Iako već dvadeset i tri godine ne živi u Rijeci, Nadia Mifka-Profozić još je uvijek prisutna u sjećanjima onih koji su pratili njene dugogodišnje raznolike aktivnosti, sve redom vrlo upečatljive: novinarka Novog lista, zatim aktivna i agilna ekološka aktivistica, publicistica, a na kraju, možda i najvažnije – izvrsna profesorica engleskog jezika, sjajan pedagog i istraživač u jeziku. Njezin put lingvistice bio je obrnut od uobičajenoga – dok većina studira ili prakticira jezik u inozemstvu da bi se vratili u domovinu, Nadia Mifka-Profozić studirala je u domovini, da bi se kao sveučilišna profesorica, skrasila u Engleskoj. No, do toga ju je ipak doveo doktorat sa Sveučilišta u Aucklandu.
Upoznale smo se u Novom listu, zapravo, njoj mogu zahvaliti što sam kao novinar počela raditi baš u kulturi (jedino područje koje sam priželjkivala), zamjenjujući ju za vrijeme njenog porodiljskog dopusta. Isprva smo bile kolegice, kasnije mi je bila urednica, po mom mišljenju najinventivnija koju sam imala tokom novinarske karijere – ona nije čekala novinarske tekstove, već ih je svakodnevno naručivala. Za nju je ljetna suša novinarska tema, tzv. „sezona kiselih krastavaca” – bila nepoznat pojam. Svaki dan imala je barem pet tema za nove tekstove koji će narednih dana osvanuti u Novom listu. I ništa u njenim promišljanjima nije bilo stereotipno, plijenila je živim duhom, unaprijednim razmišljanjem, širokim obrazovanjem, poznavanjem književnosti, kazališta, filma, glazbe, zanimanjem za likovnu umjetnost, a uz to govorila je tri strana jezika...
Paralelno s novinarskom karijerom, bavila se ekologijom, dobitnica je novinarske nagrade HND-a Velebitska degenija, za ekološki tekst, a uređivala je i list NGO Eko Rijeka, za koji sam i ja povremeno pisala.
Ekološke aktivnosti odvele su je na Novi Zeland, gdje je ostala skoro punih dvanaest godina. Tamo je magistrirala i doktorirala, radila na sveučilištu, da bi se nakon toga vratila u Rijeku.
Kao profesorica i znanstvenica dobila je posao na Sveučilištu u Zadru, gdje se kratko zadržala – dvije godine – a onda se natjecala na međunarodnim natječajima za predavačicu svoje uže specijalizacije iz primijenjene lingvistike. Danas je izvanredni profesor na Sveučilištu u Yorku, gdje predaje Metode istraživanja u učenju i podučavanju jezika te Teorije učenja i razvoja i Sintaksu engleskog jezika. Radi istraživanja vezana je za učenje i nastavu drugog (stranog) jezika, surađuje s kolegama iz cijelog svijeta, i objavljuje radove u nekim od najuglednijih svjetskih znanstvenih časopisa za primijenjenu lingvistiku. A da je još uvijek posao raduje i ispunjava, vidjet ćete iz ovog teksta, kojim ju predstavljam upravo onakvom kakva Nadia jest.
Razgovor otvaram pitanjem o njenom školovanju na Sušaku i tadašnjem odnosu učenika prema obrazovanju:
ČUDESNA ŠKOLA BOBIJEVO
Na temelju onoga što vidim oko sebe, čini mi se da djeca danas uglavnom ne vole školu. Čak i oni koji vole neke predmete i trude se oko njih, ali nije to ono da baš uživaju u školi. Pa mi bude žao i djece i škole, odnosno onih koji rade u školi. Ja sam školu ne voljela, nego obožavala. Pogotovo u osnovnoj. Zato sam i bila u svim mogućim sekcijama i aktivnostima, samo da bih što više vremena tamo provela. Po cijele dane! Pa sam bila i u literarnoj, i u foto-sekciji, i u planinarskoj, i u biologijskoj i kemijskoj – jedne godine čak bila druga u Hrvatskoj na republičkom natjecanju iz biologij.
...