Riječka povijest puna je nejasnoća, dvojbi, ishitrenih stavova, neutemeljenih teza, zbunjujućih epizoda. U osnovi, svakih desetak godina može se (i mora!) pisati nova povijest - zbog dramatičnih promjena sadašnjosti i spoznaja o prošlosti. Početkom XX. stoljeća, u onom trenutku dok je Rijeka proživljavala svoj najveći uspon u sklopu Austro-Ugarske, Egisto Rossi bio je pokretačka snaga dijela povijesnih istraživanja u gradu, osobito onih koja su trebala poslužiti dokazivanju da je grad na Rječini oduvijek bio talijanski. Taj mladić postao je mitska figura kako iredentista tako i esula, a tome je pripomoglo i tragično gasnuće njegovog života.
Možda je najbolje započeti upravo od kraja, jer je za njegovo djelo smrt gotovo podjednako važna kao i pisani trag koji je ostavio.
«Premda nitko nije gajio iluzije, a duše svih morale su biti pripremljene na tragičan kraj, to nije umanjilo tugu, kad se doznalo da je 12. srpnja 1908., u jednom od onih ljetnih nedjeljnih jutara koja je toliko volio, izdahnuo sa samo dvadeset i pet godina.»
EGISTO ROSSI
Mjesto koje je zauzimao u duhovnim kretanjima našeg grada, blistava očekivanja povezana uz njegovo ime, zabilježili su i dnevnici, oplakujući ga u svim člancima. Ali za nas njegova figura ima posebno značenje jer je bio čvrsto vezan uz planinarenje, a najviše uz Riječki planinarski klub ( Club Alpino Fiumano ). I u najranijim danima, bio je dio one grupe entuzijasta, koji su pod imenom planinarskog društva Liburnia obilazili naše planine u potrazi za snažnim i čistim utiscima. Visok i robustan, neumorni hodač, sudjelovao je u svim našim poduhvatima u to doba: prisjetimo se samo prvog uspona na Suhi vrh i na opasan vis Zapad na Risnjaku.
Ali on, koji je više od svih nas duboko osjećao prirodu, uživao u zornim rosama i ljubičastim zalazima sunca na Grobničkom polju, želio je usmjeriti energiju kako mladih, tako i onih nešto starijih, protiv našeg spajanja s Riječkim planinarskim klubom. Kad je do toga ipak došlo, nitko nije odustao od svojih ideala, već smo im udahnuli novi život, a tome se i on priklonio.
| 
Zastava Riječkog planinarskog kluba
|
Njegova riječ više nije mogla poticati kao prije – ni kad je pisao za reviju društva, koja je i dalje odražavala njegovu privrženost i prisustvo, iako je otišao iz naše sredine. Zbog studija, vučen svojim unutrašnjim porivima, prigušio je žudnju za planinarenjem i nostalgiju za planinama, pa se ni tijekom praznika više nije upućivao u brda. Sudbina je bila nepravedna prema njemu i ubrzo ga je stigla poput prokletstva, no do posljednjeg trenutka nije ga napuštala želja za radom.
Vojna služba bila je za njega gotovo čin milosrđa: vratio se među nas, pokušavajući se oporaviti u Davosu, ali više nije bio ni sjena samog sebe. Poslije godinu dana sporog gasnuća, umro je, pišući do posljednjeg trena.
U umjetničkom i znanstvenom razvoju Egista Rossija presudnu ulogu odigrala je naša revija. Nije bio samo najvatreniji pristaša i stalni suradnik, već je i više godina bio član redakcije. Želio je da – znatno više od fragmenata sjećanja s izleta – Liburnija prikuplja čim više studija o našem kraju, pružajući novu snagu mladima, kojima je on bio lučonoša i vođa.
