Ivan Goran Kovačić kao dijete Gorskog kotara i sin Ivana, vojnika 96. karlovačke pukovnije, naslušao se u mladosti priča o užasima rata na Soči, Tagliamentu i Pijavi. Godine 1923. umro je voljeni tata koji je majci slao izdaleka, s fronte, za vrijeme I. svjetskog rata, kratke pozdrave na poleđini blijedosmeđih fotografija, koje su odraslog književnika inspirirale za Novelu s ratnih dopisnica (Vlatko Pavletić, Goran njim samim, Savremena škola, Beograd 1963.). Ukratko, Hemingwayevo Zbogom oružje za Gorana je bila „kamilica“! Svjedočanstvo njegova oca sa druge strane bojišnice, bilo je jače.
| 
Jedan od simbola Španjolskog građanskog rata bio je i Ernest Hemingway. Zar možemo izgubiti rat kad je Hemingway na našoj strani?, govorili su Republikanci.
|
Goranova bolest, aktivna eksudativna upala porebrice, smjestila ga je u Merkurov sanatorij u Zajčevoj ulici u Zagrebu, od 20.siječnja do 18. ožujka 1938., upravo na dan izlaska članka o razočaranom ratniku-idealistu Ernestu Hemingwayu u Hrvatskom dnevniku, a potom se Goran oporavljao u lječilištu SUZOR-a u Brestovcu na Sljemenu od 19.ožujka do 20. rujna iste godine.
Kao što je Hemingway podržavao komunističke legaliste koji su podupirali demokratski izabranu vladu, tako je i Ivan Goran Kovačić po svjedočenju Antuna Barca branio Republiku od fašizma: Dolazio mi je povjerljivo i onda kada se zanosio ljevičarstvom, kao i u godinama kad je pripadao među agitatore za seljačku stranku u Gorskom kotaru. On nije pravio razliku između jednoga i drugoga. U isto vrijeme kad je važio kao izrazit pristalica Mačekova pokreta, oduševljavao je svoje Gorane za borbu republikanaca u Španjolskoj pa su neki mladići pod njegovim utjecajem i pošli u španjolski građanski rat.
KOME ZVONO ZVONI ILI O NEGATIVCU IZ SENJA
Godine 1940. Ernest Hemingway objavio je knjigu Kome zvono zvoni, koja je dobila najbolje kritike. Postigla je velik komercijalni uspjeh – samo u prvih šest mjeseci – knjiga je prodana u više od 500.000 primjeraka. Odlučeno je da naprednom Hemingwayu bude dodijeljena Pulitzerova nagrada. No, konzervativni predsjednik Sveučilišta Columbia objavio je kako te godine Pulitzerova nagrada neće biti dodijeljena!
Taj povijesno - ljubavni roman, priča o doživljajima američkog sveučilišnog profesora španjolskog jezika Roberta Jordana, koji sudjeluje u španjolskom građanskom ratu kao dobrovoljac protiv fašista Francisca Franca, a na strani komunista, bazira se na Hemingwayevim iskustvima u Španjolskoj tijekom rata. Zbog svojih političkih stavova priključuje se republikancima, komunistima. Iako na početku svesrdno podržava komunističku ideologiju, gubi svoje ideale tijekom rata gdje svjedoči strašnim zločinima na objema suprotstavljenim stranama.
| 
Prvi hrvatski prijevod romana Kome zvono zvoni objavljen je pod naslovom Za kim zvono zvoni u Ilustriranom vjesniku u prosincu 1945. godine. Na snimci je drugi i posljednji nastavak romana iz svečanog božićnog broja.
|
S obzirom da roman Kome zvono zvoni ima povijesnu osnovicu, važno je razjasniti određene činjenice. Naime, u romanu je spomenut hrvatski komunist iz Senja Vladimir Ćopić. Potpukovnik Ćopić boravio je u Španjolskoj od početka 1937. do ljeta 1938. isprva kao komesar, a potom kao zapovjednik XV. internacionalne brigade.
