 | Cijenjeni čitatelji,
za nama je jedno pomalo čudno. kišno ljeto. Možda ste se tijekom tih ljetnih dana susreli s prijateljima koji su doputovali iz nekih drugih, možda dalekih prekooceanskih, a možda i nekih bližih krajeva. Možda ste i sami bili obuzeti ljetnom putujućom groznicom, pa ste se uputili u neke druge krajeve i razgovarali s nekim do tada nepoznatim ljudima. Putovanja, naime, često donose susrete, čak i nova prijateljstva, s ljudima koje do tada niste poznavali. I upravo u tim razgovorima s prijateljima koji nam dolaze tih ljetnih dana, kao i s onima koje upoznajemo u nekim drugim krajevima, često otkrivamo neke naše vrijednosti koje smo zanemarili. Potpuno smo se, naime, navikli na to da se, uglavnom, kupamo u čistom moru, da nam je priroda, srećom, još uvijek relativno očuvana, da se hranimo zdravom hranom. To nam je potpuno normalno, jer tako nam je cijeloga života; međutim, priče naših prijatelja sa Zapada nam pokazuju kako su to neprocjenjiva blaga koja često ne čuvamo, a koja su oni odavno izgubili. I upravo zbog tih blaga nam ti gosti sa Zapada ljeti i dolaze. U suprotnom smjeru pak, prema Zapadu, zbog neusklađenosti društvenih i osobnih potreba odlaze nam naši mladi ljudi s kojima ćemo u ljetnim danima za desetak ili dvadesetak godina opet uspoređivati našu hrvatsku i zapadnjačku svakodnevicu i vrijednosti. Upravo taj odljev naših mozgova tema je kojoj smo posvetili prvi dio ovog broja Sušačke revije. O odljevu mozgova, o tome kako ne znamo cijeniti ono što imamo, pa tako ni vlastitu pamet, na stranicama koje slijede govori akademik Boris Kamenar, o tome za čija je sve znanja i sposobnosti Rijeka ostala zakinuta u posljednjih dvadesetak godina piše Velid Đekić, a jedan takav mladić – Amir Muzur – s Harvarda nam piše koliko je naših mladih ljudi susreo preko Atlantika.
Za kišnih ljetnih dana iz brojnih su okolnih turističkih mjesta u potrazi za popunjavanjem vremena u Rijeku stigli brojni turisti iz Italije, Češke, Njemačke i ostalih zemalja. Prošetali su se Rijekom i iz nje otišli, a da o Rijeci, našom krivicom, nisu puno toga doznali. Trebalo im je na neki način priopćiti i pokazati nešto s čime bi se mogli pohvaliti svojim inozemnim prijateljima. Trebalo im je na primjer, reći da se nalaze u jedinom europskom gradu u kojem mogu vidjeti spasilački prsluk s glasovitog Titanica. Zašto se ne hvalimo tim našim vrijednostima o kojima bi neki drugi pisali romane? O tom prsluku, te o potonuću Titanica, devedeset godina poslije tragedije piše na našim stranicama titanikolog Slobodan Novković, a svoja morska razmišljanja poklonio nam je i najpoznatiji hrvatski skiper, ujedno i književnik, Opatijac Damir Miloš.
Daina Glavočić piše o riječkim slikarima braći Ostrogovich, Nataša Šegota Lah o tome kako se suvremenim hrvatskim likovnim umjetnicima otvaraju vrata inozemnih muzeja, dok se mi ovdje prečesto bavimo samo provincijalnim zabavama, a Kim Cuculić donosi svoje viđenje Festivala malih scena u Rijeci, festivala izuzetne vrijednosti, ali, na žalost, festivala samo za kazališnu elitu. O kazalištu i o svojem životu priča i legenda dasaka koje život znače – naša Lela Margitić, a o tome što sve možete vidjeti u Muzeju grada Rijeke pročitajte u tekstu Ervina Dubrovića.
Bojan Mušćet piše kako su Termiti prije dvadeset godina proglašeni najboljim evropskim bendom; Julija Lozzi o arhitekturi historicizma u Sušaku; Kim Cuculić je po povratku iz Budimpešte povukla paralelu između Budima i Sušaka; a Aleksandra Kućel Ilić zbori o davnom posjetu glasovite Isadore Duncan Opatiji. O prošlim davnim danima u Sušaku i Rijeci priča i osamdesetosmogodišnji Makso Peč; povijesnim temama – formiranjem protalijanske politike u Rijeci i oružanoj borbi protiv talijanskih okupatora – bave se Igor Žic i Radule Butorović; a povijest riječkog restorana Zlatna školjka donosi nam Saša Dmitrović. Eto, cijenjeni čitatelji to Vam, uz priče o starim riječkim obiteljima Gelletich i Ossoinack, te uz redovite Pabirke vremena, Vijesti iz prošlosti i izvještaj o radu Kluba Sušačana nudimo u ovom broju Sušačke revije. U razgovoru s jednim talijanskim prijateljm prošlog ljeta složili smo se kako male stvari čovjeku čine život ljepšim. Nadam se da se između vaših malih stvari koje Vam uljepšavaju život nalazi i Sušačka revija. Ugodno čitanje! Alen Čemeljić
|