U ushitu vremena slobode neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata, u Sušaku i Rijeci, silnom željom da se nadoknadi izgubljeno i radi više i bolje, pokrenut je rad brojnih amaterskih glazbenih i dramskih skupina. Tada je rođena i Kazališna grupa Viktora Cara Emina, (iako pod malo drugačijim imenom). Bilo je mnogo domaćih profesionalaca teatra koji su vodili i organizirali njen rad te bujna rijeka onih koji su činili njenu glumačku jezgru. Različite dobi, različitog statusa, različitih profesija. Zajednička je bila ljubav prema kazalištu.
Prvih trideset godina obilježilo je redateljsko vodstvo glumačkog pedagoga i redatelja Anđelka Štimca, sljedećih četrdeset i više godina obilježio je organizacijski, autorski, redateljski i glumački rad Siniše Posarića (Rijeka, 1959.).
Razgovaram sa Sinišom Posarićem i na pitanje što je to što ga je cijeli jedan život, odnosno tako dugo, održalo u kazalištu: ljubav, neugasla stvaralačka potreba; sve to ili nešto treće? Posarić odgovara:
„Kad sam u Novom listu pročitao razgovor s Anđelkom Štimcem , umjetničkim voditeljem Amaterskog kazališta Viktor Car Emin, koji je, između ostalog, najavio rad na predstavi Tragedija mozgova, Janka Polića Kamova , mene je to toliko oduševilo da sam morao sudjelovati u tome, makar prodavao ulaznice za predstavu! To uvijek spominjem amaterima; nije mi bilo važno postati „glumačkom zvijezdom“ nego običnim kazališnim kotačićem, a uzgred sam planirao nešto naučiti s obzirom da sam u to vrijeme počeo pisati kratke dramske forme po uzoru na Bertholta Brechta! I, jednoga poslijepodneva pokucao sam na vrata kazališnog redatelja Anđelka Štimca u Zagrebačkoj ulici (...).
Razgovarali smo o Matošu, Krleži, Kamovu, naravno, kad sam mu spomenuo Tragediju mozgova, odmah mi je rekao da me vidi u ulozi Drage, Đuru je trebao odigrati Zoran Borčić, Marija Anđelko Somborski, a Anku Jasna Liker.
Na moju veliku žalost do rada na toj predstavi tada nije došlo. Štimac je zapravo htio održati ansambl na okupu i pripremati predstave s mnogo glumaca, primjerice Irkutsku priču Alekseja Arbuzova, zatim Čovjeka na četiri noge Radivoja Lole Đukića ili Klupko Pere Budaka pa je moj glumački prvijenac bio u predstavi Operacija Mire Pucove 1985. godine.
...