Guglielmo Stipanov, poznatiji kao Willy ili Vili, crtač filmskih panoa i plakata, rođen je u Rijeci 1922.
Njegova je obitelj porijeklom iz Dalmacije i prvi je uoči Prvog svjetskog rata iz Pirovca u Rijeku pristigao njegov otac Michele (Miće) Stipanov.
Gotovo je cijela obitelj umjetnički nadarena i više Stipanova žive od slikarstva i, povremeno, od glazbe.
Sačuvana je i poneka Micheleova, a dva njegova samouka sina, Amato i Vili, cijeli su život proživjeli slikajući.
Stariji, Amato (rođen 1918.), imao je dvije prilike završiti Akademiju. Prva mu je stipendija bila dodijeljena pred rat i već se spremao na akademiju u Veneciju no, pobojavši se uzavrele fašističke klime, tu mu je nakanu zapriječio otac. Drugu je, pak, priliku dobio poslije rata i sam je prokockao; nakon samo nekoliko mjeseci provedenih na zagrebačkoj akademiji žestoko se posvadio s profesorom Tartagliom – i vratio kući u Rijeku.
Mlađi, Vili, tridesetih je godina šegrtovao u drogeriji na uglu palače Jadran (tada Palazzo Adria na Piazza Regina Ellena, danas na Jadranskom trgu). Pored ostaloga, prodavao je umjetničke boje i viđao riječke slikare.
No prve mu je slikarske poticaje i poduke dao brat Amato, od kojega je godinama nerazdvojan. Već za rata s njim dijeli isti atelijer i s njim zajedno obavlja različite ilustratorske poslove, koji su naročito procvali odmah po završetku rata. Nova je vlast trebala jaku propagandu i stoga je uključila i spretnu braću.
Amato i Vili dobili su novi atelijer kraj samog Korza (pored Slavice) i odmah preuzeli povjerenu im zadaću da naslikaju brojne portrete jugoslavenskih političara i prvaka marksizma. Najviše su naslikali Titovih portreta, ali i Edvarda Kardelja, Milovana Đilasa i drugih. To su najčešće bili brzo izrađeni panoi za ulična pročelja (jedno je od omiljenih mjesta za takve panoe bio riječki Neboder) i za pozornice brojnih javnih mitinga.
U njihovu se obiteljskom krugu rado prepričavala legenda o ogromnom panou širine 25, a visine 15 metara na kojem su trebali naslikati Lenjinov lik, kojega je trebalo zgotoviti za veliki javni skup u luci.
U takvim je razmjerima bilo gotovo nemoguće slikati bez posebnih pomagala. Braća su se zato organizirala tako da su kao kist upotrijebili metlu, a u kantama su umjesto boje imali čađ!
Kako slikar nije mogao sagledati ni pojedinosti slike i nadzirati proporcije, jedan se od braće morao podosta odmaknuti i dovikivati drugome kako da vuče poteze.U poslu su se izmjenjivali: kad bi slikara zaboljela ruka, preuzeo bi ugodnije mjesto savjetnika i prepuštao bratu kist - zapravo metlu! S velikim platnom ipak nije bilo sreće jer ga je zbog prevelike površine vrlo brzo razderala bura.
Prvih godina poslije rata braća su počela raditi kao kazališni slikari i scenografi, no na tom se poslu nisu dugo zadržali.
Tih su godina podosta i svirali na zabavama i plesovima – Amato gitaru i trubu, Vili harmoniku, a Paolo, najmlađi među njima, klarinet i bubnjeve.
Već krajem četrdesetih Willy postaje slikar kinematografskih ilustracija, koje gotovo isključivo radi za veliki pano na pročelju kina Partizan (danas opet Teatro Fenice).
Također je povremeno radio i scenografije za Zajednicu Talijana (popularni Circolo), a istovremeno je uvijek rado slikao i portrete i krajolike, naročito marine.
Willy tvrdi da je već kao dijete volio gledati filmove i da su ga se osobito dojmili filmski plakati najboljih talijanskih i francuskih crtača. Pano bi obojio bojom koju je smatrao prikladnom pozadinom za ugođaj filma, a onda je radio skicu prirodnim ugljenom pričvršćenim na štap, da bi mogao crtati iz daljine radi pravilnih proporcija.
Taj je posao radio cijeli radni vijek. Unatoč visokoj dobi i slabome vidu koji ga muči od mladosti, sve je do nedavno, gotovo do zadnjih kinopredstava, slikao ilustracije za isti pano na pročelju Teatro Fenice.
