Bijeli i sivkasti oblaci natjeravali su se po modrom nebu dok smo željeznom jahtom SLOW MOTION u laganoj vožnji plovili srednjim kanalom prema Velim vratima. More je bilo namreškano jutarnjim burinom, prve zrake sunca obasjavale su strmu obalu Cresa, jedino su oblaci što su jurili nebom bili jasan znak da se negdje visoko gore iznad nas kovitlaju zračne mase spremajući nam nestabilno vrijeme. Bili smo svi puni očekivanja jer, ako nas pusti vrijeme, koje te sezone nije bilo naklonjeno pomorcima, zaronit ćemo usred Velih vrata na jednu još malo poznatu i rijetko posjećenu olupinu - teretni brod KALLIOPI.
KALLIOPI je pripadao vjerojatno najpoznatijoj i najbrojnijoj klasi teretnih brodova u povijesti pomorstva - klasi Liberty. Ideja o serijskoj izgradnji velikih teretnih brodova nastala je početkom Drugog svjetskog rata kada su njemačke podmornice desetkovale savezničke konvoje teretnih brodova koji su iz SAD-a u Veliku Britaniju prebacivali pošiljke ratnog materijala, hrane, lijekova i goriva. Njemačke nade u pobjedu u Europi zasnivale su se na uništenju svih britanskih veza s Amerikom, pa je njemačka Kriegsmarine slala na Atlantik sve svoje raspoložive flotile podmornica kako bi potapale savezničke teretne brodove. Ako bi podmornice potopile više brodova nego što ih se može sagraditi, rat za Atlantik bio bi za Saveznike izgubljen.
Početkom rata britanska su brodogradilišta bila zatrpana narudžbama ratnih brodova svih vrsta i malo je prostora ostalo za gradnju trgovačkih brodova. Mnogo je trgovačkih brodova unajmljeno od drugih država ili rekvirirano, no to nije bilo dovoljno. U 1940. godini na svakih novih 2.000 tona izgrađenih trgovačkih brodova njemačke su podmornice potopile 9.000 tona. Tijekom 1941. godine odnos se malo popravio (4.000 tona izgrađenih brodova u odnosu na 9.000 tona potopljenih) zbog boljih savezničkih mjera zaštite od podmornica, no to ni izdaleka nije bilo dovoljno. Trebalo je hitno povećati broj izgrađenih brodova. Odgovor na taj izazov stigao je iz Amerike.
SAD je još 1936. godine izradio program modernizacije trgovačke flote s ciljem povećanja utjecaja američkih brodarskih kompanija na svjetskom tržištu. U 1941. godini kada je rat u Europi već naveliko bjesnio, a Japan se spremao za osvajanja na Tihom oceanu, Amerikanci su odabrali program Liberty kao najpogodniji za brzo povećanje njihove trgovačke flote. Izgrađeno je 18 novih brodogradilišta, a tisuće radnika osposobljeno je za rad u serijskoj proizvodnji. Bio je to ogroman projekt u kojega je uključeno stotine tisuća ljudi. Prvi brod klase Liberty PATRICK HENRY porinut je u more 27. rujna 1941., a dovršen već 30. prosinca 1941., dakle, za samo tri mjeseca! Bio je to podvig nezamisliv za ono vrijeme, no prava će iznenađenja tek uslijediti, kada je sredinom rata proizvodnja skraćena na samo dvadesetak dana!
Liberty je bio dugačak 133 metra, širok 15 m, kapaciteta 9.146 tona. Parni stroj imao je 2.950 KS, a domet plovidbe bio mu je 21.000 nautičkih milja. Kotao je bio grijan naftom. Imao je pet teretnih skladišta i tri jarbola.
Kao i svaki drugi novi tip broda, i klasa Liberty patila je od svojih dječjih bolesti. Zbog pomanjkanja iskustva s novouvedenom tehnikom zavarivanja, umjesto zakivanja brodskih limova, dolazilo je do pucanja dijelova konstrukcije broda, no to je ubrzo ispravljeno. Ponašanje na valovima bilo je dosta čudno - kod pogrešnog rasporeda tereta i balasta dolazilo bi do neugodnog valjanja koje bi dovodilo do pomicanja tereta, pa i prevrnuća broda, čemu se doskočilo posebnim uputama o slaganju tereta.
