Prošla su tri desetljeća od prvog izdanja, 1988. godine, kultne riječke knjige Radmile Matejčić Kako čitati grad, a uskoro, sljedeće godine, 2019., već je deset godina otkako autorica knjige više nije među nama. Od prvotiska Kako čitati grad do danas izašla su još tri izdanja knjige različitih izdavača i opreme, ali aktualnost, zanimljivost i korist tekstova Radmile Matejčić o najvažnijim riječkim kulturnim i umjetničkim spomenicima arhitekture, urbanizma i povijesnih događanja uopće ne blijede, dapače – knjiga koristi mnogim građanima, studentima, posjetiteljima... postavši izvjesni brend Rijeke. Stoga nije na odmet podsjetiti se nekoliko podataka o autoričinu životu i djelovanju na polju kulture, arheologije, povijesti umjetnosti, pedagogije, publicistike, društvenog angažmana... O aktivnoj prisutnosti Radmile Matejčić svjedoče brojne objave u medijima o radu na polju kulture i fakulteta, deseci intervjua, reportaže, osvrti na knjige, javni nastupi. I ovaj je tekst podsjećanje na tekst iz Sušačke revije (66/77) Igora Žica, suradnika, poznavatelja i svjedoka muzejskih zbivanja i okruženja. Mnogobrojne su to i poznate činjenice vidljive iz njene vrlo bogate bibliografije: jedna od 520 naslova prema popisu S. Hozjan i druga Ž. Cetinić, koja obuhvaća 354 naslova knjiga, članaka u novinama i časopisima, 39 gesla u enciklopedijama, 48 predgovora u katalozima, 186 likovnih kritika u Novom listu (od 1952.-1978.) i 21 intervju. 
Posthumno su, s dvadeset godina kašnjenja, tiskane dvije knjige njenih tekstova: Crkva Gospe Trsatske i Franjevački samostan s odličnim, predgovorom gvardijana i crkvenog povjesničara Emanuela Hoška (Izdavački centar Rijeka, 1991.), te Crkva Svetog Vida (Izdavački centar Rijeka, 1994.) s lošim crno-bijelim fotografijama. Potom je izašla knjiga Izleti u prošlost (Adamić, Rijeka, 2000.), zahvaljujući obitelji i kolegama, s prikupljenim njenim dužim tekstovima, još uvijek aktualnim i dobrodošlim.
Radmila Matejčić je rođena 1922. u obitelji Kardoš u Banja Luci, gdje je pohađala osnovnu školu i realnu gimnaziju, a zatim otišla u Zagreb na studij povijesti umjetnosti u kulture te Klasičnu arheologiju na Filozofskom fakultetu. Tijekom Drugog svjetskog rata bila je povremeno zaposlena u muzejskim institucijama Banja Luke i Zagreba, a kao apsolventica radila je 1946.-1947. u realnoj gimnaziji u Prijedoru. U Zagrebu se 1947. udala za dr. Marijana Matejčića i prešla u Radio – tehnikum 1948. - 1949. Diplomirala je studij povijesti umjetnosti u Zagrebu 1950. godine i sa suprugom preselila u Rijeku, gdje je premješten kao neophodan stručni kadar sa specijalizacijom radiologije, dobivši na korištenje optantski stan.