Danas sam odlučio obići svijet.Pitali me da li ću putovati avionom, ili…?
- Splav! Oko svijeta putovat ću na splavi. Da traje duže. A drvo od kojeg ću napraviti splav, bit će od najboljeg afričkog drva, bao-baom ću ga zvati.
- Čudno ime za jednu običnu splav?!
- Za drvo, ne za splav! – bio sam odrešit.
Kako moja izjava nije izazvala nikakvo zanimanje, u miru sam se posvetio gradnji splavi. Bila je duga sedam metara, po uzoru na broj mora na svijetu, premda te i njima slične priče nisam provjeravao, niti sam u njih odveć vjerovao. Iskreno govoreći, mislim da je za uspjeh mojeg putovanja bilo potpuno svejedno da li će splav biti metar duža ili kraća.
Mnogo je važnije bilo koliko debala bao-baoa vezati u platformu koja će činiti osnovnu konstrukciju splavi. Pomislio sam da bi, ponukan pričama, možda najbolje bilo zajedno vezati sedam debala, jer to je brojka koja se često spominje o pričama o moru. Na primjer:
„Tko je sve brojio mora, nije poznato. Jednako tako nepoznati su kriteriji pokojima su neka mora zaslužila ime, dok su druga osuđena da se, bezimena, utope u njima, morima s imenom. I gdje, zapravo, završava jedno, a počinje drugo more?“.
Na prekobrojna pitanja o tome kako ću odabrati kurs putovanja, nisam želio odgovarati. Držim da je svaki odgovor već pristajanje na razgovor ma kako on uzaludan bio, pa sam oduvijek na takva pitanja jednoznačno odgovarao:
- Ne želim razgovarati o glupostima!
Bio sam svjestan mnoštva dilema, npr. da li putovati uz samu obalu, ili odabrati kurs po sredini mora, kao što je Mediteran, te sam na kraju morao donijeti ovakvu odluku:
- Poštovani prijatelji, mnogobrojni zaljubljenici putovanja, odlučio sam zaploviti dalje od Aleksandrije, dalje od Tunisa i Libije, s druge strane, sjeverno od mojeg kursa, kloneći se europske obale, ciljajući moreuz omeđen stupovima Herakla.
Na dan početka putovanja, na dan kada je splav izgledala kao božićno drvce, prenatrpana samo najnužnijim stvarima, na dan kada sam bio spreman izgovoriti možda najdirljivije riječi kojim bih se oprostio od obale – nije bilo nikog. Nisam se naljutio, baš suprotno. Bilo mi je drago što su bili iskreni.
Podigao sam jedro na jarbol i otpustio konope. Konačno, pomislih, počinje moje putovanje oko svijeta. Zategnem jedro. Nadao sam se da se više nikada neću vratiti. I da je svijet mnogo veći negoli je moja predodžba o njemu. Kormilom naciljam Otrant.
Otvorim prvu knjigu. Ne na početak. Nije to bila knjiga koju još nisam čitao. Ne, bio sam uvjeren da na put oko svijeta treba ponijeti samo već pročitane knjige. Jednostavno, ono što se moglo predvidjeti trebalo se sa sigurnošću predvidjeti. Na vrijeme nisam mogao utjecati, ali na sadržaj knjiga, Bože moj, to je barem bilo lako. Čitam naglas, jer čini mi se da me jedan galeb sa zanimanjem prati. Čitam tom lešinaru, štakoru s krilima, jer on je, generacijama već zabavljen kopnenim smetlištima, odavno zaboravio kako su se njegovi preci ponašali na moru. Držeći knjigu ispred sebe, vičem:
- Iz sumagle se pojavi brod, oronulih jarbola, tek ponegdje visuljci jedara nalik onemoćalom vjetru, klate se… i čovjek? Čovjek je stajao oslonjen na lakat, na ogradi broda, kao da gleda preko. Viknem mu, ali on se ne pomakne, tek… Pramac broda plovio je ravno prema otoku, vičući im da moraju skrenuti, derući se iz sveg glasa. Nisu, sudarajući se snažno uz grozan lomeći zvuk drva u stijenje.Tadase,snaglo zaustavljenog broda, otkotrlja glava mornara oslonjenog na ogradu. Tup zvuk lubanje o pod, i galeb se zaleti, ciljajući oko, kopajući ga. Odleti…
Ali, štakora galeba više nije bilo, jer splav je već bila odveć daleko od obale. Preplašen nestankom mirisa, okrenuo se natrag, uvjeren u sigurnost smetlišta.
Moćno noćno strujanje mora nosilo me brže nego li su to predviđali moji najoptimističniji proračuni. I predviđanja o pojavi prvih bića, sirena u obliku halucinacija, u potpunosti su se ostvarila:nije ih trebalo biti sve tamo do oceana.
