U dnevnim tiskovinama ste, poštovani čitatelji, zasigurno već pročitali upozorenja kako ulazimo u godinu u kojoj se više neće moći živjeti po starom, u godinu u kojoj polako dugovi dolaze na naplatu, te se više neće moći živjeti na dug. Kao da je to nešto novo na ovim prostorima, reći će oni s dobrom memorijom koji se još uvijek dobro prisjećaju u eter odaslanih istih takvih rečenica prije kvarat stoljeća, samo što su nas tada pritiskala sad već znamenita dvadeset i dva milijuna dolara umjesto današnjih trideset milijuna eura. Mijenjaju se države i valute, ali teškoće ostaju iste - one egzistencijalne koje treba savladati bez obzira na okvir u kojem se nalazili. Uvijek je tu bitnu ulogu igrao novac koji osuđujemo, koji treba vratiti, novac kojeg nema i po koji se odlazi u bijeli svijet, novac kojeg treba privući u ove krajeve. Danas to činimo nudeći zemlju i prostor, prije šezedesetak godina mameći iseljenike da svoje ušteđevine iz američkih rudnika i tvornica donesu na bogato uređenoj Partizanki, o čemu pišemo u ovom broju Sušačke revije, prije više od stoljeća, činili smo to surađujući s Whiteheadima i Meynierima. I samo je taj način – suradnja s ambicioznima i bogatima davala rezultate koji se vide sve do danas unatoč silnim i brojnim političkim promjenama na našem tlu. Krediti, prodaja životnog prostora i prijevare poput one s Partizankom samo su kratkoročno rješavale naše egzistencijalne probleme . Whitehead, Smith i Meynier ostavljali su dubok trag za sobom – civilizacijske standarde, znanje, industriju i tvornice koje su bile u pogonu sve do posljednjeg rata i čija se infrastruktura i danas koristi bilo kao turistička zanimljivost (lansirna rampa za torpeda), bilo kao burza ribe (prostor nekadašnje tvornice Torpedo) ili kao tvornica kulture (Hartera). Suradnja s Adamićem, Lupisom i ostalim našim ljudima koristila je njima, ali i nama, jer već prije sto godina (1908.) niču kraj Whiteheadove tvornice radnička naselja koja imaju water closet (nužnik u kući) da bi danas UN-ovo ispitivanje Kako žive Hrvati pokazalo kako čak 17 posto kućanstava u Brodsko-posavskoj županiji još uvijek nije doseglo tu razinu življenja. Suradnja s bogatim i ambicioznim Englezima, a ne potrošački krediti i prijevare, donijela je ta civilizacijska dostignuća ovdje još prije cijelog stoljeća. Kao da je to nešto novo, reći će oni koji znaju gledati oko sebe nakon što je spomenuto ispitivanje pokazalo kako Zagreb i Primorskogoranska županija ostvaruju 130 posto prosječnog hrvatskog kućanstva, a nama bliska Istra čak 164 posto. Kao da je to nešto novo, reći će i svaki redoviti, pa i povremeni, čitatelj Sušačke revije koja već godinama ukazuje kako su pravila već stoljećima ista, kako je povijest učiteljica života, kako se recepti za uspješan razvoj imaju odakle naučiti, samo treba željeti učiti. Stoga nas upozorenja s početka teksta nikako nisu mogla iznenaditi, jer da su se više svih ovih godina koristili ovdašnji primorski recepti suradnje, ta upozorenja danas ne bi bila ni potrebna. Primorac i novac mogu sve, govorio je još znameniti graditelj Lujzijane general Filip Vukasović misleći pritom na primorsku marljivost i otvorenost, te na tuđi novac, jer primorskog nikada nije bilo previše. Rezultat tog spoja je uvijek bio nadprosječni razvoj za hrvatske prilike, o čemu možete čitati i u ovom broju Sušačke revije.
Ugodno Vam čitanje,
Alen Čemeljić