Ćopić je spomenut u izuzetno negativnom kontekstu, a u vezi s Andre Marthyjem, najnegativnijim likom romana. U 42. poglavlju romana stoji: …Gall i Ćopić koji su bili politički i ambiciozni ljudi, složili bi se sa njime, a kasnije bi se ljudi - koji nikad nisu vidjeli karte, i kojima bi samo prije no što krenu s polaznih položaja rekli broj brda i pokazali zemlju iskopanih rovova – penjali uz njegove strane da na njima nađu svoju smrt ili bi ih iz maslinova luga zaustavio mitraljez, te se nikad nisu ni popeli na nj. Ili su se na nekoj drugoj fronti lako popeli na nj, ali time ne bi postigli ništa... (Kome zvono zvoni, Zora Zagreb 1952.)
Po mišljenju jugoslavenske historiografije Hemingway je pogrešno prosudio Ćopića i stavio ga na krivo mjesto u zamršenim odnosima na republikanskoj strani, prije će biti da je Ćopićev odnos prema Martyju bio obrnut, a to vrijedi i za odnos prema Gallu...
Puno dražesniju sliku Vladimira Ćopića Senjka ostavio nam je August Cesarec. Naime, on je još 1938. godine izdao u Kanadi knjigu Španjolski susreti (knjiga susreta s ljudima i gradovima). Knjiga je objavljena nakladom i tiskom Hrvatske radničke knjižare u Torontu, posredovanjem naših iseljenika – komunista – među kojima je bio i Edo Jardas, budući predsjednik Narodnog odbora Rijeke.
U knjizi na brojnim mjestima susrećemo Vladimira Ćopića, pri bataljonu Dimitrov, u vezi s četom Matija Gubec, zatim kod jednog humanog postupka za evakuacije civila, potom u anegdoti o sviranju klavira u ruševinama Belchite, tu je i intervju s Ćopićem gdje se spominju famozni zemljovidi i maslinici:
Komandanta XV brigade Vladimira Čopića našao sam u štabu 35. divizije, kojoj je pripadala ta brigada. Šef divizije general Walter, Čopić i glavni politički komesar internacionalnih brigada Talijan Gallo imali su upravo neko vijećanje.
Čopić je svoj štab imao u drugom nedalekom zaselku. Zaselak se sastojao od nekoliko u dva niza poredanih jednostavnih španjolskih zidanica. U jednoj od njih udario je Čopić i svoj privatni tabor. Imao je sobu sa starim klimavim stolom, nekoliko drvenih stolica i tako širokim krevetom, da mu je on mogao sasvim dobro poslužiti za podlogu, na kojoj je rasprostro svoje topografske vojne karte. Njima inače nije obilovala španjolska narodna vojska, i on je sve svoje mogao strpati u jednu kožnu oficirsku torbicu.
Samo on je potomak glasovitih Uskoka, sa senjskih krša u Hrvatskoj. U mladosti je, i on započeo studije prava. No prvi svjetski rat i revolucija, koja se rodila u njemu, podsjetila ga je na jedno drugo pravo, za koje se konačno i on došao boriti u Španjolsku.
| 
Na objema stranama, rekao je Hemingway, zbivao se pravi karneval, podmetanja i doušništva i pokvarenosti. Hemingway je na kraju, sve to i napisao u romanu Kome zvono zvoni. Andre Marty je priznao da je osudio na smrt oko 500 ljudi!
|
— Tučemo se! — to mu je bila prva riječ pri sastanku u štabu divizije. Duboke crne oči u ponešto tek od godina izrovanom, ogaravljenom licu bljesnule su pri tome nekako mladenački, gamenski, ton njegova glasa bio je takav, kao da on nije imao na umu bitke na španjolskim ratnim poljanama, nego one davne, u mladosti, na zagrebačkoj univerzi i Jelačićevu trgu protiv — madžarona.
U Španjolskoj je on, rekoh već, vodio svoju brigadu u bitkama na Jarami. Bitku kod Brunete morao je napustiti poradi rana zadobivenih prilikom avionskog napadaja. Iako nisam bio nevjerovani Tomo, pokazao mi ih je. Grudi mu nisu bile probijene kopljem, ali kao djed ipak će jednom imati šta da pokaže svojoj unučadi.
