Ove godine naš časopis slavi svoj dvadeseti rođendan. Dvadeset je godina već prošlo od dana kada se odgovorni urednik Sušačke revije dr. Danko Pavešić sastao s nekolicinom, tada vrlo mladih, Riječana željnih da se stvori časopis u kojem će mjesta naći sve vrijednosti našeg grada i našega kraja. Sve ono što znamo i što se može doznati o Sušaku, Rijeci i Primorju da bi kasnije te granice bile pomaknute i na šire područje. Tako su kopači riječkog blaga – Daina Glavočić, Julija Lozzi, Lovorka Ruck, Igor Žic, Irvin Lukežić, Jakov Karmelić, Mladen Urem, Saša Dmitrović, Danijel Frka, Velid Đekić s kojima i danas imam sreću surađivati, a kojima su se kasnije pridružili i mnogi drugi, dobili časopis u kojem su mogli objavljivati sva svoja nova saznanja iz prebogate riječke prošlosti. Ubrzo je tiskovina koja je u početku bila zamišljena kao glasilo svog izdavača Kluba Sušačana postala cijenjeni časopis za kulturu i društvena zbivanja i sastavni dio svih vrjednijih javnih, ali i privatnih biblioteka.
Zahvaljujući Sušačkoj reviji postali smo svi zajedno bogatiji za brojna nova saznanja, činjenice, priče, ali i razmišljanja i vizije od onog trenutka kada se naš časopis prestao baviti samo temama iz prošlosti. Naime, iz naše povijesti koja možda nigdje drugdje nije kao na riječkom primjeru učiteljica života počeli smo izvlačiti recepte prema kojima se ovdje u prošlosti dobro živjelo kako bi se oni počeli primjenjivati i u ovim teškim vremenima u kojima je Rijeka, stoljećima poznata po proizvodnji, postala grad bez proizvodnih djelatnosti. Nova vremena, naravno, traže nove djelatnosti, ali recept za uspjeh koji se potvrdio prije par stoljeća i kojeg često objavljujemo ostao je isti: investicije, ideje, trud, korištenje geografskog položaja. I, čini se, da smo svojom upornošću i uspjeli, o mnogim stvarima o kojima je Sušačka revija prva pisala danas se razgovara na brojnim mjestima, pa i onima na kojima se odlučuje o budućnosti grada i kraja u kojem živimo. Sušačka revija postala je, bez lažne skromnosti, jedan od kreatora javnog mnijenja.
Zahvaljujući Sušačkoj reviji mnogo toga nije palo u zaborav i izvučeno je iz prašnjavih povijesnih spisa. Doznali smo tako da je Riječanin Roberto Bartini otac ruskog svemirskog programa, da je Kostrenjanin Ben Tićac projektirao Savannah – prvi putnički brod na nuklearni pogon, da je Antun Mihanović bio riječki zastupnik u parlamentu u Požunu i da je baš u Rijeci napisao Lijepu našu, da je tvorac apaurina Opatijac Leo Sternbach, da je motor na ribarsku barku prvi stavio Crikveničanin Ivan Skomerža, da je proizvodnja torpeda u Rijeci donosila dobit od stotina i stotina tisuća funti, da je arhitekt Zdenko Sila zaslužan što danas na riječkoj Rivi imamo drvored crnika, da je Marica – najmlađa sestra Nikole Tesle s kojom se najviše dopisivao živjela u Rijeci, da je Marconi sa svojeg broda Elettra napravio prvi radijski prijenos na ovim prostorima prenoseći D'Annunzijev govor iz Guvernerove palače, da je carica Marija Terezija bila dioničarka riječke Rafinerije šećera, da je Mladen Urem na Trsatu upoznao Doru Maar, da je Sušačka gimnazija mjesto na kojem se počeo svirati rock u nekadašnjoj Jugoslaviji, da je ……………… i da je …………………. Sušak i Rijeka, neiscrpno su vrelo priča, a Sušačka revija iskoristila je to vrelo na svoju dobrobit i dobrobit svojih čitatelja.
Sušačka revija je od 1993. pa do danas podržavala sve projekte koji bi trebali unaprijediti naš život čak i u trenucima kada su mnogi bili skeptični prema njima. Ali i reagirala na rušenje zgrade starog željezničkog kolodvora na Brajdici, na propadanje Sušaka, na planirano, ali, srećom, izbjegnuto rušenje Metropolisa, na jame koje su godinama zjapile ispred Osnovne škole Nikola Tesla i na mjestu današnjeg Tower centra, na širenje kontejnerskog terminala duž gotovo cijelih Pećina. Sa zadovoljstvom smo pisali o realiziranim projektima – pješačkom mostu kod Kontinentala, prelijepom bazenskom kompleksu koji je izgrađen na Kantridi, sjajnoj dvorani na Zametu, čudesnom astronomskom centru, campusu na Trsatu, znanstveno-tehnološkom centru, prelijepoj zgradi džamije, ali i o onima koji, na žalost, još uvijek nisu došli na red – park na Delti, autobusni kolodvor, gradska knjižnica, muzej moderne i suvremene umjetnosti, marina u Porto Barošu, uspinjača prema Trsatu, širenje grada na područje koje je okupirala rafinerija nafte, sve u nadi da će i oni kad-tad doći na red. Na zadovoljstvo uredništva i čitatelja Sušačke revije, ali i svih stanovnika grada na Rječini koji bi sa svim tim projektima opet mogao postati mala metropola kakav je već i bio prije stotinjak godina.
Sušačka revija nam je u ovih dvadeset godina dala puno zanimljivih priča, puno zanimljivih ljudi, puno dobrog štiva i fantastičnih fotografija. U protekla dva desetljeća postala je nezaobilazno štivo za sve one koji žele nešto doznati o ovom kraju i za sve one koji žele krenuti korak dalje u istraživanju Sušaka, Rijeke, Primorja i Gorskog kotara. Postala je jedan od najboljih riječkih proizvoda proteklih dvadeset godina, časopis koji je nadmašio očekivanja sa skupa u riječkom KBC-u kada se odlučilo ići u ovaj projekt. Zahvaljujući sjajnim riječkim piscima i istraživačima, ali i Vama, našim čitateljima koji ste pratili i pomagali izlaženje svakog novog broja Sušačke revije. Svima veliko hvala, a Sušačkoj reviji sretan dvadeseti rođendan!
Alen Čemeljić