Kažu da je ova 2011. godina po mnogočemu jedinstvena, ali, iskreno, nisu baš neka vremena. Istina, godina je krcata vrlo zanimljivih datuma dakle, puno zanimljivog materijala za numerologe koji će se zasigurno pozabaviti i mailom kojeg je netko odaslao na mnoge adrese i upozorio nas na zanimljivu numerološku pojavu. Naime, ako posljednje dvije znamenke iz godine rođenja zbrojite s brojem godina koje ćete napuniti na ovogodišnji rođendan dobit ćete broj 111. Zanimljiva pojava za koju kažu da se ne ponavlja baš tako često u povijesti ljudskog roda, ali koja baš i nema puno veze s našim svakodnevnim životima. U kojima smo nažalost svjedocima nimalo lijepih događaja – od razornog potresa u Japanu, opasnosti od radioaktivnosti zbog potresom oštećene nuklearke u Fukušimi, početka rata u Libiji, pa do opasnosti da i cijene energenata poput cijena hrane odu u nebo, te ogromne nezaposlenosti, nezadovoljstva i svakotjednih uličnih prosvjeda u Hrvatskoj. Govorili smo puno o krizi, bili smo svjesni da će doći, da nećemo moći onako živjeti, ali ipak nismo očekivali da će biti baš tako teško.
Eto, u takvoj atmosferi izlazimo s prvim ovogodišnjim brojem Sušačke revije, sa željom da u našim primorskim i goranskim pričama pronađete ili nadu u bolje ili utočište od ovakvog današnjeg svijeta. Nadu, primjerice, u našoj priči kako bi u riječkim industrijskim zonama na Kukuljanovu i Miklavju te novom lučkom terminalu na Krku posao moglo pronaći čak 20 tisuća ljudi. Samo, naravno, ako država odluči izgraditi svu potrebnu infrastrukturu. Nadu možete pronaći i u našoj priči kako je Rijeka postala prijestolnicom bioetike u ovom dijelu svijeta, prijestolnica znanosti koja bi trebala biti mostom između prirodnih i društvenih znanosti i koja govori o tome kako uspostaviti novu ekološku ravnotežu i zaštititi prirodne resurse u današnjem svijetu. S tim, naravno, da ne ostane sve samo na riječima već da se sve to pretvori i u pravne norme koje će se poštivati i koje bi mogle spasiti današnji svijet.
U novom broju Sušačke revije nudimo Vam i priču kako je Georg von Trapp kojeg je u filmu Moje pjesme, moji snovi, trećem najisplativijem filmu svih vremena, tako veličanstveno utjelovio Christopher Plummer bio itekako povezan s našim krajevima. Rodio se u Zadru, službovao je u Puli, a bio je oženjen unukom Roberta Whiteheada koji je proizvodio torpedo u Rijeci. Danas, toliko godina kasnije, nemamo muzej torpeda, čak ni originalnu lansirnu rampu ne uspijevamo zaštititi od propadanja, ali izložba o torpedu u Muzeju grada Rijeke o kojoj pišemo mogla bi, nadamo se, označiti početak rada na budućem riječkom muzeju industrijske baštine koji bi pokazao kakvih je ovdje tehničkih znalaca nekada bilo. A ima ih i danas, jer studenti riječkog Tehničkog fakulteta već nekoliko godina osvajaju nagrade na Formuli Student, svjetskom natjecanju studenata u konstruiranju trkaćih vozila promovirajući tako svojim znanjem i Rijeku, ali i državu u kojoj autoindustrije nema ni u primislima. I to ne samo autoindustrije, već gotovo nikakve proizvodnje, pa smo suočeni s pojavom koja se u hrvatskom društvu godinama prešućivala. Godinama se, naime, nije moglo doći do podatka koliko naših žena u nedostatku posla odlazi u Italiju njegovati stare i nemoćne osobe, o čemu je Riječanka Katarina Abramović napisala knjigu Moja Italija, u kojoj smo doznali da čak 30 tisuća žena iz Hrvatske na taj način prehranjuje svoje obitelji.
I u ovoj Sušačkoj reviji donosimo dvadesetak novih priča među kojima Vam preporučamo i onu koja govori o mukama po Tadiji, odnosno s kakvim se problemima susretao legendarni hrvatski pjesnik Dragutin Tadijanović kada je odlučio po prvi put objaviti sabrana djela Janka Polića Kamova. Čak četiri godine trajale su Tadijine muke s nesretnom Rijekom, kako je nazvao naš grad u jednom od svojih pisama.
Zanimljiva će Vam, nadam se, biti i priča o Dragutinu Ciottiju, riječkom olimpijcu za kojeg donedavno nismo ni znali dok nam njegova obitelj s Pećina nije dojavila kako se radi o drugom Hrvatu koji je osvojio olimpijsko odličje. Dugo se mislilo kako je nakon prve hrvatske olimpijske medalje, one Milana Neralića u mačevanju u Parizu 1900. godine, sljedeća olimpijska medalja stigla na naše prostore 1948. iz Londona gdje ju je osvojio Ivan Gubijan u bacanju kladiva. Međutim, Dragutin Ciotti, kako nam je otkrila njegova obitelj, osvojio je u Amsterdamu 1928. godine olimpijsku broncu postavši tako prvim hrvatskim sportašem koji je stao na olimpijsko postolje kao član nekog našeg kluba. S pričom o Dragutinu Ciottiju otkrili smo još jedno skriveno riječko bogatstvo kakva otkrivamo već godinama na stranicama Sušačke revije, sve u nadi kako ćemo jednog dana to znati i turistički iskoristiti. Jednog dana, a možda i prije.
Ugodno čitanje želi Vam
Alen Čemeljić