Industrijski div iz vremena Austro-Ugarske to odavno više nije. Stagnacija u vrijeme talijanske vladavine, premalo ulaganja u jugoslavensko doba i hrvatska privatizacija učinili su svoje. Rijeka, grad u čijoj je Šećerani radilo 1 000 ljudi dok je u ostatku Hrvatske postojalo 300 manufakturnih radnika i čija je industrijska proizvodnja prije 150 godina bila jednaka polovici hrvatske proizvodnje, više nije industrijski grad. Ostala je tek brodogradnja na klimavim nogama i luka na čiji se razvoj bacaju sve karte. Nadu, međutim, bude mali poduzetnici koji, u nimalo lakim hrvatskim uvjetima rada, počinju ostvarivati značajne rezultate. Riječka tvrtka RI-ISA, primjerice, sudjeluje u izgradnji najpoznatijih građevina na svijetu – od poslovnog tornja Torre Agbar u Barceloni do Kraljevske knjižnice u Kopenhagenu, Termotehnick iz Lukeži 90 posto proizvodnje plasira na tržište Zapadne Europe, brojne druge male primorske tvrtke sve su značajnije u svom djelokrugu, o čemu svjedoči i statistika. Naime, od dvadeset najvećih obrtničkih dohodaka u Hrvatskoj lani čak ih je devet ostvareno u Primorsko-goranskoj županiji dok je, zanimljivo je, od dvadeset najvećih godišnjih plaća čak devetnaest podijeljeno u Zagrebu. Puno bi se priča moglo ispričati na temelju tih nekoliko podataka, a mi smo na slijedećim stranicama ispričali samo neke: Velid Đekić o Etelki, prvom tankeru Austro-Ugarske, Irvin Lukežić o Robertu Whiteheadu i Torpedu, Jakov Karmelić o Karlu VI. koji je Rijeci i Trstu omogućio neslućeni razvoj, dr. Mladen Vedriš o nedostatku strateškog razvojnog dokumenta u Hrvatskoj, Orfeo Tićac o projektantu Savannaha, prvog trgovačkog broda na nuklearni pogon, Boris Zakošek o Giovanniju Palatucciju, ... Brojne su naše priče koje povezuju prošlost i sadašnjost, neke vas i iznenade, pa čak i šokiraju koliko su aktualne, poput priče Igora Žica koji piše o, vjerovali ili ne, D’Annunzijevoj prisutnosti u aktualnoj američkoj vanjskoj politici. Prisutni smo, eto, i tamo gdje nikako ne bismo htjeli biti. Povijest je, naime, izuzetno zanimljiva, ali brojne su povijesne priče za koje ne bi smo željeli da se ikada više ponove.
Uredništvo Sušačke revije želi Vam ugodno čitanje svih naših priča i svako dobro u idućoj godini u kojoj će, nadam se, trenuci druženja s Revijom biti česti!
Alen Čemeljić