Najveći uspjeh u svome vojevanju u Španjolskoj doživio je za posljednje ofanzive baš tu na Aragonu: Quinto i Belchitu osvajala je njegova brigada.
Rasprostro je — no samo na stolu — kartu, tumačio mi tok borbe. Pritom je u sobu ušao njegov topograf, jedan Slovenac, i svemu, što sam čuo dodao to, kako je on s jednim Američaninom izračunao, da je 75% zaposjednutog terena osvojila XV brigada. Američanin naravno nije mogao biti bez statistike. No statistika je doista i bila takva, da se brigada imala čime ponositi.
Koji sat kasnije uputio sam se s Čopićem do jednog od najslavnijih bataljuna u toj brigadi, bataljuna Dimitrova. Provezli smo se maslinicima i zašli opet u jedan maslinik...
Usput budi rečeno, Ćopić je u mladosti bio zagrijani pravaš, a po upisu na zagrebački Pravni fakultet 1910. stanovao je u stanu zajedno s urednikom Mlade Hrvatske Milom Budakom. Bio je i uhićen kod znamenitog atentata na Cuvaja 1912. godine. Naime, sjedio je u trenutku atentata u gostionici Ante Kovačića u Mesničkoj 43 za tzv. ličkim stolom skupa s Antom Pavelićem i nekolicinom ličkih studenata koji su tu objedovali u trenutku dok je Luka Jukić pucao iz Colta na kraljevskog namjesnika Hrvatske Cuvaja.
CENZURA
Hrvati su dobili priliku pročitati roman Kome zvono zvoni, pod naslovom Za kim zvono zvoni, u zagrebačkom Ilustriranom vjesniku već u prosincu 1945. U najavi romana Hemnigway je predstavljen kao jedan od najčitanijih američkih romanopisaca u zemljama slobodoljubivih naroda svijeta. Široke mase zavoljele su ga zato što je teme svojih romana crpio iz istinskog života, dižući visoko svoj glas u obranu slobode i prava naroda. No, drugi nastavak u božićnom broju Ilustriranog vjesnika ujedno je bio i posljednji. Vjerovatno je činjenica da su u romanu spomenuta smaknuća NKVD-a i Staljinova okrunost bila dovoljan povod za cenzuru i prestanak tiskanja daljnjih nastavaka.
No, nakon 1948. i Titovog sukoba sa Staljinom ono što je bilo zabranjeno, postalo je dopušteno. Upravo motiv smaknuća NKVD-a i Staljinova okrutnost, zatim činjenica da je 1939. negdje u Sovjetskom Savezu strijeljan Vladimir Ćopić bili su ideološki podobni i politički korektni, pa je 1952. godine u Zagrebu objavljen roman Komu zvono zvoni. Bio je to prvi veliki moderni roman sa Zapada, tematski intimno vezan uz naše uznose, uz prve kritike političke krutosti, uz internacionalističku solidarnost i uspomene tolikih naših boraca, roman o španjolskom građanskom ratu.
Prevoditelj je bio Šime Balen (Jablanac 1912. - Zagreb 16. ožujka 2004.) hrvatski novinar, publicist i putopisac. Kao maturant sušačke Trgovačke akademije upisao je Ekonomsko-komercijalnu visoku školu u Zagrebu, gdje je sudjelovao u prosvjedima protiv Šestosiječanjske diktature, poradi čega je uhićen i više puta osuđivan. Bio je vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOH-a. Pri kraju rata zastupnik je u Saboru NR Hrvatske i Privremenoj Narodnoj Skupštini Jugoslavije, te član delegacije FNRJ u Ujedinjenih Naroda i na zasjedanju UNESCO-a i predstavnik za tisak u veleposlanstvu FNRJ u Washingtonu. Po povratku iz SAD-a postaje direktor Tanjuga (1947.-1948). Od 1962. bio je direktor Nakladnog zavoda Znanje do umirovljenja 1966. godine.
