Na svijet se može malo utjecati, ali trebalo bi učiniti barem to malo. Kada bi tio svi činili, onda to više i ne bi bilo tako malo. U tih nekoliko rečenica Claudija Magrisa u ovom broju Sušačke revije kao da je sadržana misao vodilja uredništva i suradnika Sušačke revije u proteklih 15 godina. Da, Sušačka revija upravo ovih dana obilježava svoj 15. rođendan i na pragu je punoljetnosti, ali i kao maloljetna pokušala je učiniti ono malo koliko može jedan mali neovisni časopis u današnjem globaliziranom i korporacijskom svijetu. Pokušali smo upoznati naše čitatelje s pričama koje nisu lako dolazile do velikih medija: te se priče nisu događale u regionalnom središtu moći ili se na njima, da bi ugledale svjetlo dana, trebalo raditi tjednima i mjesecima koje niti jedan profesionalni autor danas u medijima, barem onim hrvatskim, nema na raspolaganju ili su donosile neugodnu istinu čije iznošenje na svjetlo dana nije bilo po volji ovima ili onima. Radilo se o predugačkim pričama za ukus većinske današnje čitalačke publike koja priču želi doznati brzo i ako je to moguće, preko fotografija. A upravo iznijeti istinu, iznijeti na vidjelo priče koje se namjerno drži u tajnosti i zatim njima manipulira ono je malo što jedan neovisan časopis može učiniti i kamo sreće da je takvih na hrvatskom tlu više, jer kad se male ruke slože, sve se može, a to znači da smo jači,, kad se skupimo u zbor.,
Donijeti priču o Toscani kojom su pred našima bježali Talijani iz Pule i Istre, kako su u Medusi u istarskom akvatoriju poginuli dvadeset i jedan kadet podmorničke škole, kako je Milutin Barač od Talijana istjeran iz Rijeke, kako je svaki četvrti Hrvat od kraja 19. stoljeća pa do Prvog svjetskog rata napustio ognjište tražeći bolji život u prekomorskim zemljama, da je Orlićima iz Punta potomak postao čak i predsjednikom Kostarike, to su priče na kojima su naši suradnici, kao i uvijek kad su u pitanju priče iz Sušačke revije, radili mjesecima kopajući ih iz arhiva i provjeravajući neprekidno podatke koje objavljujemo na našim stranicama.
Kao u svih tih 15 godina Sušačka revija će i u rođendanskom broju obavijestiti svoje čitatelje o vrijednostima koje smo naslijedili i koje ne dolaze do izražaja u hrvatskoj javnosti koja, barem ona uz more, zna i za braceru i za falkušu, i leut i gajetu i batanu, ali ne zna kako imamo i plovilo liburna liburnica po kojoj su stari Rimljani stvorili svoj na daleko poznato - liburna romanica. I u ovom broju upoznat ćemo Vas kako neke sjajne, poput opatijskog tramvaja, nismo uspjeli sačuvati, a bilo bi se lijepo kao u tih četvrt stoljeća opet provesti od Matulja do Lovrana, gdje kao i cijelom našem kraju još ima ljudi kojima je stalo, koji žele sačuvati ono što nam je ostavljeno, »pa će poć saki dan na zvonik navit uru ka ne voli zimu.«
I u rođendanskom broju Revija ne govori samo o središtu, ne drži se samo Sušaka ili Rijeke, već želi biti štivo cijelog kraja, pa će objaviti i grobničku i čabarsku priču, kao i onu otočnu, ali i svaku drugu koja odgovara njezinim kriterijima.
Da, ovo je rođendanski broj Revije koja obilježava 15. rođendan zajedno s vama, vjerni naši čitatelji, kao i sa svim našim suradnicima koji su barem neko, ako ne i svo vrijeme ovih 15 godina bili uz nas donoseći nam vrijedan materijal.
Ugodno čitanje i ovog rođendanskog broja želi Vam
Alen Čemeljić