Baveći se već više godina problemom industrijske, mahom arhitektonske, baštine u Rijeci, zbog dubokog uvjerenja da je ona značajan, ali još uvijek mrtav riječki kapital koji tek čeka reanimaciju, nastojim i ovom izložbom upozoriti na važnost ove teme posebice u našem gradu, nekad značajnih industrijskih dostignuća; gradu koji je (bio) industrijski, a još uvijek nije našao svoj novi, pravi zamjenski smjer neke buduće vrhunske proizvodnje. Izložba je zbog osobnog interesa za promociju industrijske baštine, ne samo riječke organizirana i postavljena u muzeju koji je gradski.
Rijeka je još od sredine 18. st. zakoračila u značajnu manufakturnu, a potom i industrijsku proizvodnju koja je u pojedinim svojim proizvodnim granama (npr. proizvodnji šećera) mogla pokoriti potrebe cijele Austro-Ugarske Monarhije, a u nekima (proizvodnji torpeda i cigaretnog papira) i svjetske potrebe. Sljedno tome, u gradu, koji je kao slobodna luka imao značajne privilegije i koncesije, mnogi su poduzetni europski industrijalci i proizvođači razvijali svoj posao do zavidnih, čak svjetskih rezultata (proizvodnja papira, duhana, brodogradnja), a ta se tradicija nastavljala sve do pred kraj 20. stoljeća, kada su se, s nepovoljnim okruženjem Domovinskog rata u Hrvatskoj, bitno izmijenili uvjeti svekolike proizvodnje, pa i riječke industrije. Propadanjem ili gašenjem industrijske proizvodnje napuštene su i mnoge, nekad periferijske, industrijske građevine koje su stoljećima ocrtavale urbani horizont i gradski identitet. Te zgrade danas kao veliki, a prazni objekti u centru grada, smetaju suvremenom gradskom razvoju. Kako je dugo bila važan lučko-industrijski grad, njezin je fizički izgled, obalni urbanitet, s mnogobrojnim lučkim dizalicama, skladištima i brodograđevnim navozima, želejzničkom infrastrukturom, silosima, rafinerijskim postrojenjima i visokim tvorničkim dimnjacima – savršen poligon svih likovno interesantnih motiva s odlikama industrijskog krajobraza.
Polazište krupne, strojne industrijske proizvodnje prijelaz je zanatstva u manufakturu u 16. stoljeću. Nakon industrijske revolucije, do koje dolazi polovicom 18. stoljeća (u Engleskoj oko 1770.), pravo industrijsko doba započinje u 19. stoljeću pojavom i uporabom parnog i drugih novih strojeva kao zamjene za rad ljudskih ruku. Bitno povećana proizvodnja uvodi u sustav vrijednosti neke nove parametre koji su kasnije utjecali na vrednovanje ručnog rada i njegovih proizvoda, a sukladno tome došlo je i do prevrednovanja, ali i načina promatranja onog najsuptilnijeg– umjetničkog stvaranja i umjetničkog djela. Prelaskom na mehaničku i serijsku, pa i masovnu proizvodnju industrijskog dizajna početkom 20. st., jedno je vrijeme takav proizvod bio vrlo tražen i cijenjen (pokret Arts&Crafts), dok nije na površinu isplivalo i drugo lice te medalje: jednoličniji, likovno jednostavniji te jeftiniji, depersonalizirani proizvod sve manje estetske vrijednosti.
Miron Makanec, Istovar dasaka u riječkoj luci, 1948.