Shvaćajući nemjerljivu važnost nacionalne povijesti želio je rasvijetliti nepoznate činjenice ali i ispraviti one iskrivljene zbog neznanja ili zlih namjera, a tome je posvetio svoje posljednje godine. Njegov zadnji rad, koji smo objavili prije nekoliko mjeseci, bio je programski, ali na žalost i njegova znanstvena oporuka. No taj članak nije pao na neplodno tlo: Izaslanstvo za nacionalnu povijest, društvo čije utemeljenje je predložio, sad postoji i ide naprijed putem koji je on označio. Tako, više od samih sjećanja, duh koji je razbudio sada daje plodove kako na području znanosti, tako i na području domoljublja.» ( Liburnia, Rijeka, 1908., br. 4-5, str. 89-90 )
Kako je Riječki planinarski klub presudno oblikovao Egista Rossija, treba ponešto reći o toj zaboravljenoj, no za grad svojevremeno vrlo važnoj organizaciji.
Kao nadzornik gradnje kazališta, koje je projektirao bečki atelje Fellner i Helmer, u Rijeku je 1883. godine došao inženjer Ferdinand Broodbeck. Još u mladosti bio je strastveni planinar i član Austrijskog turističkog kluba. Oduševljen kvarnerskim zaleđem već je 26. prosinca 1884. godine, uz pomoć novinara Adolfa Pellegrinija, okupio na inicijalnom sastanku šesnaest osoba. Uz njih dvojicu prisustvovali su: Aleksandar Blečić, Giorgio Campacci, Edoardo Kretić, Josip Dworzack, Giuseppe de Emily, Antonio Ewinger, Silvio Farkas, Augusto Hoffmann, Marcello Lenussi, Nereo Mayer, Nikola Noršić, Enrico Polla, Eugenio Ruppani i Edoardo Tosoni. Utemeljujuća skupština održana je 12. siječnja 1885. uz tridesetoro prisutnih. Za predsjednika bio je izabran Broodbeck, dopredsjednik je postao Lenussi, a tajnik Pellegrini.
Novo društvo nije se bavilo samo planinarenjem. U Omišlju je tako kupljen jedan manji teren. Nakon što je uređena osmatračnica, organiziran je izlet 12. travnja 1885. Dio planinara pješačio je do Bakra, potom su se barkama prebacili do Voza na Krku, da bi nastavili hodati do Omišlja. Veći dio društva došao je, ipak, u Omišalj parobrodom. U Rijeku su se, krajem dana, svi zajedno vratili morskim putem.
| 
Popis članova Kluba utemeljenog 1885. godine.
|
Broodbeck je zaslužan za novi pravac uspona na Učku, na kojem je potom bio podignut planinarski dom Stephanie na Poklonu. Kako je gradnja kazališta bila dovršena 1885. godine, cijenjeni inženjer vratio se u Beč.
Zlatno doba društva bilo je od kraja 1885. do početka 1897. godine, u vrijeme predsjedanja odvjetnika Stanislava Dall'Aste. On se rodio u Rijeci 1845. godine. Nakon što je diplomirao pravo u Grazu, uključio se u društveni život grada. Bio je dugogodišnji član gradskog vijeća, ravnatelj Domoljubnog kasina ( Casino patriottico ), Filharmonijsko–dramskog društva, sportskog društva Quarnero te pravni savjetnik Gradske štedionice, Riječke kreditne banke, Rafinerije nafte i Ljuštionice riže. Godine 1873. oženio se Carmellom, sestrom tiskara i izdavača Emidija Mohovića, vlasnika dnevnika La Bilancia. Odvjetnički ured nalazio mu se u kući Mohović, blizu Filodrammatike. Kad mu je supruga umrla, njenu veliku grobnicu Majka s djetetom izradio je kipar Ivan Rendić 1900. godine na Kozali. Dall'ste je umro 1911. godine na Sušaku.
Klub je bio poznat po svojim uskršnjim izletima na Učku, na koje je išlo do 200 ljudi. Godine 1888. bio je priređen veliki izlet u Bolonju, u kojoj se te godine priređivala velika pokrajinska izložba. Kao odgovor na riječke aktivnosti na Sušaku je iste 1888. godine bilo osnovano Primorsko planinarsko društvo kojem je na čelu bio gradonačelnik Hinko Bačić.
Riječki planinarski klub tiskao je svoj prvi Godišnjak 1889. godine s prinosima povjesničara Aladara Festa, znanstvenika Petera Salchera, Ferdinanda Bonete ( duži tekst o Trsatu ) te pučkog, dijalektalnog pjesnika Maria Schittara, poznatijeg kao Zuane della Marsecia.
