila jedna od tridesetak riječkih tvrtki koje su ušle u projekt Industrijske zone Kukuljanovo, a koja je danas sve samo ne industrijska.
Kroz priču o Brodomaterijalu doznajemo i kako je u Klubu Kostabela potpisan onaj famozni ugovor s Agrokomercom Fikreta Abdića, koji će uzdrmati riječko gospodarstvo osamdesetih godina i kada će početi njegovo poniranje da bi postupno snažna riječka privreda postajala dio rubrike Naša povijest. Iz koje u ovom broju ističemo priču o Riječkoj rafineriji nafte i priču o brodu Carpathia.
Naime, Riccardo Zanella kao predsjednik Države Rijeka potpisuje 1921. godine s američkom tvrtkom Standard Oil Company of New York ugovor kojim se američka tvrtka obvezuje izgraditi u Rijeci postrojenja za smještaj nafte. Taj ugovor na rok od pedeset godina ubrzao je pad njegove vlade koja će potrajati još samo nekoliko mjeseci. Premalo da bi Standard Oil stigao legalizirati ugovor s Zanelijevom vladom. Vlasništvo nad Riječkom rafinerijom koja u tom trenutku zapošljava 240 ljudi i koja je u tom trenutku stara četrdesetak godina prebačeno je ubrzo na talijansku državu.
A priča o brodu Carpathia ujedno je priča o nedovoljno valoriziranoj našoj povijesnoj baštini. Naime, toliko godina kasnije, nakon što je četrdeset tisuća ljudi dočekalo posadu Carpathie kao heroje zbog njihove legendarne uloge u noći kada je potonuo Titanic, Rijeka još uvijek nema spomenik brodu – heroju koji je desetak godina održavao izravnu prometnu vezu između Kvarnera i New Yorka. Carpathia na žalost nije jedini primjer takvog odnosa prema našoj povijesti, o primjerima smo često pisali na našim stranicama.
To su, cijenjeni čitatelji, samo neke od dvadesetak priča koje donosimo i u ovom broju Sušačke revije. Nadam se da će vam biti zanimljivo štivo u danima i mjesecima koji slijede.
Ugodno čitanje,
Alen Čemeljić, urednik Sušačke revije