Naročito sam se zabavljao glazbom. U mirnim noćima obasipan zvijezdama puštao sam glazbu vrlo glasno, osjećajući splav kako se u ritmu trese. Ne znam što se događalo ispod površine, ali bio sam uvjeren da je mrak dubljine s glazbom još i gušći. Nekako sam se, premda neobjašnjivo, osjećao sigurnije…Kao da smo, čudovišta iz dubina i ja, ipak tom glazbom povezani. Istina, trinaestog dana, neobjašnjivo kao i sam taj osjećaj do tada, naglo sam ugasio glazbu, pomislivši: mreža je rastrgana, puštam vas u slobodu, ma kako bila strašna, vi čudovišta. Za trenutak razmislivši, ponovim im glasno:
- Puštam vas u slobodu, ma kako bila strašna, vi čudovišta.
I otišla su, naivna kakva su uvijek i bila, čudovišta iz tih plitkih dubina. Nije ih se moglo usporediti s onim oceanskim.
Putovati splavi prema oceanu značilo je proći kroz Messinski moreuz. Skila i Haribda. Sin boga morskih dubina Ponta i boginje zemlje Geje, sa svojom ženom Keti imao je još nekoliko čudovišta: tri odvratne Greje, tri Gorgone, ptice metalnih krila s licima starih žena, spljošten nos, na glavi životinjske uši, očnjaci dugi, šake od kovine, umjesto kose gnijezda zmija otrovnica…Dosadno.Jedva sam čekao da me more izgura iz tog moreuza. Dok sam plutao ispod stijena, čitam im:
U portretu Meduze Caravaggio u potpunosti isključuje sebe kao promatrača iz prikazane scene stvarajući dramsku napetost unutar mitološkog pred-teksta… - pogledam na stijene da li me razumiju, pa nastavim, glasnije – Perzej je neutralizirao Meduzine ubojite moći njezinim vlastitim oružjem, preusmjerivši zrcalnim odrazom svog štita njen smrtonosni pogled – znaju li one uopće da je Meduza mrtva!? - Oči koje su sijalestrah pretvorile su se u oči koje su upoznale strah.“
Poznavajući događanja oko Meduze moglo bi se zaključiti zašto nikada čudovišta ne izviru iz morskih dubina. Njima je površina mora, baš kao što je i nama, gledana izvana, zrcalna. Ali, u odnosu na nas ljude, postoji jedna, i to golema razlika. Živa bića iz dubine ne mogu znati da se ona sama ogledaju u tom zrcalu. Ona ne shvaćaju da su to njihovi likovi, zato oduvijek, grozno preplašeni onime što vide kad se malo približe površini, naglo bježe u dubinu. Jedino ranjena, spremna na samrtnu osvetu, znaju se zaletjeti u svoj lik na površini, iskačući u grozan vodoskok napuhan u zrak koji će se za trenutak raspući.
Morska struja, nakon Messine, vodi put Ustike, posljednjeg otoka Eolskog arhipelaga. Negdje na pola puta između Sicilije i Ustike, uz sve počasti, pored mene klizne Mletačka galija. Dva reda vesala, meni u čast, od pramca prema krmi, podižući se u ritmu vala.
Na Ustici uobičajena gužva. Gaj Julije, rimski vojskovođa, sa svojim je časnicima ovdje slavio pobjedu nad kartagenskom flotom, ushićeno prepričavajući kako je slavnu flotu pobijedio kopnenom taktikom. On je, služeći se brzim brodovima, dostizao protivničke brodove, na njih prekrcavao vojnike koji su se lako, vještinom kopnenih trupa, obračunavali s mornarima ratnih brodova.
Kad sam, shvativši kojom se brzinom kreće vrijeme, počeo preračunavati put koji mi preostaje do Heraklovih stupova, shvatio sam što bi se moglo dogoditi.
I dogodilo se! Kad sam došao do samog izlaza iz Mediterana, ulaz se zatvorio. Mediteran je postao jezero, kao što je nekad bilo. Morska me struja polako zakrenula, pramac mi okrećući u povratak.
Ne, nisam bio razočaran. Bio je to još jedan dokaz mojeg uvjerenja: unatoč natruhama suvremene fizike i načinu putovanja kroz vrijeme, unatoč mogućnostima koje se otvaraju čovjeku u beskonačnim okolnostima nakon dosizanja brzine svjetlosti, vremenom se može putovati i na obrnuti način, velikim usporavanjem. Moje je putovanje splavi, od Jadrana do Messine, trajalo dva mjeseca i osam dana, a onda se, do Gibraltara, naglo usporilo. Ukoliko su moji izračuni točni, trajalo je oko 1950 godina. Jasno, u takvim okolnostima nisam ni mogao pomisliti na put oko svijeta, kojeg sam tako pompozno započeo.