Godine 1892. društvo je organiziralo odlazak do Rima, odnosno Napulja. Iako je nastupila određena kriza odstupanjem odvjetnika Dall'Aste s mjesta predsjednika 27. siječnja 1897. godine, ipak je te godine organiziran vrlo uspješan obilazak Krka i Košljuna, na kojem je bilo više od dvije stotine izletnika. Svih tih godina redovito se odlazilo na Učku i druga brda riječkog zaleđa.
Predsjednici društva bili su i: inženjer Antonio Čeligoj (1898.), G. R. Zängerle (1899.), ugledni kirurg i političar Antonio Grossich (Grošić) (1900.-1901.), inženjer Carlo Conighi (1902.-1910.), Antonio Zanutel (1912.-1918.), političar i prirodoslovac Guido Depoli (1919.-1924.) te najmoćniji čovjek fašističke stranke u regiji - Giovanni Host-Venturi od 1924. godine do rata.
Konkurentsko planinarsko društvo Liburnia pokrenuto je 1897. godine, a utemeljitelji su bili: prirodoslovac Guido Depoli, Lodovico Noferi, Antonio Wolf, Jakov Blažić, slikar Ivan Provaj, Benedikt Kučić, Ivan Marušić i Egisto Rossi. Poslije nekoliko godina Liburnia se spojila s Riječkim planinarskim društvom.
| 
Club Alpino Fiumano bio je poznat po uskršnjim izletima na Učku koji su okupljali i do 200 izletnika.
|
Časopis Liburnia, kao glasilo društva, pokrenut je 1902. godine zahvaljujući Guidu Depoliju i Egistu Rossiju i izlazio je svaka dva mjeseca do 1915. godine u Rijeci, a nakon Prvog svjetskog rata u Trstu. S tim časopisom počinje otvorena protalijanska politika društva. Na manjem formatu revija je donijela niz zanimljivih članaka o prošlosti regije, uz kraće tekstove o brojnim izletima. Najvažniji suradnik bio je Rossi.
Egisto Rossi rodio se u Rijeci 1883. godine, a tu je završio i srednju školu. Potom je otišao na studij u Budimpeštu, što je tada bio uobičajeni put za ambicioznije stanovnike grada na Rječini. Nezadovoljan duhovnom klimom, poslije godinu dana prelazi u Firencu i potom u Rim. Upisao je studij književnosti, no polazio je i druga predavanja jer su ga zanimale prirodne nauke, povijest, slikarstvo i glazba. U knjižici koja je pohranjena u muzeju grada Rijeke u Rimu sačuvane su fascinacije Vječnim gradom.
Po diplomiranju bio je pozvan u vojsku, no ubrzo je otpušten jer mu je dijagnosticirana tada smrtonosna tuberkuloza. Otac ga je poslao na liječenje u Davos u Švicarskoj. Vrativši se u Rijeku, osjećajući da mu vrijeme ubrzano istječe, radio je paralelno na tekstovima o 1848. godini, o razvoju jezika i talijanskoj komediji renesanse. Pisao je tekstove za La vedettu ( Stražu ), glasilo Književnog kruga, za Liburniju i za tjednik La Giovine Fiume ( Mlada Rijeka ).
Bio je predsjednik Mlade Rijeke, najvažnijeg gradskog iredentističkog udruženja od 1906. do 1908. godine.
Od članaka tiskanih u Liburniji mogu se spomenuti: Pitanje paleoetnografije naših ljudi i Vrag – iz naših narodnih vjerovanja (1903.), Krčki Frankopani i Etnički karakter Japoda (1905.), Japodi na prostoru Bihaća, Predrimska nekropola Nezakcija i Japodi pod Rimljanima (1906.), Istra preuzvišena i Srednjovjekovne općinske uredbe (1907.) te posljednji i najvažniji tekst Za jednu povijest Rijeke (1908.).