| 
Naslovnica tromjesečnika Pregled iz 1960. koji je izdavalo Veleposlanstvo Sjedinjenih Američkih Država u Beogradu. Snimak je učinjen u kubanskoj kući Finca Vigija gdje je služila naša Ana Car.
|
PRVOMAJSKA ČESTITKA HEMINGWAYA GUSTAVU KRKLECU
Na stogodišnjicu rođenja Ernesta Hemingwaya, 1999. godine, tadašnji ravnatelj varaždinske Gradske knjižnice i čitaonice, Marijan Kraš, otkrio je prigodom sređivanja ostavštine Gustava Krkleca lijepo ilustriranu razglednicu. Riječ je o neobičnoj razglednici karikaturi u izdanju republikanskog Ministarstva propagande. Izradio ju je Pablo Picasso, a potpisali John Dos Passos, Ludwig Renn i Ernest Hemnigway. Razglednica naslovljena Los Nacionales prikazuje frankističku vojnu huntu, kler, nacističke finacijere i maurske dragovoljce. Razglednica je bila naslovljena na tajnika Beogradske burze – Gustava Krkleca!
Lijepo bi bilo spomenuti i ovom prigodom da je Gustav Krklec došao na Sušak 1916. i tu maturirao 1918. godine. Kao sušački maturant surađivao je u Primorskom listu, gdje polemizira protiv Koroščevih parlamentarnih koncepcija buduće Jugoslavije, a javlja se i u zagrebačkim "antidržavnim" novinama Glas SHS osvrtima na kulturne priredbe u Rijeci, prikazima poezije i proze V. Nazora, D. Domjanića, S. Matavulja i drugih. Za boravka na Sušaku često posjećuje Vladimira Nazora u Kastvu. Nadalje, godine 1920. neko vrijeme Gustav Krklec boravi u Crikvenici kao tajnik Dječjeg doma čiji je ravnatelj bio Vladimir Nazor! Nakon Crikvenice i Nazora krenuo je za Beograd!
I tako je tamo za zbirku pjesama Ljubav ptica (1926. ) dobio, prvu ozbiljniju, nagradu za jezik Srpske akademije nauka! Knjiga je izašla u izdanju beogradske Izdavačke knjižarnice Svetislava B. Cvijanovića, smještenoj u Knez Mihajlovoj 16, u prizemlju zgrade Srpske akademije nauka. Zahvaljujući nagradi, novčanoj dakako, putuje u Pariz, gdje upoznaje Ilju Erenburga i Ernesta Hemnigwaya.
Kao član redakcije izdavačke kuće Nolit preveo je zajedno s Nikolom Mirkovićem Rat Ludwiga Renna, Odesu Isaka Babelja, Djetinjstvo Maksima Gorkog i Emil i detektivi E. Kästnera. Beogradski Nolit je poput zagrebačke Binoze bio nakladnička kuća naprednih autora. Uglavnom, svih onih čija su se djela tridesetih palila diljem Njemačke. Njegov književni, a osobito prevoditeljski rad uveo ga je u svjetsku špicu. Zato je poslana ta znamenita prvomajska razglednica.
O tom biseru kartofilije pisao je u Pismima iz provincije daleke 1956. godine sam primatelj razglednice: U proljeće 1937. primio sam poštansku dopisnicu poslanu «ispred Madrida», s pozdravima Johna Dos Passosa, Ludwiga Renna i Ernesta Hemingwaya. Obožavao sam tada Dos Passosa, prevodio Renna, a za Heminogwaya znao više po paprenim anegdotama iz pariškog bohemskog svijeta. Bio sam dotle pročitao samo njegov roman »Zbogom oružje«, koji me većma impresionirao ljubavnim tišinama i elementima lirizma, no zaglušnom bukom rata. Kritika je to djelo stavljala uz bok Barbusseova »Ognja« i Remarqueove reportaže »Na zapadu ništa novo«, mada je unutarnja veza izmedu tìh ostvarenja lelujava i neuhvatljiva poput dima. Jer Hemingwayev se Henry opredijelio za ličnu sreću, za zemaljsku ljubav, za bijeg iz opće katastrofe rata. On se pokušavao spasiti individualno, u neutralnoj zemlji, na otoku mira, tamo gdje je i »kiša vesela«, gdje bi besmislenosti rata mogao suprotstaviti zamisao mira i potrebe za srećom.... Dopisnica s njegovim pozdravom draga mi je uspomena. Kada sam je primio, obožavao sam Dos Passosa, a prevodio Renna. Danas bih — da vladam njegovim jezikom — volio prevoditi Hemingwaya i bez obzira na to što je dobio Nobelovu nagradu. Po mom skromnom sudu posve je pravilno što je taj stari lovac postao mladi — nobelovac.
