Šteta. Da živimo u nekim gospodarski boljim vremenima teme sušačkih, riječkih, možda i hrvatskih razgovora bile bi priznanja koja dolaze u Rijeku, planovi razvoja i novi projekti. Ovako, u vremenima kada je broj nezaposlenih narastao do 319 tisuća, kada strahujemo za opstanak 3. maja i kada se svakim danom sve teže živi, informacije koje nisu povezane s egzistencijom teško prodiru u širu javnost. Teško se probijaju kroz maglu neizvjesnosti, otkaza, straha. Šteta. U nekim drugim vremenima bile bi razlogom za slavlje, razlogom za ponos, dokazom kako se dobro investiralo i kako se dobro radi da bi Rijeka postala sjajan grad za život. Da su neka druga vremena, proglašavanje Centra Zamet svjetskom sportskom građevinom godine na cijenjenom arhitektonskom portalu ArchDaily bila bi informacija kojom bi se mediji, barem oni riječki, bavili danima, a i priča o prvom rođendanu riječkog Astronomskog centra, najveće hrvatske investicije u tehničku kulturu, vrijedne 12 milijuna kuna, koju je prepoznala i Međunarodna udruga planetarija, našla bi širi medijski prostor. Da su neka druga vremena, veselili bismo se kako ćemo na Žabici najzad dobiti novi kolodvor, bez bojazni kako bi teška vremena opet mogla odgoditi početak gradnje. Kada bi vrijeme bilo neko drugo, možda bi otkriće da su autori legendarnog Profesora Baltazara njegov Baltazar-grad radili baš po uzoru na Rijeku ponukalo gradske oce da angažiraju umjetnika Voju Radoičića i fasade na Mrtvom kanalu učine sličnima onima u crtanom filmu o dosjetljivom profesoru. Tada, u neko bolje vrijeme, vjerojatno ne bismo pisali o tome kako ne možemo pronaći novac za projekt nove željezničke pruge od Rijeke do mađarske granice, hrvatski projekt 21. stoljeća, za koji nam Europska unija daje čak 75 posto sredstava.
Tada ni riječka Udruga Spirit ne bi morala performansima tražiti da grad – prijatelj djece učini nešto u vezi s problemom parkova, već bi djecu odvela na prostranu zelenu livadu, ne onu iz Jalte o kojoj je pjevao nezaboravni Gale, ali isto lijepu i prostranu – na Delti.
Vremena su, nažalost, ova koja jesu, teška, napeta i neizvjesna. Priče nevezane za preživljavanje teško dopiru do većeg broja ljudi. Ali ipak treba ih zapisati i pokušati ih širiti. To činimo i u ovom broju Sušačke revije s nadom da ćemo u nekom od idućih brojeva pisati o početku realizacije projekata, a ne samo o njihovim planovima. Kao što u ovom broju donosimo priču o konačnom okončanju ceste od Rijeke do Zagreba, ceste koja je stvarana kroz tri stoljeća. Na ravničarsku prugu, autobusni kolodvor, park na Delti, uređenu Fiumaru čekat ćemo valjda ipak puno manje.
Ugodno čitanje želi vam
glavni urednik
Alen Čemeljić