Posljednjih mu je godina katkad pomagao nećak Mauro, Amatov sin, akademski slikar i najpoznatiji umjetnik u obitelji, koji ovakve ilustratorske poslove smatra opuštanjem i dobrodošlom vježbom.
Williyeve su panoe zapazili i brojni putnici i turisti, koji su se u Rijeci uglavnom zadržavali nakratko, ali ih je ipak privukla njegova vještina i izražajnost.
Stoga je radio i panoe za Festival jugoslavenskog igranog filma u Puli. Atraktivna je priča, koja je također postala jednim od obiteljskih mitova, kako je početkom šezdesetih na osnovi jedne od svojih skica pozvan u Milano raditi ilustracije za poznatu tjednu reviju Domenica del Corriere (nedjeljno, revijalno izdanje dnevnika Corriere della Serra). Ta je revija poznata po svojim naslovnicama koje ilustriraju razne političke i druge aktualne događaje. Rad za Corriere umnogome je doprinio slavi nekih od velikih crtača, poput Beltramea, no Willy je pobjegao iz Milana prije negoli je nacrtao prvu naslovnicu!
Zato nije morao nigdje odlaziti da bi uspješno radio ilustracije za filmske plakate jugoslavenskih distributera. Krajem pedesetih vrlo je intenzivno radio za Morava film, a izradio je i nekoliko ilustracija za Croatia film.
Broj od blizu pedeset plakata nacrtanih tijekom dvadeset godina, od druge polovice 1950.-ih do potkraj 1970-ih, svjedoči o njegovoj popularnosti, koju je stekao unatoč svojevrsnoj izolaciji u osami svoga atelijera u kinu Partizan ili Teatro Fenice, u kojem i danas živi.
Za posjetitelje riječkih kinematografa godinama je bilo gotovo misteriozno ime Willy, koje se ponosno isticalo na velikom reklamnom panou kina Partizan.
U ono socijalističko doba to je ime s filmskog panoa bilo podosta upadljivo. Prepoznatljivo stiliziran potpis – Willy – svojom je grafijom prizivao stranu i holivudsku produkciju, dominantnu u kinematografskom repertoaru.
Današnja, u Rijeci tek koji mjesec uvriježena, multiplex kina i publika s novim navikama, tek su nedavno (krajem 2007.) konačno smijenili epohu riječke "klasične" kinematografije.
I upravo uz prekretnicu kinematografskog života Rijeke odlučili smo se temeljito pozabaviti Willyjem kao svojevrsnim gotovo zaboravljenim fenomenom riječke kinematografske povijesti, kojemu je prijetilo da ga vrijeme posve prekrije zaboravom. Naime, veliki filmski panoi na pročelju kina Partizan otišli su u nepovrat jer su prizori iz stotina omiljenih filmskih hitova preslikavani na svega dva-tri platna, uvijek jedan preko drugoga. I to tijekom više od pola stoljeća, pa na kraju toga nevjerojatnog ciklusa postoji jedva nekoliko fotografija tih panoa!
No zato postoje plakati što ih je od kasnih pedesetih do kasnih sedamdesetih radio za Morava film iz Beograda i ponekad za Croatia film iz Zagreba. Tim je plakatima čak stekao i zavidan ugled, no samo u podosta uskim i zatvorenim sakupljačkim krugovima, među strasnim zaljubljenicima filmskog plakata.
Na već dalekoj izložbi Kinematografija u Rijeci (1997.) moglo se izložiti tek dva Willyjeva plakata, za Zov divljine i za Spartak.
U muzeju grada Rijeke ipak smo zahvaljujući entuzijastima poput Miroslava Tatića, dugogodišnjeg i ujedno posljednjeg direktora Rijekakina, i Budimira Škare, strasnog filmofila, skupljača filmskih plakata i Willyjeva poklonika uspjeli prikupiti potrebnu građu i u ožujku i travnju 2008. održati zapaženu izložbu.
Tatićevim nastojanjem spašeni su i iz Teatra Fenice u Muzej prenijeti brojni zanimljivi predmeti (od glomazne opreme, poput velikog kinoprojektora, do stotina filmskih plakata - među kojima i desetak Willyjevih). Škarino nam je pak neumorno prikupljanje zaboravljenih Willyjevih plakata, što ih je upravo pred samu izložbu uglavnom dobavio od svojih znanaca iz Novog Sada, omogućilo da se prikaže četrdesetak radova nastalih tijekom dvadesetak najplodnijih godina rada.