SESTRE CAR I BRAČNI PAR HEMINGWAY
Nakon što se vjenčao s Marthom Gellhorn (bio je to treći brak, u trajanju od 1940.-1944.!) Ernest se preselio na Kubu u veliku kuću nedaleko Havane. Kuća je prozvana Finca Vigia, a Hemingway ju je uresio trofejima sa svojih brojnih afričkih safarija i opremio je knjigama i brojnom poslugom. Kuća je postala mit.
U kući Finca Vigia naša Primorka Ana Car (Tzar) je bila pralja i posljednja osoba koja je služila u kući Hemingwayevih. Ostala je tu i nakon pretvorbe Hemingwayeva kubanskog doma u muzej. Ana, koja je 1976. ozbiljno mentalno oboljela, nastavila je hraniti mačke i njihovu mladunčad i moglo ju se vidjeti kako oko podneva, poput sablasti, s brojnim mačkama šeće stazama perivoja oko kuće. Nakon nekog vremena uprava Hemingwayeve kuće muzeja smjestila ju je na „drugo mjesto“. U vrijeme posjete Mary Walsh (četvrta žena Hemingwayeva!) Kubi u srpnju 1977. mentalno oboljela Ana nije prepoznala bivšu gazdaricu. Ana je stajala pored Mary i ostalih brojnih funkcionara i crnih limuzina ostavljajući žalostan dojam odsutnosti .
Uz domaćicu Mary Walsh (Mary je bila prava domaćica, radišna i poštovana od lokalnih mještana) Ana Car je dvorila posjetitelje pout Ave Gardner, Spencera Tracyja, Katherine Hepburn, Jean Paul Sartrea, general Lahmana, boksača Rockyja Marciana. Jednom zgodom je sestra Sonia Car (Tzar), zamijenila u kući Hemingawayevih nepredvidovog kineskog kuhara i uspješno obavljala posao zamijenivši kinesku kuhinju našom domaćom primorskom!
Prema Jordanu Jeliću i njegovoj knjizi Hemingway na Kubi (1999.) često se u vezi s Anom prepričavo jedan događaj. Naime, među brojnim mačkama koje su živjele u kući Finci Vigija, bio je i mačak-ubojica Bigotes, koji je zaklao nekoliko mačaka. Hemingway ga je za kaznu ubio i nad njim zaplakao. Uto je naišla Ana i zapitala ga : Zašto plačete za jednim mačkom kad ste u životu ubili toliko lavova? Hemingway je odgovorio u svom stilu: Tamo (u Africi) je rat, a ovdje je mir.
Postoji, možda i pravo objašnjenje zašto je Hemingway ubio Bigotesa. Bigotes je ubio mačku koja je bila miljenica njegove supruge Mary.
| 
Adriana Ivancich i Ernest Hemingway snimljeni na Kubi. Njihova amitié amoureuse trajala je do konca travnja 1954. godine.
