Rijeka?, uskliknula je iznenađeno jedna umjetnica proteklog ljeta na otoku na kojem tijekom srpnja i kolovoza od hrvatskih građana prevladavaju stanovnici metropole. Bio je to kratak razgovor krcat superlativa upućenih riječkom duhu i kreativnosti. Slično se dogodilo još nekoliko puta tijekom ljetnih mjeseci u razgovorima s neRiječanima, vođenim bilo na riječkom tlu bilo negdje izvan našeg područja. Riječki duh postao je magnetom koji sve više privlači i zbog kojeg mnogi građani, ali zaista pravi građani Hrvatske, sve radije iz drugih dijelova zemlje stižu na riječko tlo da bi se tu zadržali kraće ili duže vrijeme. Rijeka je grad kreativaca - tako nas doživljavaju. Nažalost, prečesto još uvijek svoju kreativnost naši talenti moraju iskazati negdje drugdje, ali ne valjda zadugo. Valjda ćemo i to, nadamo se, promijeniti, kao što se promijenilo puno toga samo u ovih petnaest godina koliko promjene u gradu na Rječini promatramo u Sušačkoj reviji. I još uvijek očekujemo nove i neprekidne promjene na bolje.
U ovoj sportskoj olimpijskoj godini dočekali smo novi veliki, veličanstveni bazenski kompleks, veselimo se i novoj rukometnoj dvorani na Zametu i atletskoj dvorani na Kantridi čime su ispunjeni gotovo svi preduvjeti da naši talentirani sportaši ostanu kod kuće pokazivati svoj talent i umijeće. Isto to želimo i za sve druge nadarene, ali isto tako očekujemo brigu i za sve ostale građane. Naime, u ljetnim usputnim pričama o riječkom tlu priče su, nažalost, često završavale u riječkom zraku, onom mutnom i nemirisnom, najblaže rečeno, iznad Mlake, na Turniću, Podmurvicama, Rastočinama, u Kostreni, Bakru i ostalim manjim mjestima riječkog prstena. Riječka rafinerija, i jedna i druga, termoelektrana i njezin visoki dimnjak s crnim dimom što se izdiže iznad Kostrene i Rijeke, i kojeg prvog uočimo kada se s juga vraćamo u Rijeku, još uvijek su najveće zapreke zdravom riječkom životu iako se, budimo iskreni, ni zrak naš svagdanji ne može usporediti s onim od prije dvadeset godina. Ali još uvijek želimo i tražimo bolje i zaslužujemo bolje. Tada kada to riješimo u gradu koji će biti opet otvoren prema moru, s ogromnim parkom na Delti, u gradu s razvijenim sveučilištem, s brojnim zanimljivim povijesnim pričama, taj riječki duh o kojem redovito pišemo na stranicama Sušačke revije, pa tako i u ovom broju, dolazit će još više do izražaja. I moći ćemo mu se još više posvetiti i moći ćemo još više uživati u onome što stvaraju ili su stvarali naši ljudi.
Ali i do tada (nadamo se uskoro) novim brojem Sušačke revije ugodno prisjećanje ili upoznavanje s onim što je ovih, ali i prošlih i davnih godina proizveo riječki duh želi Vam
Alen Čemeljić