Zbirka od četrdesetak prikupljenih plakata većina je od ostvarenih, a najvjerojatnije se i približila konačnom broju.
Vještina i lakoća crtanja i slikanja likova i portreta prepoznatljivim ilustratorskim ukusom pedesetih godina, koji ustraje u tradicionalnom realističkom oblikovanju, uglavnom su obilježili sve Willyjeve plakate i učinili ih prepoznatljivim i zapaženim.
Iako ljubitelj filmova, Willy je radio plakate za filmove koje nije mogao vidjeti jer su morali biti napravljeni prije nego započne njihova distribucija i prikazivanje u kinima. Obično ih je uspijevao pogledati tek nakon što je već tiskan njegov plakat, izrađen na osnovi dvije-tri fotografije glavnih prizora iz filma i ilustracija što mu ih je dostavio distributer. A njegov je plakat zajedno s filmskim kolutovima godinama stizao do zadnjih zakutaka Jugoslavije.
Willy nikad nije mistificirao svoj posao. U njemu je uživao i od njega je živio, uvijek suzdržan u pogledu umjetničkih pretenzija. Prije svega svjestan svoje glavne obaveze – da filmske posjetitelje dozove u kino!
Gledaju li se naslovi filmova koji se pedesetih i šezdesetih godina najčešće vrte na filmskom platnu, danas bi nam se moglo učiniti da je filmska publika tada uživala u filmovima mnogo naivnijih tema i jednostavnijih sadržaja, koji su je uglavnom navodili na svojevrsno pročišćenje i moralnu pouku.U borbi između dobra i zla pretežno je pobjeđivalo dobro. U omiljenim vesternima i ratnim filmovima uglavnom nije bilo previše mrtvih, a pogibaju uglavnom samo oni koji i zaslužuju.
Glazbene melodrame i komedije nude gledateljicama mogućnost da proliju poneku suzu i maštaju o vječnoj ljubavi, a muška se publika može uživjeti u spektakle o velikim junacima. Svi zajedno mogu biti zadovoljni slikovitim i uljepšanim svijetom, obojenim šarenim bojama, kojim defiliraju holivudske zvijezde.
Tadašnji su filmovi s omiljenim glumcima (John Wayne, Elisabeth Taylor, Kirk Douglas, Burt Lancaster), na vrhuncu zlatnog doba Hollywooda, morali zadovoljavati svačiji ukus. Čak ni omiljeni vesterni, s obiljem dramatičnih akcija, nisu oskudijevali ljubavnim zapletom, nužnim da se održi ravnoteža između akcijske potke i ljubavne romanse.
Willyjevi su plakati iz pedesetih godina odražavali onu istu iluziju kao i filmovi koje su predstavljali. Privlačna lica protagonistica i muževne crte velikih protagonista glavni su motivi njegovih plakata, uz poneki akcijski prizor. Na publiku, od koje se očekuje da dolazi u parovima, jednako magično djeluje diskretna naznaka erotike i dovoljna količina akcijskog naboja.
Usporedbom brojnih plakata izrađenih za velike filmove toga doba lako je ustvrditi da je podosta njih vrlo nalik jedan drugome. No ilustratori nisu imali osobitih mogućnosti, pred njima je uvijek bio kratak rok i premalo informacija, među kojima uglavnom već gotov motiv sa stranog plakata i onih nekoliko dostupnih fotografija s krupnim planom glavnih glumaca i najdinamičnijim skupnim prizorom filma.
A ni filmski producenti uglavnom nisu nikakvi likovni sladokusci željni kreativnosti. Od plakata najčešće očekuju da bude podređen filmskoj izražajnosti i ukusu običnoga gledatelja.
Ilustratora Willyjeva kova bilo je malo. Zato je i uzoran njegov primjer. On radi na poprištu svakodnevnog, masovnog života i na margini je, točnije pred zatvorenim vratima visokoga likovnoga ukusa, koji upravo u njegovo vrijeme, od kraja pedesetih i tijekom šezdesetih godina, zagovara ekskluzivno apstraktnu i antifigurativnu umjetnost.
No, srećom, već od osamdesetih godina prošloga stoljeća nastupa interes koji u muzejske i galerijske prostore uvodi već zaboravljene majstore ilustratore i strip-crtače, priznajući im i svojevrsnu vizualnu atraktivnost i medijsku efikasnost koja ih na neki način uzdiže do klasika popularne kulture svoga doba, čija je likovnost još i danas omiljena.