|
O ADRIANI IVANCICH
Rođena je u Veneciji 1929., umrla je u Ortobellu 1983., venecijanska plemkinja. Upoznala je Hemingwaya tijekom njegova boravka 1948. u Italiji. Obično joj pripisuju dalmatinsko plemstvo (Vis!?), no Mary Walsh u knjizi Kako je bilo veli da joj je njezina majka kazala da su s Lošinja....Tog popodneva i kasnije te godine sam pokušavala da razumijem Doru Ivančić i nisam uspjela. Za razliku od Đanfranka, Adrijane i mlađeg sina Đakoma (Džekija) koji su naslijedili tamnu put svoga oca i izražene lične kosti, Dora je imala sivu kosu i sitne crte lica, a oči, ponašanje i garderoba su joj isto tako bili sivi. Njena porodica je poticala odnekud iz srednje Evrope, kako je jednom sama spomenula, Ivančici, sa jednog otoka, Malog Lošinja, na dalmatinskoj obali. Kad joj je muž bio ubijen, ona je i ne htijući to postala vlast koju su njena djeca priznavala, a očigledno joj nisu trebali savjeti raznih razbacanih rođaka iz njene generacije. Pošto je njena starija kćerka Frančeska već bila udata za jednog mornaričkog oficira Talijana, mora da je Dora smatrala Adrijanu za posljednji dragulj iz sve manjeg porodičnog bogatstva i da je za nju tražila bračnu vezu koja bi bila sjajna i ekonomski i duhovno. Kad god bih se ja i najmanje približila u razgovoru takvim njenim nadama i planovima, ona bi to odmah vješto zaustavila ili bi skrenula razgovor na neku drugu temu... (Meri Velš Hemingvej, Kako je bilo, Svjetlost Sarajevo 1981.)
Inače po njoj je oblikovan lik Renate u Preko rijeke u šumu! Sama je Adriana napisala knjigu La torre bianca, gdje pripovijeda u detalje svoju vezu i tumači odnos s Ernestom. Svojedobno su mediji najavljivali snimanje filma pod nazivom Hemingway for Cuba, temeljenog na ljubavnoj priči Hemingwaya i Adriane Ivancich s Kurtom Russellom, uz stručnog savjetnika Gabriela Garciju Marqueza.
Hemingwayev osobni liječnik Herrea Sotolongo svjedočio je da se Ernest uvijek više opijao u vrijeme posjete Adriane. Iz toga vremena bilježi se i jedna ne baš ugodna bračna razmirica sa Mary Walsh.
...Te nedjelje sam odlučila da izbjegavam diskusiju o našoj složenoj situaciji sa svakim, uključujući i protagoniste. Osjećala sam da iz romantiziranih sjećanja Italije iz njegove mladosti i od zamisli djevojke Renate, junakinje njegovog romana Preko rijeke i u šumu, kao i od draži bliskosti devetnaestogodišnje Adrijane, Ernest plete sam sebi mrežu u koju će se zapetljati i kojom će se povrijediti. Ja sam bila sigurna da nikakva moja upozorenja ne mogu da zaustave ovaj proces. Držala sam jezik za zubima čak i kad mi je Ernest navodio tonom strahopoštovanja takve svakodnevne ambicije mladosti kao što je bila Adrijanina želja da čini dobra djela članovima svoje porodice.
Ali jednom, dok sam se oblačila po hladnoći u 7 sati ujutro, zakukala sam u tonu starog spirituala: „Niko ne zna za nevolje što ih vidjeh."
„Niko ne zna osim Gelhornove", dopunio je Papa. Marta je objavila knjigu pod tim naslovom....
| 
Prvo hrvatsko izdanje romana Starac i more iz 1952. godine izašlo je u izdanju Seljačke sloge. Bio je to vrhunski izdavački poduhvat tog doba!
|
STARAC I MORE
Roman je završen 17. veljače 1952. Za objavljivanje ovoga romana zaslužan je Leland Haywarth, novinski agent, hollywoodski producent starova poput Freda Astairea, Jamesa Stewarta, Borisa Karloffa, Judy Garland, Ginger Rogers, Grete Garbo i Katharine Hepburn. Haywarth je bio i Hemingwayev agent.
...A onda je jedne večeri Leland ponio rukopis Starac i more sa sobom da čita u krevetu. Sudbina rukopisa je bila odlučena kad ga je sljedeći dan u podne donio u dnevnu sobu.
„Papa, ovo moraš objaviti. Užasan je gubitak vremena što ovo leži ovdje."
Stajali smo pored prednjih vrata dnevne sobe i Leland je tapšao rukom rukopis koji je stavio na dugi sto od mahagonija.
