Već dvadeset godina odlučujemo sami o sebi i svojoj sudbini. I došlo je vrijeme da podvučemo crtu. Što smo učinili u tih dvadeset godina? S državom koja je pred bankrotom, sa svojim životima, sa svojim gradovima? Što smo, primjerice, učinili s Rijekom, što je dobila, što se promijenilo nabolje, što možda nagore i što je još mogla dobiti u ta protekla dva desetljeća?
Bez ikakvog okolišanja možemo reći: dobila je puno. Neizmjerljivo puno, toliko da oni što posjete Kvarner nakon desetak ili više godina ne mogu prikriti svoje iznenađenje. Medijski je ojačala, ušminkano je središte grada, bivši vojni objekti iskorišteni su na izvrstan način – bivša vojarna na Trsatu pretvorena je u prekrasnu Akademiju primijenjenih umjetnosti, gradi se sveučilišni campus, dom bivše vojske na samom Korzu u središtu grada pretvoren je najprije u popularnu kavanu, pa u Centar za knjigu, nekadašnja gradska vijećnica grada Sušaka što ju je vojska bivše države pretvorila u vojnu ambulantu obnovljena je i u nju se uselio rektorat brzorastućeg sveučilišta, čiji su studenti došljaci Rijeku ocijenili sjajnim gradom i za život i studiranje. I nekadašnja vojna utvrda iz svjetskih ratova na brdu Sveti Križ nadograđena je i pretvorena u prekrasni Astronomski centar, jedinstven na ovim prostorima.
Što smo izgubili? Industriju. Izgubljena su radna mjesta u tvornicama konopa, papira, traktora, parafinki, brojnim građevinskim poduzećima, mnogi su morali trbuhom za kruhom, a oni koji su opstali dobili su čisti zrak i čisto more. Toliko čisto da je Rijeka doživjela da se na jednoj od njezinih plaža – Kostanj –namijenjenoj invalidima, početkom ljeta podigne Plava zastava – znak čistoće mora. A u njezinom susjedstvu gradi se uz novi bazen još jedna velika plaža, kojih nam nikada dosta. Pogotovo za onakvih vrućina kakve su vladale proteklog ljeta. Tvornica papira, popularna Hartera postala je domom jedinstvenog susreta glazbenika kojeg su glazbeni portali uvrstili među deset najboljih europskih malih glazbenih festivala. Baroknu palaču u kojoj je bila smještena tvornica Rikard Benčić restauratori pretvaraju u reprezentativni gradski prostor. Brodogradilište Kantrida pretvara se u hotel nadomak mora, ali ostala brodogradilišta na koja su Riječani posebno osjetljivi, nadamo se, ostaju i gradit će brodove kao što ih grade već stoljećima.
Što smo još dobili? Brojne manifestacije poput Festivala malih scena, Fiumanke, Kamovfesta, Fotofestivala, Riječkih ljetnih noći, sjajne operne sezone, govore oni koji se dobro u operu razumiju, na čelu s Nadom Matošević, riječkom intendanticom i jedinom dirigenticom u Hrvatskoj, prekrasan Kazališni park, KIČMU – festival knjiga i časopisa među kojima i Sušačku reviju. Naravno, i nove sportske objekte – Centar Zamet kojeg je arhitektonski portal Archdaily, jedan od najposjećenijih arhitektonskih portala, proglasio svjetskom sportskom građevinom godine za 2009., prekrasni bazenski kompleks za kojim su desetljećima žudili plivači, vaterpolisti i sinkroplivačice Primorja, novu atletsku dvoranu na Kantridi. Ništa glomazno, ništa preveliko, s kapacitetom dovoljnim za grad od 150 tisuća stanovnika. Vratili su nam i more, imamo krasnu šetnicu lukobranom,…..
Za dvadeset godina dosta. Moglo je, međutim, i više. Mogli smo, primjerice, već dobiti novu bolnicu čiji je liječnički kadar već odavno na glasu, pa je tako riječko rodilište proglašeno trećim najboljim javnim rodilištem u Europi odmah nakon Osla i Haaga, kako je u lipnju objavljeno na kongresu perinatalne medicine u španjolskoj Granadi. Rodilište u kojem se prosječno godišnje rodi između 3500 i četiri tisuće beba. Iz Primorja, s otoka, iz Gorskog kotara, ali i iz Istre i drugih dijelova Hrvatske. Tri tisuće i petsto malih beba rođenih u gradu sve ugodnijem za život.
Mogao se i morao puno bolje iskoristiti i riječki prometni pravac, riječka luka odavno je trebala opasnije ugroziti svoje sjevernojadranske konkurente, trebali smo dobiti nizinsku prugu prema unutrašnjosti, sa svojom prometnom pozicijom trebali smo se obogatiti, a ne osiromašiti do granice bankrota da je bilo više pameti, da se više radilo i planiralo prema onome što nam kaže mozak, a ne zavičajno srce, da su sukladno tome oni koji odlučuju o svim tim pitanjima, a stoluju stotinjak kilometara sjeverno od Rijeke, znali investirati u ovaj kraj od kojeg je mogao živjeti dobar dio Hrvatske. Mogli smo svi imati puno više da se, usuđujemo se reći, u Hrvatskoj radilo onako kako se radilo u Rijeci, maloj metropoli kako ju nazivaju neki otočani. Koja je isto tako mogla učiniti više, jer uvijek se može više i bolje. I koja dan-danas ima neiskorištene Vodovodnu i Ružićevu ulicu u središtu grada i još uvijek nema ni novi autobusni kolodvor i gradsku knjižnicu, ali što je to u usporedbi s neiskorištenim hrvatskim potencijalima protekla dva desetljeća? Na sve to smo uporno ukazivali na stranicama Sušačke revije, što ćemo i dalje činiti. U nadi da ćete nas i dalje u tome podržavati želim Vam ugodno čitanje i ovog broja Vaše i naše Revije.
Alen Čemeljić