S romanima nje javila se potreba za prikladnom žanrovskom oznakom, a ona na francuskom glasi mačkog pisca W. G. Sebalda po photo–recit. Mi bismo to mogli prevesti kao fotografska (pri)povijest zbog razloga što kod Sebalda dolazi dokombiniranja teksta s isključivo crno-bijelim fotografijama i ostalim vizualnim materijalima, te stogašto se te pripovijesti ne odriču povijesnog prikazadogađaja, situacija i osoba, iako se ne razumijavajuu realističkom okviru niti su u njemu bile koncipirane i oblikovane
Sebald u jednom intervjuu govori da nakon što ljudivide fotografiju pomisle: „Ako je tako, onda morabiti da se to i tako dogodilo“. Taj navodni fotografski realizam, naravno, nije dovoljan da bi se autorov pogled mogao smatrati realističkim. Izostaje unjemu ona kvaliteta tipičnosti, a fotografije što ihSebald smješta pored teksta romana sve su samo netipične niti dovoljno ilustrativne. A tu svoju netipičnost potvrđuju tekstom što teče paralelno s njimana istoj stranici. Uz pripovijedanje npr. o jednomčasniku koji je sudjelovao u oslobađanju Aushwitza, u Saturnovim prstenima fotografija ne prikazujezloglasni logor nego šumu nepoznatog imena i lokacije po čijem tlu leže, ustanovit će se naknadno,porazbacana ljudska tijelaodjevena u odjeću koja sene da identificirati. Što se, pak, nakon toga smjestauspijeva identificirati jest to da ta odjeća nije okomitih prugastih crta bijele i sivoplave boje.
Sve ovo pridonosi preglednijem uvidu u funkcioniranje photo–recit, odnosno fotografskih (pri) povijesti Nikole Petkovića. Fotografija je statična, zaustavlja trenutak, a pripovijedanje je, naprotiv, dinamično, kreće se u određenom smjeru. Kod Sebalda fotografije ne služe tome da postanu ilustracije, one pripovijedaju o onome što tekst ne pripovijeda, ostavlja negdje u slabo uočljivoj pozadini, a ipak su integralan dio cjelovite priče. Poznata je ona tvrdnja koja bi htjela biti istinita, a iznosi da slika govori više od tisuću riječi. Neki su Sebaldovi kritičari oštra oka zapazili jednu zanimljivost. Ista se navedena fotografija u različitim izdanjima i prijevodima piščeve knjige – netko bi kazao kako se ovdje radi o „odgovornosti forme“ – pojavljuju rekadrirane, a kadar nije nešto sporedno i zanemarujuće. Time se neminovno mijenjaju i karakter i kut pripovijedanja, dolazi do drukčijih naglasaka. Toliko o prevažnosti slike.
...