Ako mnogima svi putovi vode u Rim, i tako je tomu već pokoju tisuću godina, Riječanima svi putovi vode u Banco di Roma. I tako je tomu posljednjih sedamdeset godina. Prigovor kako je na djelu kratko razdoblje, tričavih sedamdeset, pogotovo u usporedbi s prvom brojkom, smjesta pobijam – neka vrli prigovarač zakotrlja mislima što u njegovu osobnom životu znači sedamdeset ljeta, pa će mu kriterij za procjenu brzometno postati drukčiji.
Banco di Roma, začudna li naziva za zgradu gradske uprave! Davno bješe kada su u njoj sjedili novčari, ali naziv je, eto, još uvijek gdjekad, gdjegdje i gdjekomu familijaran, pa zna stići do ušiju, opirući se zločestom protoku vremena. Ne znam je li bio familijaran i onima koji su početkom pedesetih, točnije 1953. godine, zaključili kako je pokucao trenutak za selidbu onodobnih riječkih gradskih ureda, s njima i administrativnog sjedišta grada, na prostorno primjereniju lokaciju, u palaču nestale banke. No, recimo da je ovaj tekst sretan trenutak, u njemu je manje važno ono što ne znam od onoga što znam. A znam kako je u Narodnom odboru grada Rijeke početkom ožujka 1953. održana sjednica Savjeta za komunalne poslove, koja je imala na dnevnom redu plan komunalnih radova za tu godinu, da bi ga se, nakon prve faze definiranja, moglo dati na raspravu, potom i usvajanje gradskoj Skupštini. U čemu je zanimljivost plana? Savjet je za tu godinu raspolagao sa 62 milijuna dinara iz redovnih proračunskih stavki, uz dodatnih 140 milijuna za veće investicije, a ukupnu je brojku planirao utrošiti na raznovrsne zahvate u komunalnom tkivu. Ta je brojka bila ugodna novost. Prethodno se smatralo kako će novca te godine biti samo za redovne popravke i uređenje objekata, no razvoj događaja odveo je i prema nekoliko većih radova. Među njima su se našli popravak i preuređenje nekadašnje zgrade Banco di Roma na Korzu (u to doba Korzu Narodne revolucije). Bilo je to impozantno, ali zapušteno zdanje, točnije poslovna palača iz 1914. godine. Premda podignuta za potrebe Gradske štedionice, naručitelje gradnje i prve vlasnike brzo se zaboravilo u ime novodošle talijanske vlasti, što je palači donijelo podjednako novog bankarskog korisnika, uključujući nov naziv.
Prema Savjetu za komunalne poslove, u palaču bi se uselio Narodni odbor grada, koji je dotad koristio staru zgradu Municipija i njegovu vijećnicu (na današnjem Trgu riječke rezolucije), a nju bi se, pak, prepustilo upravama nekoliko riječkih poduzeća. One su za rad u tom trenutku koristile vjerojatno podjednako neadekvatne gradske stanove. Bila bi tu još jedna korist: njihov bi izlazak iz takvih prostora značio dobitak na raspolaganje 20-30 stanova, što bi pomoglo rješavanju stambenih problema građana.
U popravak i preuređenje Banco di Roma predvidjelo se utrošiti 60 milijuna dinara.
Među najznačajnijim zahvatima u sklopu projekta bilo je uređenje velike dvorane u središnjem prizemnom dijelu zgrade, koja bi preuzela ulogu vijećnice. Dvorana je uključivala galeriju, što je prostoru donijelo visinu od sedam metara.
Predvidjela se također izgradnja zasebne dvorane za potrebe Vijeća proizvođača, još jednog od tad aktualnih gradskih tijela. Preuređenjem palače trebalo se također dobiti više od 70 soba za administrativne poslove.
...