Mini Transat je regata koja se odvija svake dvije godine i redovito starta iz Francuske, a završava na zapadnoj obali Atlantika ili u Brazilu ili na nekom od Karipskih otoka. Klasa Mini 6,50, zajedno sa svojom najpoznatijom regatom Mini Transat je najčešće prva stepenica za ulazak u svijet oceanskog jedrenja. Mini Transat je specifičan po tome što, za razliku od ostalih klasa, nije dopuštena nikakva komunikacija s vanjskim svijetom, osim putem VHF-a. Samo jedriličar, barka i ocean.
Mini transat bio je moj veliki san, a jedrenje je uvijek bila moja najveća ljubav. Zrno avanture nikad nisam odbijao i sama pomisao da bih ja, kojem je pogled s balkona sezao do Creske Tramuntane i Velih vrata, mogao u maloj barki, prejedriti ocean bila mi je izazov koji mi je trebao u tom trenutku života.
Učinio sam to 2017. godine.
Prva etapa, La Rochelle – Las Palmas de Gran Canaria
Na pontonu prije starta srećem Nicolasa, momka koji je odjedrio prošli Transat. Viđao sam ga po regatama u Francuskoj prošle i ove godine, engleski mu je dosta dobar i rado proćaskamo kad se vidimo. Pita me kroz smijeh: “Te strah?” Ja kažem: “ nije, respekt je, ali nije strah, znaš.”
Kaže on: “ sam tri dana prije starta moga Transata kakio u gaće.”
Kako sam bio sumnjičav da li mogu točno procijeniti njegove godine pitao sam ga, a koliko je to. Odgovara 23. Mislim si, eh, pa nije ni čudo. Meni je već 36, pokoja sijeda iza uha, a i pokoja avanturica s glavom u torbi, makar Zanskar i Sandeq, u nekoj verziji Transata, otrkivanja novog i nepoznatog. Nismo, sine, na istoj polaznoj točki.
Startali smo 1.10. Prvih događaja kojih se točno sjećam dogodili su se 3.10. Izgleda da sam prva dva dana bio u šoku, pod nekim stresom. Ničega se ne sjećam! Sjećam se dobro nervoze na pontonima, čak i ne toliko osobne, već kolektivne nervoze obitelji, rodbine i prijatelja i nas skipera, koji su, pogotovo tog dana, prezirali svu pompu i medijsku pažnju oko regate (start na više FRA televizija, i koja internacionalna) i jedva čekali da krenemo. Prozivali su brod po brod, vukli su nas van. Ja sam bio među zadnjima. Znam da sam pajete zaboravio skinuti čim sam se otisnuo sa pontona, pa sam ih skinuo tek blizu startne linije, toliko sam bio koncentriran.
Start je bio OK, Španjolac na protu 431 je virao na desne uzde ispred prove na dva metra minutu prije starta i dobio je sočnu porciju psovki (iako je Bicho sjajan dečko), samo iz straha od sudara na startu, najglupljeg mogućeg poteza. Njemu je ovo drugi Transat projekt, na prvom je potopio brod negdje na treningu u španjolskim vodama. Orca od 10 do 18 čvorova, igra se trigonometrija i ja, kako tracking kaže, idem dobro, vrtim se oko 20. mjesta od 56 jedriličara. Vedran je stalno blizu mene, malo naprijed, malo iza, a lanterne kojih se držim na regati, Ambrogio na 539, Fred na 455 su na 3 do 5 milja ispred. Vedran je odradio 12 sati mučnine i dalje je na super poziciji. U jednom trenutku ja se ranije odvajam na jug, što se kasnije pokazalo kao dobra odluka.
U dobrom sam ritmu na barci i čuvam se problema "trećega dana" koji mi se pokazao kao najslabija točka u dosadašnjim regatama (od max 5 dana) i pokušavam se što više odmarati, iako nisam zadovoljan kako autopilot vozi. Nekada dobro, a nekada katastrofalno, “pojiva” par gradi sam od sebe i ako ga ne nadzirem non stop, brzo ispadam iz grupica. Inače, jedrenje na ovako dugoj regati zapravo je puno malih regata, kumulativno dodano u jednu veliku vremensku cjelinu. I duela ima jer smo često u grupicama, pogotovo po srednjem vjetru, nebrojeno puno. Neki voze orcanije, neki pojanije, neki spavaju, a neki taman viraju, a preko AIS-a se prati cjelokupna situacija u krugu od 10 nm. Kad pilot vozi, onda solo jedriličar preuzima druge uloge, skladištarsku (raspored stvari na brodu radi optimalnog rasporeda težine) i kolektora sunčane energije (trimanje panelki kako bi što više ampera punilo baterije), ako ne jede, radi ruting, sluša prognozu, popravlja stvari ili spava. Imao sam tu sreću da mi je Ambrogio prije starta velikodušno ponudio svoja dva stara panela koji su mobilni i koje vadim iz kabine i raspoređujem po brodu kako sunce traži pa, u kombinaciji s baterijama od ove godine, struje na brodu ima napretek.
Trećeg dana regate, pri vožnji sa velikim špinakerom idem se malo odmoriti i nikako ne mogu zaspati. Pokušavam tehnikama disanja, ali neki nemir mi ne da. Pokušavam promijeniti pozu (najčešće je umor toliki da samo legnem na leđa i “umrem”), legnem na jedan pa na drugi bok...i ništa. I odlučim, idem još malo na timun, dok je dana. Kako sam izašao, pogledao desno od mene, vidio 910, Irca Toma, kojem je ovo isto drugi Transat i za mene slovi kao jedan od favorita. Kako je red nekada pogledati ispred sebe, umjesto vrha ili dna vala, vidim na 20m od sebe ogromnog kita kako mi okomito siječe put. Brzom reakcijom uspijevam isključiti pilota i zaorcati kako bih ga izbjegao... barka ide u štraorcadu, a osim trešnje špinakera čuje se i glasno VUŠŠŠŠ. Toj 15m mrcini bi vjerojatno bilo svejedno, a Sisi (Sisa – ime broda, op.ur.) ne bi bilo drago da su se poljubili.
Tu istu noć mi puca prvi baštun. Još uvijek u ratu sa autopilotom u iščekivanju da se on meni prilagodi, a ne ja njemu, ne provjeravam ako je on dovoljno zapojao kod dizanja špinakera i špinaker pada u more i vuče baštun za sobom. Taman je pojačalo na 20 čv i ja gubim sat vremena na promjenu baštuna i onda još sat vremena odmaram dok dolazim sebi sretan što nisam izgubio i špinaker - već sam ga vratio na brod. Vjetar pojačava na 25 čvorova i ja se pridružujem vožnji leptirom prema Finisterre, ali nešto ne štima. Nije to to, nisam bez veze odjedrio 2500nm od kojih 2000nm u regatama u 2017 (dakle na 100%) da bi sada išao manje nego što mogu. I dižem novi frakcionalni spi, jedno mix jedro koje je veće od code 5, a manje od srednjeg i ima lijepi twist pa je barka s njim stabilna i dopušta veće greške. Idealno je za ove uvjete i brzo mi se brzina diže na 12, 13 sa surfovima do 15 čv, a na velikim valovima i mog osobnog rekorda 17,5 čv brzine.
...