„Ovo je prekratko za knjigu", promrmljao je Ernest.
„Ovdje je kvalitet. Ni u hiljadu stranica ne bi mogao staviti više", kazao je Leland. „Ovo se mora objaviti u nekom velikom časopisu, Lajfu ili Luku."
„Izdavačkoj kući Skribner se to ne bi svidjelo."
„Izdavačka kuća Skribner će dobiti besplatnu reklamu u vrijednosti od miliona dolara. Dobiće srednje dvije stranice u jednom velikom časopisu. Ja ću to srediti."
„Što si ti brz momak, gospodine H." Ernest je očigledno bio zahvaćen Lelandovim oduševljenjem ...
„Izaći će u časopisu samo malo prije knjige. Ili u isto vrijeme."
,,U časopisu s velikim brojem čitalaca? Skribner neće prodati ni jedan primjerak."
„Glupost. Ljudi će pročitati časopis i izjuriti da kupe knjigu. Ko je tvoj čovjek u Skribneru? Razgovaraću s njim. Ove jeseni bi knjiga trebalo da se pojavi."
Ponudio mu je da objavi Starca kao književni prilog znamenitom američkom časopisu Life. Starac i more ugledali su svjetlo dana 1. rujna 1952., i to u tiraži od 5 milijuna i 300 tisuća primjeraka. Sve je raspordano u 2 dana!
| 
Ilustracije za legendarno Lifeovo izdanje Starca izradio je Noel Douglas Sickles.
|
Knjiga u izdanju Scribnera je izašla u listopadu 1952. godine, a Adriana Ivancich je izradila naslovni list knjige. Starac i more je doživio veliki uspjeh, pa su zaredale i nagrade, prvo Pulitzerova, pa nagrada talijanskih knjižara, pa Američke akademije umjetnosti i književnosti i na koncu, 1954. Nobelova nagrada.
1952. - HEMINGWAYEVA GODINA
Prava hemingwayska zlatna godina bila je 1952. Tada je u Jugoslaviji objavljeno šest prijevoda njegovih djela, dva prijevoda romana Kome zvono zvoni, jedan ćirilicom a drugi latinicom, jedan u Novom Sadu, a drugi u Zagrebu. Tako je bilo i s dva prijevoda Starac i more. U Zagrebu je te godine ponovno objavljen i predratni Kojićev prijevod romana Zbogom oružje, dok je u Novom Sadu izašao prvi izbor od četrnaest Hemingwayevih pripovijedaka, jedna priča je objavljena u Beogradu u okviru antologije američkih pripovijedaka. No, najzanimljivija činjenica iz 1952. godine u vezi s Hemingwayem, koja nedvojbeno govori o otvorenosti kulture, jest prvo, gotovo simultano, pojavljivanje kratkog romana Starac i more. Na osnovi sporazuma između američkog ilustriranog magazina Life i beogradskog časopisa Duga, knjiga je objavljena u beogradskom časopisu u četiri nastavka - samo nekoliko tjedana nakon svoje američke premiere u Lifeu. To je bio kulturni događaj bez presedana. Ni Zagreb nije čekao pa je do konca godine. Nakladno poduzeće Seljačka sloga objavilo je u rekordnom roku knjigu koju je prevela znamenita prevoditeljica Barbara Lojen, a naslovnu stranu izradila je Ema Bursać. Predgovor O knjizi i njezinu piscu bio je iz pera Šime Balena.
KRLEŽA i HEMINGWAY
Godine 1954. u anketi čitatelja Vjesnika za Najmilijeg pisca, knjigu, film i sportaša (80 % glasača iz NR Hrvatske) na pitanje Koje suvremeno djelo stranog pisca izdano u našoj zemlji smatrate najboljim? 2.118 glasovalo je za Kome zvono zvoni ( 1. mjesto), 1075 glasova za Starac i more (3.mjesto), dok je na pitanje Koje jugoslavenske živuće pisce najradije čitate? njih 13.577 odgovorilo – Miroslava Krležu !
