 | Cijenjeni čitatelji,
Rujan, mjesec u kojem se nalazimo često izaziva sjetu zbog prolaska ljeta, dijela godine kada se svi osjećaju nekako slobodnije i nesputanije, kada se uživa u moru i suncu, kada nema školskih i studentskih briga, kada se živi i tijekom dugih toplih noći. Dolaskom rujna, pomalo ulijenjeni nakon ljetnih vrućina, kao da nam se nekako ne da suočiti s novim obvezama, željeli bismo da ljeto sa svim svojim ljepotama, poznanstvima i prijateljstvima traje, traje i traje... U takvim raspoloženjima pomalo smo nepravedni prema rujnu, mjesecu bogatom bojama, okusima i mirisima, možda i jednom od najljepših mjeseci u godini. Mjesecu prošaranih krošnji, žutog i crvenog lišća, slasnih smokvi i grožđa, kraćih i ugodnijih dana poslije onih dugotrajnih, vrućih, ljetnih kojima se nije vidjelo kraja. U sjetnim raspoloženjima zbog prolaska još jednog ljeta na rujan gledam kao na ponedjeljak, prvi dan u tjednu kada se suočavamo s poslovima koje nismo zaključili prije početka vikenda ili kada započinjemo s novim projektima. A svaki je početak, naravno, težak, pa tako i svi oni rujanski. Rujan je, međutim, mjesec kada se češće nego tijekom ostalih mjeseci susrećemo s mirisom novih knjiga, s mirisom koji podsjeća na školu. Miris novotiskane knjige koji se možda i Vama još u djetinjstvu za sva vremena uvukao u osjetila mirisa, te ga bez greške registrirate i prepoznate. Miris koji budi sjećanja i miris čiste do tada netaknute stranice, tek izašle iz tiskare.
Možda upravo takav miris osjetite i kada u ruke uzmete novi broj naše Revije, tek tiskane, u kojoj također govorimo o mirisima, i to mirisima Mediterana koji se sve snažnije osjećaju na Kvarneru. Naime, iako Primorci u duši, Primorci po mentalitetu s njegovim boljim i lošijim stranama, Primorci po navikama, ipak godinama nismo mogli biti i Primorci po stanovanju. Pogled na more s naših prozora, balkona i terasa gotovo da je bio jedini naš dodir s morem u gradu u kojem živimo. Međutim i to će se najzad promijeniti. Već za nekoliko mjeseci, tako barem na našim stranicama najavljuje riječki gradonačelnik Vojko Obersnel, moći ćemo se prošetati riječkim, za koju godinu i sušačkim lukobranom, a i Rivu će nam najzad osloboditi od automobila. U gradu nam se, dakle, opet osjeća miris mora, miris Mediterana, a u luci ćemo opet osim Dubrovnika i Marka Pola viđati i druge putničke brodove. Moramo li, međutim, zbog toga platiti tako visoku cijenu? Moraju li se, zaista, zbog preseljenja lučkih aktivnosti na zapad srušiti skladišta riječke luke neprocjenjive spomeničke vrijednosti, jedinstvena u svijetu i značajan dio riječke industrijske baštine s kojom bi se Rijeka trebala ponositi i koju bi trebala pokazivati, a nikako ne uništavati. Razvoj, kažu, ima svoju cijenu. Mora li ona, međutim, biti tako visoka? Zar se te građevine zaista ne mogu iskoristiti? Neka napisi o tome na našim stranicama potaknu još jednom one koji odlučuju da sagledaju sva moguća rješenja, neka poslušaju riječ struke, neka se već jednom i u našoj Hrvatskoj počne slušati struka, i tek tada neka odluče. Najbolje za sve nas.
Nadam se da će i ta i ostale teme s kojima ćete se susresti na stranicama rujanske Sušačke revije obogatiti Vašu svakodnevicu. Želim Vam ugodno čitanje! Alen Čemeljić |