Dvadeseti rođendan. Ako je u pitanju osoba pred njom je još cijeli život sa svojim lijepim i manje lijepim trenucima, ulazak u svijet odraslih sa brojnim nadama i planovima, ljepota i optimizam na svakom koraku kakvim samo mladi ljudi zračiti mogu. Ako je, međutim, u pitanju udruga, pravni subjekt reklo bi se službenim rječnikom, tada već govorimo o tradiciji, o godinama uloženog rada i truda, podvlače se crte, zbrajaju postignuća. Upravo je tako ovih dana i s Klubom Sušačana koji već dvadeset godina stražari nad Sušakom, ali i cijelom Rijekom, upozorava, predlaže, inicira pa čak i onda kada zna da će oni koji bi trebali slušati prijedloge građana zatvoriti oči i začepiti uši. Moglo bi se dugo nabrajati što su sve Sušačani postigli u proteklih dvadeset godina i koliki je značaj najbrojnije građanske nestranačke udruge na ovim prostorima, ali možda je jednostavnije zamisliti bez čega bi bili da nije u protekla dva desetljeća bilo Kluba Sušačana. Možda bi danas još uvijek bili bez campusa na Trsatu, jer je ideja o prenamjeni vojarne krenula upravo iz starih prostorija Kluba na Bulevardu, možda ni nekadašnja vojna ambulanta ne bi bila pretvorena u Rektorat, možda bi bili i bez spomenika Janku Poliću Kamovu kod Konta i bez spomenploče Lovri Matačiću na Piramidi. Možda bi bili bez tko zna čega još, a sigurno bi bili bez brojnih saznanja o nekadašnjem Sušaku i nekadašnjoj Rijeci i cijelom Primorju, sigurno bi bili bez brojnih priča koje govore o odavno prisutnom građanskom duhu na Kvarneru, o riječkim svjetskim tehničkim i industrijskim dostignućima i to u hrvatskom tada još feudalnom okruženju. Sve te, naime, i još brojne druge sušačke i riječke, primorske i goranske priče mogli smo objaviti i pročitati upravo zahvaljujući Klubu Sušačana, osnivaču Sušačke revije bez koje bi mnogi sušački i riječki podaci i sjećanja odavno pali u zaborav. Upravo zato ovaj broj Sušačke revije otvaramo razgovorom s jednim od inicijatora osnivanja i dugogodišnjim predjednikom Kluba Sušačana Zdravkom Ćirom Kovačićem koji će i danas reći kako mu nedostaje ime Sušak u javnoj uporabi.
Danas, dvadeset godina kasnije, neka su druga vremena. Danas već pišemo o tome kako će se upravo te neke priče koje je Sušačka revija spasila od zaborava i proširila među zainteresiranim Riječanima naći u školskim učionicama i zbornicama gdje će se uskoro početi predavati školski predmet Moja Rijeka kako bi klinci već od malena naučili kako žive u gradu stepenica, gradu profesora Baltazara, gradu u kojem je proradila prva tvornica čokolade na ovim prostorima i gradu koji se nekada mogao zvati gradom papira. Tako će se već u školskim klupama moći naučiti ono o čemu svih ovih godina opširno pišemo. U danima kada zazivamo reindustrijalizaciju zemlje dobro je znati da je Rijeka već prije 150 godina imala industrijsku zonu, ali u kojoj se za razliku od današnjih industrijskih zona zaista proizvodilo, pa se u riječkoj Ružićevoj i Vodovodnoj još uvijek mogu vidjeti industrijski objekti u kojima su bili smješteni termoelektrana, tvornica papira, sapuna, kože, ljevaonica metala, čak i ledara, jer nekada, teško je to i zamisliti, nije bilo hladnjaka, a led se proizvodio. Sve to i još puno toga proizvodilo se u kanjonu Rječine. Danas se, međutim,proizvodnjom na riječkom tlu mogu pohvaliti tek 3. maj i Jadran Galenski , možda još poneka manja tvrtka. Ostala nam je u tom poslovnom svijetu tek nada da će se, zbog odluke Europske komisije da jedan od strateških prometnih pravaca Europske Unije postane onaj od Baltika do Jadrana, riječka luka početi razvijati ubrzanim tempom nakon izgradnje nizinske pruge što bi nam po nekim računicama moglo donijeti značajan rast BDP-a. O svemu tome pišemo u novom broju Sušačke revije podržavajući pritom i naše riječke fizičare da sa svojom školom fizike privuku što je moguće veći broj mladih ljudi u svijet znanosti, jer fizika i ostale prirodne znanosti su te koje bi nam mogle donijeti bolje sutra. Fizičar je, naime, jedno od pet najtraženijih svjetskih zanimanja, a kvantna fizika utječe na pola svjetskog BDP-a. U školama nas, na žalost, teško uspiju zainteresirati za tako važne stvari. Nadajmo se da će Dijana Dominis Prester i Tatjana Ivošević imati uspjeha u svojem projektu i da je riječko tlo plodno za nove fizičare s kojima bi se mogli jednom ponositi kao što se danas dičimo sa znanstvenicima s riječkog Tehničkog fakulteta koji su spasili Meksički zaljev. Kako? O tome pročitajte na našim stranicama. Ugodno čitanje te, ali i svih ostalih dvadesetak sušačkih, riječkih i opatijskih priča želi Vam
Alen Čemeljić