Godine 1961., jalni Miroslav Krleža je u svom stilu popratio vijest o smrti Hemingwaya 2.jul – Smrt Ernesta Hemingwaya, koji je za jednu osrednju novelu Starac i more dobio 280.000 dolara. (Iz kalendara godine 1961., Gdje smo i kako smo - suvremene političke teme) A duhoviti Hemingway je na pitanje što će učiniti s tim novcem od Nobelove nagrade odgovorio Platit ću dugove, koji iznose oko 8000 dolara, a ostatak ću upotrijebiti na što je moguće pametniji način.
STATISTIKA NA KRAJU
S izuzetkom Smrti poslijepodne, sve što je Hemingway napisao i objavio bilo je objavljeno u nekoj od ex Yu republika, u više od 160 posebnih knjiga, čiji ukupan tiraž iznosi gotovo 1,300.000 primjeraka. Statistički gledano, svako četvrto domaćinstvo u tadašnjoj Jugoslaviji imalo je primjerak neke Hemingwayeve knjige.
Još jedna zanimljiva činjenica o Hemingwayevoj prisutnosti kod nas ogleda se u objavljivanju velikog broja prijevoda njegovih pripovjedaka po časopisima, revijama, te raznim periodičnim tiskovinama. Kao da se svaki list i časopis, doslovno od dnevnika do specijaliziranih tromjesečnika, trudio da objavi bar po jednu Hemingwayevu priču. Do 1986., do kada su podaci bili potpuni, 175 pripovjedaka, pjesama i intervjua s Hemingwayem objavljeni su u 92 publikacije, od onih intelektualno najprestižnjih do lokalnih novina iz malih mjesta, od organa AFŽ-a do glasnika udruženja ribolovaca, slatkovodnih i morskih, na doslovno svim jezicima u tadašnjoj Jugoslaviji.
Slično može se zapaziti i u antologijama. Hemingwayeve priče i odlomci iz njegovih romana su se pojavljivali u antologijama američke književnosti (u šcst takvih izdanja), ali i u Sto najvećih djela svjetske književnosti (tiskano šest puta), u Izboru remek-djela erotske književnosti, u Antologiji putopisa, dnevnika i reportaža, kao i u Zbirci lovačkih pripovijetki Šuma i snovi. Zanimljivo je isto tako da mnoga visokotiražna broširana izdanja detektivskih ili western romana imaju po jednu Hemingwayevu priču dodanu na kraju, da bi se popunio prostor.
ZA KRAJ ŽIVOTA - LA MULA DI PARENZO
Navečer, prvog srpnja 1961. godine, Ernest i Mary Hemingway vratili su se s večere u svoju brvnaru u Ketchamu u Idahou, i u očito dobrom raspoloženju malo su zapjevali. Počela je Mary, pjevajući Tutti mi chiamano bionda pjesmu nama znanu kao La mula de Parenzo, a Ernest joj se pridružio. Završivši pjesmu, Ernest je uputio ženi riječi: Good night, my kitten, i pošao spavati. Sljedećeg jutra, 2. srpnja, Ernest se probudio oko sedam sati, otišao u podrum, napunio obje cijevi svoje sačmarice Boss, vratio se gore u predsoblje i – prostrijelio si glavu.
Podatak da je Hemingway neposredno prije smrti pjevao La mula de Parenzo prije nekoliko godina objelodanila je Fernanda Pivano, najuglednija prevoditeljica Hemingwayevih djela na talijanski jezik i vodeća talijanska stručnjakinja za američku književnost 20. stoljeća. Upoznali su se 1948. godine u Cortini D' Ampezzo, i od tada ostali u vrlo prisnim odnosima. U emisiji jedne talijanske privatne TV postaje Fernanda Pivano je govorila o svojoj vezi sa slavnim piscem, a u pauzi razgovora puštena je cijela pjesma La mula de Parenzo. Pivano je na to kazala: Ernest je najviše volio pjevati tu pjesmu, pjevao ju je svaki put kad bismo se našli. Kazala je također da joj je Hemingwayeva supruga pričala kako je Ernest, dok je tog jutra silazio u podrum po pušku, također pjevao baš tu pjesmu.