SUŠAČKA REVIJA broj 46/47 književnost HOMMAGE ? GERVAIS Irvin Lukežić Prije točno stotinu godina rodio se pjesnik i dramski pisac neobična prezimena: Drago Gervais. Stara izreka veli: Nomen est omen. Ime je znak, simbol osobna identiteta, ono određuje čovjeka za čitav život. Tako je i s našim Gervaisom. Prezime je to što zvuči strano i neobično u našim ušima. Radi se zapravo o francuskome obliku muškoga osobnoga imena Gervazije, što, opet, prema Klaićevu rječniku, potječe od germanskoga izraza u značenju "moćno koplje". Značenje, složit ćemo se, posve odgovara duhu borbenih tradicija starih Germana. Naš dragi Gervais ilitiga Gervazije i sam bi rado zbijao šale na račun svog egzotičnog obiteljskog imena. I njemu je samome očito bilo smiješno da ono kod većine ljudi izaziva zbunjenost. Jednom je prigodom, na pitanje glumice Elize Gerner, koja se zanimala za to da li se prezime piše fonetski Žerve ili etimološki Gervais, odgovorio: “Ljudi kod nas ne znaju francuski i uvijek krivo izgovaraju moje ime, zato sve češće idem na fonetsku varijantu. Ali za vrijeme rata etimološka varijanta mi je, tako reći, glavu spasila. Godine 1941. trebao sam se izvući iz Beograda. Na prijelazu prema Zemunu prolazio sam granicu i već sam jednom nogom bio prijeko kadli Švabo drekne za mnom - Halt! Stoj! Kako se zoveš? - Gervais (čitaj: Gervajz) zaviknem tvrdo i samosvjesno. Švabi se dopadne volksdeutcherska varijanta moga imena, pogleda me i vikne: Prođi! Kao što vidite, ne bi bilo pošteno da je iznevjerim.” Znakovito je, a pomalo i komično, kada ne bi bilo bizarno, da i dan-danas, kada prolazimo ulicom koja nosi njegovo ime, nalazimo fonetski uklesani natpis: Ulica Drage Žervea! O, sancta simplicitas! Blažena je i zapravo neuništiva naša dobroćudna ograničenost. Moguće da se i sam pokojni Gervais, u elizejskom spokoju svoga onostranoga vječnoga počivališta, još uvijek potiho smije nama i našim ovozemaljskim ograničenostima. Gledajući nas, onako iz prikrajka, sigurno ne može ostati ravnodušan i ozbiljan. Namrgođenost i strogoća, koju inače nagoviješta izvorna germanska etimologija njegova prezimena, jednostavno nije u njegovoj naravi. Osobito kada se radi o njemu samome i svemu što drugi inače drže nedodirljivim područjem osobne privatnosti. U svojim se uspomenama Eliza Gerner prisjeća kako je Gervais “umio vrlo šarmantno pričati male anegdote o sebi, transportirajući ih najčešće u komiku, pa čak i u blagu porugu ne štedeći pri tom ni sebe samoga (...) Gervais je bio skroman, blag i tih čovjek. Volio je glumce, i dobro se osjećao među njima. Zanimao ga je teatar i stvaranje u Kazalištu. Sam je bio autor mnogih komedija koje su mu donijele veliku popularnost. Taj tihi, srdačni, nasmiješeni pjesnik volio je sve oko teatra, bolje rečeno, volio je umjetničku akciju, ali ne sastančenja i financijska natezanja. Malo, malo skoknuo bi u gledalište, sjeo u prvi red, ispružio svoje duge noge i pratio pokuse. Figara smo probali toplih svibanjskih dana i on bi malo i zadrijemao pri kojoj monotonoj sceni u ugodnoj hladovini zamračenog gledališta.” Takav je bio slavni Gervais, intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci. Nenametljiv i suzdržan, blag i pomalo sjetan. Obično se prisjećamo njegovih liburnijskih “črjenih krovića”, luckastih “starih mladića” i pričljivih primorskih nonica, ali zaboravljamo pritom da je on prvenstveno bio čovjek Kazališta. Čovjek što, poput kakva dobroga kazališnoga duha, budno i strpljivo promatra zbivanja na pozornici. A ponekad, Bože moj, i zadrijema. Takav je bio Drago Gervais. Čovjek neobična preizmena i još neobičnije sudbine. I komedija Karolina Riječka na neki čudan način poigrala se sa svojim autorom, premda