Doista, nije pretenciozno reći da su se vrata talijanske kulture s iznimnim pijetetom otvorila suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti.
Riječ je o višestruko zanimljivom susretu suvremene hrvatske umjetnosti s publikom, zemljom i okružjem u kojemu smo nedostatno prisutni. Grupa prestižnog formata, koja okuplja sedamnaestero suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika, autorski formiranih u okrilju druge polovice dvadesetog stoljeća, predstavila se u Italiji tijekom ožujka ove godine. Organizator ove izložbe bila je galerija Rigo iz istarskoga Novigrada, koju vodi kustosica ravenske izložbe, povjesničarka umjetnosti Jerica Ziherl. Domaćin izložbe bio je Museo dell'aredo contemporaneo, smješten u talijanskom gradiću Russi pokraj Ravenne.
Russi je, treba naglasiti, samo nekoliko kilometara udaljen od Ravenne, grada s velikom povijesno-umjetničkom karizmom. Dok se pred nama tek lagano otvaraju pukotine saznavanja o vlastitoj suvremenosti – njezinim izvorima, postvarenjima i rezultatima – gradovi muzeji poput Ravenne čuvaju historiju s nepomućenim autoritetom neupitnosti. Šarm kontrasta na razini povijesnih fenomena i zemlje (odnosno kulture) podrijetla ponuđenih proizvoda umjetničke svijesti čini ovu izložbu znakovitom i vrijednom pažnje.
Davide Ferri, direktor Museo dall'arredo contemporaneo, uputio je voditeljici novigradske galerije Rigo Jerici Ziherl poziv za sudjelovanje suvremenih hrvatskih umjetnika u velikom prostoru toga muzeja, koji će publiku Russija, odnosno Ravenne, barem donekle upoznati sa specifičnostima novije umjetničke prakse što se tijekom minulih pedesetak godina događala s jedne strane (one komunikacijske) daleko, a s druge (one teritorijalne) nedaleko, na suprotnoj obali zajedničkog nam mora. Taj je poziv vrijedan pažnje poradi nekoliko razloga.
Bitan je sadržaj
Pokazalo se ono u što prečesto sumnjamo, a to je autoritet kvalitete.
Naime, svojevremeno je Getulio Alviani galeriju Rigo nazvao »najmanjom galerijom na svijetu«. Svi koji smo bili u tom prostoru mogli bismo se složiti s takvom opaskom. U doista minimalnom prostornom okviru, i još k tome u gradiću koji je, unatoč svome atraktivnom položaju i značaju, ipak bitno udaljen od velikih kulturnih središta, događala se tijekom minulih sedam godina iznimno kvalitetna izložbena djelatnost. Uspostavljene veze s inozemstvom, gostovanja značajnih likovnih umjetnika iz čitavoga svijeta, likovnih kritičara, teoretičara umjetnosti i zainteresirane publike posve su negirali tu prostornu »nedostatnost«. Važnost sadržaja nadigrala je prostornu skučenost i lokacijsku perifernost. Time nam je podastrijet argument u prilog posustalome optimizmu kada je o kulturi, strukovnoj kompetenciji i entuzijazmu riječ.
Drugim riječima, agilna se i stručno vođena kulturna politika ipak nagrađuje gostoprimstvom drugih sredina, a to je u umjetnosti i za umjetnost jedne zemlje gotovo najvažnije. Vrtnja u krug zatvorenih, a time i oslabljenih kriterija često urodi ozbiljnom stagnacijom kreativnog iskaza, čemu smo, uostalom, i ne baš malo puta svjedočili.
Poziv je pristigao od osobe koja vodi skupi i elitni prostor okrenut džepu i ukusu publike s jačom kupovnom moći. (Radi se o muzeju najvrednijih primjeraka dizajniranog namještaja, odnosno stolica i fotelja, potpisanih imenima najistaknutijih dizajnera XX. stoljeća). Muzej je svojevrsna iznimno osmišljena reklama tvornici namještaja, koja se tim putem otvara tržištu.
Podcijenjeni kod kuće
Predrasude nas i niskobudžetno tržište metastazirajuće komercijale uporno uvjeravaju da su vremena »mudrih« mecena prošla. Čini se da baš i nije tako. Jer, suvremeni se mecenatski odnos prema umjetniku i umjetnosti, baš kao i onaj u povijesnim vremenima, sve više okreće kvaliteti. To je, dakako, i prirodno, poštujemo li činjenicu da se kulturna europska elita želi zadržati u okvirima valjanih vrijednosnih sustava. Udomiti izložbu bez financijske nadoknade za korištenje atraktivnog i ekskluzivnog inozemnog prostora danas je doista – mecenatska gesta. Ali, shvatimo je prije svega kao ozbiljan kompliment tvrdoglavim kriterijima struke.
No, u pozadini je Ferrijevog poziva jedan doista pravi mecena. Radi se o gospodinu Ermesu Zattoniju, velikom kolekcionaru, zaljubljeniku u Istru i u umjetnosti. Čovjeku koji je formirao zavidnu arte poverijansku zbirku, a sada stvara i zbirku suvremene hrvatske umjetnosti. Upravo je Zattoni, kojem je rad galerije Rigo dobro poznat, inicirao suradnju s Ferrijem, financirajući za ravenski nastup izradu jumbo plakata i fotografija putem kojih se talijanska publika upoznaje s performanceom Šetnja kao Lady Godiva autorice Vlaste Delimar (Zagreb, 2001.). Upravo će ti veliki plakati, podignuti na travnjaku uz samu cestu, skrenuti pozornost na muzej u kojem će do svibnja biti postavljena izložba naših umjetnika.
| 
Šetnja kao Lady, performance Vlaste Delimar
|
Teško je u ovom kontekstu ne spomenuti sudbinu skulpturu Siniše Majkusa u Rijeci, koju su dušobrižnici naših prometnica bukvalno otpilili u bazi jer je »skretala poglede vozača«. Teško je ne spomenuti sudbinu performancea Vlaste Delimar, za kojega nije prošloga ljeta u Zagrebu dobila dozvolu za održavanje na javnom prostoru. I opet, valjda, u ime nekog ćudoređa. Onog istog, naslutivo je, zbog kojeg su splitski kauboji u galeriji Geto devastirali »slobodne« fotografije Igora Tomljenovića.