U Drugom svjetskom ratu proizvedeno je ukupno 2.710 brodova klase Liberty, od kojih je velik broj preživio rat. Svršetkom rata izgubila se i njihova prvotna namjena. Napušteni i stavljeni u raspremu, čekali su sudbinu koja je sve više mirisala na skoro rezalište. No tada su se na američkom tržištu pojavili grčki brodovlasnici. Shvativši kolika se poslovna prilika otvara oživljavanjem trgovine u porušenoj Europi, otkupili su velik broj Libertyja iz američkih ratnih viškova i osnovali mnogobrojne pomorske kompanije. Mnogi od tih brodova bili su još sasvim novi i mogli su ploviti dugi niz godina, a svojim velikim kapacitetom odlično su odgovarali zahtjevima svjetskog tržišta.
Ta je sudbina zadesila i brod ROBERT DALE OWEN. Izgrađen je za manje od mjesec dana u brodogradilištu North Carolina SB Co. u Wilmingtonu N.C. i u svibnju 1943. kao transportni brod za prijevoz vojnika zaplovio je pod američkom zastavom u vlasništvu kompanije Black Diamond SS Corporation iz New Yorka. Sve do konca rata plovio je za potrebe američke vojske, nakon čega je raspremljen i ponuđen za prodaju.Već 1946. godine kupila ga je kompanija Panagos D. Pateras sa otoka Chiosa u Grčkoj i dala mu ime iz grčke mitologije - KALLIOPI.
KALLIOPI je, međutim, sretno plovio svjetskim morima samo nešto više od godine dana. Trgovački putevi doveli su ga i do Jadrana. Ploveći prazan (u balastu) iz Charlestona za Rijeku zaustavio se nakratko u Anconi. U večernjim satima 19. prosinca 1947. napustio je Anconu i zatim produžio prema sjeveru. Svitanje 20. prosinca zateklo je KALLIOPI u Kvarneriću. Vrijeme je bilo povoljno, more mirno, pa zapovjednik Mihali Mantszavrinos nije mario uzeti peljara da ga vodi do Rijeke. Više se pouzdavao u vlastito znanje i pomoračko iskustvo. To je, međutim, bila kobna pogreška. Naime, u to su vrijeme Kvarner i Kvarnerić bili samo djelomično očišćeni od mina zaostalih iz rata i još je velik broj ovog podvodnog oružja vrebao ispod površine. Svi brodovi koji su uplovljavali u Kvarner i isplovljavali iz njega morali su se strogo pridržavati uputa o korištenju koridora sigurnih za kretanje brodova.
Oko 07:00 KALLIOPI se nalazio na ulazu u Vela vrata. Već su se nazirali obrisi Rijeke. Uzimajući kurs prema riječkoj luci brod se držao nešto bliže obali Cresa. Kada je bio već skoro na izlazu iz kanala, u 07:40 sati podignuo se uz bok broda, nešto ispred nadgrađa, visok stup mora, a istovremeno je odjeknula jaka eksplozija. Na brodu su svi popadali od siline eksplozije, i nisu se još ni snašli, a brod se već počeo vidljivo naginjati. Brodska konstrukcija opasno je škripala zbog izvijanja trupa, ali brod se ipak nekako držao na površini. Sagledavši situaciju nakon što je primio izvještaje časnika i upravitelja stroja o oštećenjima, zapovjednik je zaključio da brodu ipak nema spasa. Naredio je da se posada pripremi za napuštanje broda. Spušteni su čamci za spašavanje, posada se ukrcala i otisnula od tonućeg broda. U tom se času krmeni dio odlomio od ostatka broda i uskoro potonuo, dok je pramčani dio, sada već dobrim dijelom pod morem, morska struja polako nosila prema jugu. S istarske obale stanovnici Brseča i okolnih sela nemoćno su promatrali dramu koja se odvijala pred njihovim očima. Nekolicina je pojurila prema lučici s namjerom da ribarskim čamcima doplove do broda i pomognu brodolomcima. Za to vrijeme je KALLIOPI usred kanala polako nestajao s površine. More je punilo brodski trup i kada je polovica nadgrađa već bila pod vodom, pukao je trup u visini drugog jarbola, što je dodatno ubrzalo potonuće. Na površini su ostali čamci s brodolomcima do kojih su nakon dugog veslanja stigli ribari i pomogli im da doplove do istarske obale. Prava je sreća da u ovoj pomorskoj nesreći nije bilo više žrtava - nestao je, naime, samo jedan grčki mornar. Spašeni zapovjednik Mantszavrinos kasnije je pred vlastima u više navrata javno istaknuo svoju zahvalnost za požrtvovno pruženu pomoć u spašavanju posade.