Proteklog ljeta (ah, ta ljeta, kako prolete) od mnogobrojnih razgovora i zanimljivih priča dvije su me posebno zainteresirale. Obje emigrantske, jedna američka, druga nizozemska. Priča mi postariji barba Marko o Americi, pita me, kao vjerni čitatelj Sušačke revije, što donosimo u rujanskom broju, a ja, među ostalim tekstovima, spominjem i Hemingwaya. A on odgovara: Kada sam krajem 50-ih bježao u Ameriku, kormilo na našem brodu, Alenka se zvao, bio je s nekadašnjeg Hemingwayevog broda Shamrock. Doživio je brodolom tu nedaleko Silbe, priča barba Marko, kormilo je ostalo sačuvano i bilo je ugrađeno na Alenku čiji je vez bio na Mrtvom kanalu u Rijeci. Kormilo je kasnije prodano u Italiji. Ostatak te priče donijet ćemo, nadam se, u nekom od idućih brojeva, a u ovom nastavljamo priču o Ernestu Hemingwayu i
njegovom dodiru s našim krajem.
Drugu zanimljivu ljetnu priču iz inozemstva pričao mi je Miljenko, naftni inženjer iz Zagreba, koji je 90-ih prošlog stoljeća sreću potražio u Nizozemskoj. Ostavivši se nafte, prebacivši se na televizijski posao, druži se, kaže, s brojnim Riječanima u Amsterdamu, koji mu toliko nahvališe Rijeku, pa provjerava je li sve to o Rijeci zaista istinito. I čudi se, iz nizozemske perspektive, zašto Rijeka zbog svog položaja nije najbolje mjesto za život u Hrvatskoj. Kako nije?, uzvraćamo. Pa po cijeni nekretnina nije, odgovara. Sreća naša, pomislih i sjetih se što se dogodilo mnogim Opatijcima koji svoje kvadrate skupo prodaše i odoše u brda.
Neka nama naša Rijeka ostane ovakva, barem po cijenama, toliko nerealnim i napuhanim u brojnim gradovima širom Lijepe naše, koji s druge strane, kako je ljetos ustvrdio dr. Josip Kregar sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, nisu u stanju živjeti bez državne pomoći. To mogu samo Zagreb i Rijeka, govorio je nesuđeni zagrebački gradonačelnik u trenucima raspirivanja krize što je dobrano uzdrmala ovaj naš prostor i u trenucima nametanja novih poreza umjesto preispitivanja koje su to jedinice lokalne uprave i samouprave Hrvatskoj doista potrebne.
Mi krizi usprkos donosimo i podržavamo nove ideje o Rijeci koje bi jednog dana mogle još više obogatiti naš kraj – Muzej iseljeništva, Znanstveno-tehnološki park na Trsatu, nacionalni muzej pomorstva, Galeb u riječkoj luci, potpuno drugačijoj i ljepšoj s otvorenim Molo longom. Njega smo najzad dočekali, valjda ćemo s vremenom i još neke od mnogih ideja koje donosimo iz broja u broj vidjeti realiziranima. Jednom, kad ta kriza prođe.
Ugodno Vam čitanje i ovog broja Sušačke revije, dragi naši čitatelji,
Alen Čemeljić