se zapravo sam autor htio poigrati s poviješću jednoga grada. Karolina, ili kako bi rekao zaboravljeni riječki pjesnik Grohovac, Dragica Belinićeva, zapravo je imenjakinja pjesnikova. Osim te neobične koincidencije, postoje među njima i druge srodnosti. Komedija o Karolini kombinacija je svakovrsnih elemenata, od lakrdije preko satire, do ozbiljne drame. Ona je sve to, ali ujedno, i ništa od svega toga. Karolina, kao i autor komada, nosi u sebi bezbroj protuslovnih elemenata. Od ponosne riječke gospođe preobražava se ona u preplašenu ženicu, a od raskošne zavodnice ona postaje tragična osoba koju svi na kraju izigraju i napuste. Drago Gervais, poput svoje slavne kazališne junakinje, također će na stanovit način biti neshvaćen i pomalo izigran. I on se svom dušom i srcem žrtvuje za svoj grad, dakako u kazališnom i umjetničkom smislu, da bi potom morao doživjeti velike neugodnosti i osobne napadaje. Razočaranje što će uslijediti nedvojbeno pridonosi njegovu preuranjenom odlasku sa životne i kazališne scene, koju je toliko volio. “Svoj život”, zaključuje Eliza Gerner, “završio je beskrajno tužno. U praskozorje jednog ljetnog dana, želeći se možda nadisati jutarnjega zraka ili pozdraviti izlazeće sunce, izašao je na neograđeni balkon svoje hotelske sobe na drugom katu i tog trenutka zakoraknuo u vječnost.” Rekli bismo da je i njegova smrt imala u sebi nešto teatralnoga. Bizaran je to kraj čovjeka neobična prezimena. No, njegov je duh i dalje prisutan ovdje, među nama. Prisutan je posvuda u našem lijepom i raskošnom Talijinom hramu. A to je ipak privilegija koju omogućava jedino i samo istinska Umjetnost. I možemo s punim pravom reći: Commedia non é finita! Autor je izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci, pisac većeg broja knjiga povijesne i književne tematike. Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
HOMMAGE ? GERVAIS
Irvin Lukežić
Prije točno stotinu godina rodio se pjesnik i dramski pisac neobična prezimena: Drago Gervais. Stara izreka veli: Nomen est omen. Ime je znak, simbol osobna identiteta, ono određuje čovjeka za čitav život. Tako je i s našim Gervaisom. Prezime je to što zvuči strano i neobično u našim ušima. Radi se zapravo o francuskome obliku muškoga osobnoga imena Gervazije, što, opet, prema Klaićevu rječniku, potječe od germanskoga izraza u značenju "moćno koplje". Značenje, složit ćemo se, posve odgovara duhu borbenih tradicija starih Germana. Naš dragi Gervais ilitiga Gervazije i sam bi rado zbijao šale na račun svog egzotičnog obiteljskog imena. I njemu je samome očito bilo smiješno da ono kod većine ljudi izaziva zbunjenost. Jednom je prigodom, na pitanje glumice Elize Gerner, koja se zanimala za to da li se prezime piše fonetski Žerve ili etimološki Gervais, odgovorio: “Ljudi kod nas ne znaju francuski i uvijek krivo izgovaraju moje ime, zato sve češće idem na fonetsku varijantu. Ali za vrijeme rata etimološka varijanta mi je, tako reći, glavu spasila. Godine 1941. trebao sam se izvući iz Beograda. Na prijelazu prema Zemunu prolazio sam granicu i već sam jednom nogom bio prijeko kadli Švabo drekne za mnom - Halt! Stoj! Kako se zoveš? - Gervais (čitaj: Gervajz) zaviknem tvrdo i samosvjesno. Švabi se dopadne volksdeutcherska varijanta moga imena, pogleda me i vikne: Prođi! Kao što vidite, ne bi bilo pošteno da je iznevjerim.” Znakovito je, a pomalo i komično, kada ne bi bilo bizarno, da i dan-danas, kada prolazimo ulicom koja nosi njegovo ime, nalazimo fonetski uklesani natpis: Ulica Drage Žervea! O, sancta simplicitas! Blažena je i zapravo neuništiva naša dobroćudna ograničenost. Moguće da se i sam pokojni Gervais, u elizejskom spokoju svoga onostranoga vječnoga počivališta, još