U tom članku, koji je tiskan u Liburniji br. 2 od 1. ožujka 1908., od 47. do 56. stranice, lamentira nad nužnošću dokumentirane i sistematizirane povijesti grada. Inzistira i na tome da se ustroji društvo za povijesne studije koje bi izdavalo svoj časopis. Ovo potonje realiziralo se nedugo nakon njegove smrti jer je 1908. godine osnovano Riječko izaslanstvo za nacionalnu povijest (Deputazione fiumana di storia patria) koje je 1910. godine tiskalo prvi broj svog Bulletina.
| 
Giovine Fiume, organizacija kojoj je Rossi pripadao, za jednog od posjeta Rimu.
|
Kako Rossi započinje svoj duhovni testament?
«Rijeka stoljećima nije dobila povijest napisanu na temelju dokumenata, u kojoj bi se nepristrano, no s ljubavlju, osvijetlili počeci i zbivanja tijekom vremena, ozbiljno procijenili trenuci uzleta kao i pogreške, povijest u kojoj bi se s vjerom i poštovanjem oživjeli ljudi i događaji iz duge i uzbudljive prošlosti.
Naročito moramo primijetiti da nedostaje brige za prijelomne trenutke, za povijest obližnjih krajeva poput Istre, ali i za temeljita istraživanja koja bi se odradila disciplinirano, uz brigu za detalje. Uz sve to ne smiju se zaboraviti ni duh domovine, kao ni nacionalni ponos. Ovo je važno zbog uočljive nezainteresiranosti za našu povijest, koja se stoljećima usmjeravala protiv nas, kroz zlonamjerna istraživanja. Upravo ta tendencioznost nesistematiziranih i neprovjerenih činjenica polazišta su neprihvatljivih političkih ideja, te napokon oblikuju svojevrsni capriccio (fantastičnu sliku sastavljenu od stvarnih detalja, op. aut.).
Takvo je, na primjer, i recentno djelce, u stvari izvadak iz knjige Franje Račkog Rieka prema Hrvatskoj, tiskano kao Dr. R. Horvat: Politička povijest grada Rijeke, Rijeka, 1907. Tu nalazimo novo iznošenje poznatih podataka:
Riječanin je falsificirao venecijanske kovanice, a Venecija se žalila hrvatskoj upravi (1338.); riječka trgovina zavisna je od Hrvatske; uredba carice Marije Terezije o priključenju Rijeke Hrvatskoj (1776.); riječke patricijske obitelji slavenskih prezimena; riječko izaslanstvo za severinsku županiju; činjenice iz 1848. godine; čuveni riječki popis iz 1851. godine, koji navodi 12.598 stanovnika i među njima 11.581 Hrvata i 691 Talijana.
Sve su to zanimljivi argumenti, no nesigurni i pristrani, sporadični i proizvoljni, usmjereni odviše prema očekivanjima, da bi bili zaista valjani. Povijest se sastoji iz posve različitih i kontradiktornih fragmenata, pa nekoliko njih grade i provjeravaju tezu. Nešto posve drugo je politika, koja se brzo i učestalo mijenjala, što ostavlja prostora za različite interpretacije riječi i djela, ali i za izbjegavanje nepoželjnih podataka, kao što je, na primjer, povijesno postojanje slobodnog i autonomnog municipija.
Šteta nastaje kad se stranci, dakle svi oni izvan Rijeke, bave našim poslovima, bez našeg znanja, kao Šime Ljubić, koji piše o venecijanskoj upravi u Rijeci, tvrdeći da smo se mi tome odupirali, jer nije našao protuargumente, a nije se potrudio baciti drugo svjetlo, a pogotovo nije sagledao stvar iz naše perspektive.
Pojednostavljeno govoreći, mi imamo dva naša povjesničara: Tomšića i Koblera: obojica zaslužuju tu titulu, no uz određene ograde. Prvi je napisao šesto i više stranica teksta koji je, ako ćemo pravo, ipak niz fragmentarnih djetinjarija, a većina od onog što ostaje zahtijevalo bi preoblikovanje.
Znatno je ozbiljniji Kobler, iako nije dovršio svoje djelo. Prikupio je velik broj događaja i datuma, a rukopis mu je publiciran znatno kasnije, poslije smrti, zahvaljujući naporima općine. Njegovo djelo pravi je rudnik, koji može poslužiti i kao dobar inventar činjenica, no nedostaje mu dubine.
