Sedamdeset i peti broj Sušačke revije. Rekli bi domaći stari ljudi: Prošlo se tri kvarti od sto. Došli smo do broja o kojem nismo ni razmišljali u početcima našeg časopisa. Zapravo, ni o kakvim se brojevima nije tada razmišljalo. Nismo znali kuda će nas i dokle Sušačka revija dovesti. Nismo znali što možemo očekivati odnosno koliko će se sušačkih i riječkih, primorskih i goranskih priča pojaviti. Ponekad pomislimo kako smo sve što je vrijedno već objavili, a onda nas naš grad opet iznenadi fantastičnim pričama na koje smo zaista ponosni. Pričama poput onih koje objavljujemo u ovom dvobroju kako je Antun Mihanović Lijepu našu napisao baš u Rijeci gdje je radio kao državni službenik, kako je naš Sušačanin Boris Kamenar itekako zaslužan za izum čuvenog Sumameda, kako je Riječanin Roberto Bartini bio otac sovjetskog svemirskog programa koji je Jurija Gagarina kao prvog čovjeka u povijesti lansirao u svemir, kako je Peter Salcher kao profesor na mornaričkoj akademiji baš ovdje po prvi put u povijesti snimio puščano zrno u letu. Ima, naravno, i priča na koje nismo ponosni. Kao što je ona o brojnim riječkim rušenjima, i onim davnim i onim nedavnim, ali i takve priče uvijek volimo objaviti kao upozorenje kako se razvoj grada treba planirati da jednom u bliskoj budućnosti ne bi opet morali pisati o riječkim greškama. Da jednog dana ne bismo pisali o tome kako Deltu nismo znali iskoristiti već smo je iz nekih sitnih interesa preizgradili, kako unatoč silnom trudu i želji pojedinaca nismo uspjeli oživjeti Mrtvi kanal ili, primjerice, kako nismo sačuvali Kantridu, u svijetu jedinstveni stadion izgrađen u nekadašnjem kamenolomu, jer se netko sjetio da bi nam trebao novi na obroncima Rujevice.
Rijeka, naše Primorje i Gorski kotar kao neiscrpan izvor, ali i neprekidna želja da budu još ljepši i ugodniji, Rijeka i riječka regija kao potencijal za koji želimo da se iskoristi. O tome smo pisali u ovih tri kvarti od sto i tim putem nastavljamo.
Ugodno Vam čitanje,
Alen Čemeljić