Iskrena dobrodošlica u inozemstvu
Stara je i dobro znana činjenica da puteve iz malih centara u značajna svjetska središta predvodi kultura. S druge strane, znamo li da je tome tako, zašto se do bankrota bavimo provincijalnim zabavama uporno tolerirajući porazno nizak status umjetnika u vlastitoj zemlji. Koji je nama, zapravo, vrag?
Dok našim suvremenim umjetnicima biva sve tješnje u domicilnoj suvremenosti, otvaraju im se vrata inozemnih muzeja. I što je još važnije, javnih prostora. Jer muzej je možda geto, ali ulica je stvarnost. Želim reći, teško je ne sjetiti se toga i ne misliti o tome kada se, vozeći brzom cestom Ravenna – Russi, pogled sudari s velikim jumbo plakatom koji kadrira performance »gole šetnje« na bijelom konju Vlaste Delimar, koji nije stekao svoj umjetnički legitimitet doma, u Zagrebu.
Jer, taj se ravenski muzej visokokonkurentnog sadržaja smjelo prilagodio postavu izložbe na kojoj sudjeluju Julije Knifer, Ivan Picelj, Goran Trbuljak, Sanja Iveković, Vlatko Martek, Željko Kipke, Aleksandar Garbin, Vlasta Delimar, Sanja Švrljuga Milić, Đanino Božić, Sandro Đukić, Silvio Šarić, Predrag Todorović, Denis Krašković, Damir Stojnić, Ljiljana Vlačić i Dragana Sapanjoš. U taj su muzej tijekom svečanog otvorenja izložbe došli mnogi predstavnici medija i brojna publika. Nama se omakla pogrešna interpretacija performancea kojeg je tom prigodom izvela Vlasta Delimar. Nije, naime, talijanska publika, kako smo imali prilike pročitati u našem isforsirano žutom tisku, bila šokirana slobodom umjetničina izraza. Naprotiv, s iznimnom pažnjom i gotovo nježnom blagonaklonošću pratila je sugestivan umjetnički iskaz ženskog pitanja, koje je u (tisućama godina brojivom) vremenu ženu pretvaralo u taoca vlastite seksualnosti (Italija to dobro razumije). Fotoreporter jednog od mnogih talijanskih medija, koji su te večeri dokumentirali hrvatski nastup suvremenih likovnih umjetnika, radeći svoj posao do kraja (profesionalno) podučio nas je zašto se iz nekih razloga ostaje i kada predstava završi. Dugo je, naime, ostao uz binu snimajući polagano nestajanje pjene na plastičnoj površini podne folije.
Ambasadori umjetnosti
Tom sam se prigodom sjetila nebrojenih snimanja umjetničkih događanja kod nas. Svih onih novinara što žurkom žure otići s izložbe, nakon što su neprimjereno zakasnili, brojeći kulturna događanja kao nebitnu ponudu izvansezonskog povrća na tržnici. Takvi nam, nažalost, oblikuju informaciju.
Naši ambasadori umjetnosti pripadaju svijetu kojem, na neki način, pripada i Janica Kostelić. Svijetu koji se osvaja samo vlastitim radom, ogromnom ljubavlju prema osobnom radnom i kreativnom porivu. Svijetu koji se održava unatoč potpunom nedostatku sluha matične sredine. S tom razlikom što su zone umjetničke igre, zbog svojih metapostulata i gdjekad intelektualne nedodirljivosti, manje prihvaćene od svijeta sportskih igara. No, igra je igra. Ludički pacifizam, i gotovo.
Izbor umjetnika autorica izložbe imenuje kao Bilješku o suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Bilješku stoga što se ne radi o studijskoj analizi naše suvremene scene i relevantnom uzorku s aspekta struke, već se radi o sedamnaestero umjetnika koji su u galeriji Rigo samostalno nastupali tijekom sedam godina njezina postojanja. Izbor, dakle, u kojem se filtrira posve osobna nota kontakata, afiniteta i autorskih stajališta, pa se po ponuđenom predlošku prije svega čita osobna studija suvremenosti povjesničarke Jerice Ziherl. Prema uvidu u predočeno, njezin nam se odabir čini posebno zanimljiv po jednoj zajedničkoj i mnogim naročito osobnim crtama iskaza, koje očitavamo među ovdje udruženim bojama sedamnaestero okupljenih individua. Zajedničko toga ključa autorica izložbe opravdano imenuje »djelima mentalnog pristupa«, dok se pojedinačno u postavu održava putem najširega mogućeg spektra generacijskih, edukacijskih, medijskih, poetskih i komunikacijskih pristupa.
Utoliko je autorica ovu izložbenu uspješnicu u kataloškom tekstu nazvala »puzzleom«. Puzzle se, međutim, kroz ovaj primjer profesionalne upornosti zatvorio s pokrićem, kao cjelovita i sugestivna slika. Jednako uzorna, koliko i odrazna.