Ovim dvjema knjigama može se pribrojiti i Mohovićeva o Rijeci u razdoblju 1867.-1868. te Festovi članci o uskocima, trgovini i školstvu tijekom stoljeća; poneki članak zametnut u starim novinama ili godišnjaku, dva ili tri političko-ekonomska izvješća, poneki povijesni podatak iz javnih ili privatnih isprava, poneku polemiku i imamo sve što je tiskano s naše strane o nama bitnim stvarima. Prilično malo, ako ćemo pravo, kao pripremni rad za povjesničara koji je suvremeno usmjeren prema sadržaju i koji se dosljedno trudi shvatiti činjenice, premda su one, navodno, jasno iskazane u vijestima i bilješkama.»
Egisto Rossi nastavlja svoje lamentiranje te ističe važnost dokumenata pohranjenih u venecijanskom arhivu, ali i u Municipiju; potom protokole Vijeća, Statut iz 1530. godine, vrijedne notarske knjige, zbirke dokumenata koje su objavili o Istri Pietro Kandler, a o Hrvatskoj Šime Ljubić. Spominje i rukopis na latinskom Publico-polica Terrae Fluminis S. Viti Adumbratio historice ac diplomatice illustrata, koji je sastavio Ljudevit Cimiotti, a koji se čuva u Gradskoj knjižnici.
S druge strane, zamjera Gradskom muzeju, koji je u to vrijeme djelovao u dvije sobe potkrovlja Muške škole na Dolcu, da je svaštarska institucija, prepuna nesistematizirane i nesvrhovite građe. Nezadovoljan je i time što su različiti kameni spomenici razbacani po vrtovima vila, a navodi i da je povijesni postament za Standardac ( kameni stup za zastavu, danas na Trgu Riječke rezolucije ) zagubljen u polumraku nekog podruma.
Žali zbog rušenja Kaštela 1904. godine, te zbog toga što nisu spašeni barem fragmenti te građevine iz XIV. stoljeća, ali i zato što nisu napravljene kvalitetne fotografije, kao ni odgovarajuća dokumentacija.
Tekst završava pozivom za prikupljanje svega što je nekad činilo gradski život, svog namještaja koji je skriven po zapuštenim stanovima Starog grada, ali i keramike, stakla, slika i starog novca. Naglašava da je riječ o opsežnom poslu, koji će trajati godinama, no koji je nužan ukoliko se zaista želi jednom napisati ozbiljna povijest grada.
Koliko god njegov tekst ostavlja ozbiljan utisak i koliko je točan u općenitim postavkama, ipak je riječ o političkom programu koji ide za oblikovanjem povijesti talijanske Rijeke, no koja, u stvari, nikad nije postojala. Rijeka je u njegovo doba bila mađarski grad u kojem mnogi Hrvati govore talijanski, a on, kao ni niz drugih, to nije želio prihvatiti.
Daleko najbolja lokalno-povijesna knjiga iz XIX. stoljeća je Rieka prema Hrvatskoj iz 1867. godine, djelo Franje Račkog. On se rodio u Fužinama, školovao se u Rijeci i Beču, a imenovan je za predsjednika Jugoslavenske akademije u Zagrebu prilikom njenog utemeljenja 1866. godine. Na toj dužnosti ostao je idućih dvadeset godina. Znajući te podatke uviđamo razloge za Rossijevu averziju prema određenim autorima.
Tekst Egista Rossija Za jednu povijest Rijeke, u osnovi je tek vapaj mladog iredentiste zbog hrvatske znanstvene nadmoći u razdoblju mađarske uprave u gradu. Talijanski povjesničari najozbiljnije rezultate postići će u kratkom međuratnom razdoblju, no i oni su danas već prašnjava prošlost.
Svaka povijest, naravno, pisana je s određenih pozicija i najpoštenije je da se čitatelju na početku pojasni polazište, te da se potom argumenti iznesu najozbiljnije što je to moguće. Na kraju vrijeme uvijek korigira sve nejasnoće, pristranosti i proizvoljnosti…