uvijek potiho smije nama i našim ovozemaljskim ograničenostima. Gledajući nas, onako iz prikrajka, sigurno ne može ostati ravnodušan i ozbiljan. Namrgođenost i strogoća, koju inače nagoviješta izvorna germanska etimologija njegova prezimena, jednostavno nije u njegovoj naravi. Osobito kada se radi o njemu samome i svemu što drugi inače drže nedodirljivim područjem osobne privatnosti. U svojim se uspomenama Eliza Gerner prisjeća kako je Gervais “umio vrlo šarmantno pričati male anegdote o sebi, transportirajući ih najčešće u komiku, pa čak i u blagu porugu ne štedeći pri tom ni sebe samoga (...) Gervais je bio skroman, blag i tih čovjek. Volio je glumce, i dobro se osjećao među njima. Zanimao ga je teatar i stvaranje u Kazalištu. Sam je bio autor mnogih komedija koje su mu donijele veliku popularnost. Taj tihi, srdačni, nasmiješeni pjesnik volio je sve oko teatra, bolje rečeno, volio je umjetničku akciju, ali ne sastančenja i financijska natezanja. Malo, malo skoknuo bi u gledalište, sjeo u prvi red, ispružio svoje duge noge i pratio pokuse. Figara smo probali toplih svibanjskih dana i on bi malo i zadrijemao pri kojoj monotonoj sceni u ugodnoj hladovini zamračenog gledališta.” Takav je bio slavni Gervais, intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci. Nenametljiv i suzdržan, blag i pomalo sjetan. Obično se prisjećamo njegovih liburnijskih “črjenih krovića”, luckastih “starih mladića” i pričljivih primorskih nonica, ali zaboravljamo pritom da je on prvenstveno bio čovjek Kazališta. Čovjek što, poput kakva dobroga kazališnoga duha, budno i strpljivo promatra zbivanja na pozornici. A ponekad, Bože moj, i zadrijema. Takav je bio Drago Gervais. Čovjek neobična preizmena i još neobičnije sudbine. I komedija Karolina Riječka na neki čudan način poigrala se sa svojim autorom, premda se zapravo sam autor htio poigrati s poviješću jednoga grada. Karolina, ili kako bi rekao zaboravljeni riječki pjesnik Grohovac, Dragica Belinićeva, zapravo je imenjakinja pjesnikova. Osim te neobične koincidencije, postoje među njima i druge srodnosti. Komedija o Karolini kombinacija je svakovrsnih elemenata, od lakrdije preko satire, do ozbiljne drame. Ona je sve to, ali ujedno, i ništa od svega toga. Karolina, kao i autor komada, nosi u sebi bezbroj protuslovnih elemenata. Od ponosne riječke gospođe preobražava se ona u preplašenu ženicu, a od raskošne zavodnice ona postaje tragična osoba koju svi na kraju izigraju i napuste. Drago Gervais, poput svoje slavne kazališne junakinje, također će na stanovit način biti neshvaćen i pomalo izigran. I on se svom dušom i srcem žrtvuje za svoj grad, dakako u kazališnom i umjetničkom smislu, da bi potom morao doživjeti velike neugodnosti i osobne napadaje. Razočaranje što će uslijediti nedvojbeno pridonosi njegovu preuranjenom odlasku sa životne i kazališne scene, koju je toliko volio. “Svoj život”, zaključuje Eliza Gerner, “završio je beskrajno tužno. U praskozorje jednog ljetnog dana, želeći se možda nadisati jutarnjega zraka ili pozdraviti izlazeće sunce, izašao je na neograđeni balkon svoje hotelske sobe na drugom katu i tog trenutka zakoraknuo u vječnost.” Rekli bismo da je i njegova smrt imala u sebi nešto teatralnoga. Bizaran je to kraj čovjeka neobična prezimena. No, njegov je duh i dalje prisutan ovdje, među nama. Prisutan je posvuda u našem lijepom i raskošnom Talijinom hramu. A to je ipak privilegija koju omogućava jedino i samo istinska Umjetnost. I možemo s punim pravom reći: Commedia non é finita! Autor je izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci, pisac većeg broja knjiga povijesne i književne tematike.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.