| 
Autoportret, 1933.
(Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka)
|
Već se nekoliko godina govori o likovnoj prošlosti Rijeke kao nedopisanom poglavlju riječke povijesti umjetnosti jer je nedovoljno jasna dokumentacija o situaciji i akterima na polju likovnog stvaralaštva između dvaju svjetskih ratova. Premda je bilo pokušaja osvjetljavanja tog razdoblja, ipak su riječki međuratni slikari još uvijek nedovoljno poznati i stručnoj i laičkoj publici. U tom je cilju i predstavljena u Rijeci 2006. godine u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti izložba Fijumani – riječka situacija 1920. -1940., s u gradu i okolici sačuvanim umjetničkim djelima dostupnim u javnom i privatnom vlasništvu. No istraživanje traje i dalje jer ipak s vremena na vrijeme ispliva po neki detalj iz mraka nedostupnosti.
Ovaj tekst iznosi tek vrh sante nakupina podataka u namjeri rekonstrukcije jednog životnog i djelatnog puta jednog od likovnih aktera riječkog međuratnog razdoblja - Carmina Butcovicha Visintinija. Djelovao je na našem području od dvadesetih godina 20. st. pa go kraja Drugog svjetskoga rata, u onom, dugo prešućivanom, nezgodnom vremenu između dvaju svjetskih ratova i još nesretnijeg vremena egzodusa stanovništva nakon toga. U toj rijeci optanata iz Rijeke, Kvarnera i Istre, ljudi koje je sudbina potjerala, u rijeci izbjeglica koja je nekoliko godina tekla prema Italiji, našao se 1947. i naš slikar, stanovnik Voloskog - Carmino Butcovich Visintini, tražeći u svojim srednjim godinama novi dom, slijedeći novoodabrani put.
Arhivska dokumentacija govori da je rođen u Rijeci, tadašnjom gradu Fiume 16. srpnja 1903 . Roditelji su mu bili Maria Pillepich i Giovanni Butković, slikar rodom iz Bazovice, s prebivalištem u Rijeci. Iako jedan od bliskih prijatelja Carmina Butkovicha-Visintina u svom pismu navodi da je rođen u Vrbniku, nema dokumenata da to potvrde, ali ni o tome gdje i koliko je tamo živio, te kada se preselio u Rijeku, pa vjerujemo službenim dokumentima.
Gdje se školovao nije točno poznato. Činjenica da je zabilježen na riječkim izložbama sindikata tridesetih godina, svjedoči da je bio uključen u riječki fašistički umjetnički sindikat jer je su to propisivali državni zakoni o korporacijama u vrijeme međuratne talijanske vlasti u Rijeci.
| 
Veduta (Belvedere, Opatija)
|
Možemo tek sporadično pratiti njegove izlagačke nastupe zbog manjkave dokumentacije, no sačuvan je katalog izložbe iz 1933. u Rijeci kad je Carmino Butcovich Visintini izlagao na Petoj sindikalnoj izložbi kvarnerske sekcije (V Mostra Sindacale d’Arte della provincia del Carnaro), koja se održavala u palači venecijanskog federalnog štedioničkog instituta od 2. do 22. siječnja 1933. (XI. godine fašizma). Cilj je izložbe bio dati široj publici uvid u stvaralaštvo umjetnika cijele kvarnerske provincije. U katalogu se ističe da su oni dostigli respektabilni stupanj zrelosti rada kojim se mogu dostojno uključiti u umjetničke snage Nacije. Između redaka tog kratkog predgovora izbija propagandistički duh režima koji na svaki način želi riječki i kvarnerski kraj i ljude prikazati kao dio Italije.
Između devetnaestorice aktualnih izlagača s više slika, Carmino Butcovich Visintini je izložio pet ulja: Autoportret, Dvojni portret, Na molu Voloskog, Stari seminar u Rijeci i Riječka katedrala. Ovdje izložen slikarev odličan autoportret malih dimenzija (165 x 185 mm), ulje na drvu čuva se u fundusu današnjeg Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci (MMSU-41) i vrlo rječito govori o tadašnjem slikarevom stilskom određenju i tehničkom umijeću.
Tijekom tridesetih i početkom četrdesetih godina 20. st. Carmino Butkovich Vsintini je između ostalog bio angažiran na obimnim crkvenim narudžbama Rijeke i riječkog zaleđa.
Radio je zidne oslike prigodnih religoznih prizora radi obnove starijih interijera crkava ukrašavanja novih. U pograničju Hrvatske i Slovenije, u župnoj crkvi mjesta Jelšane, 1933. je signirao i datirao više zidnih slika na gornjim dijelovima crkvenog prostora, s obje strane slavolučnog zida i nad bočnim trostrukim prozorima. Figure aktera scena rađene su vrlo klasično, s jasno prikazanim prizorišem, pokušajem produbljivanja prostora geometrijskom perspektivom i unošenjem malih, realističnih detalja radi oživljavanja scene. Umjerenim koloritom i realističkim pristupom prikazani su događaji iz Novog zavjeta, tj. Kristova života. Scena Navještenja Marijina je s ulaskom anđela dok je Marija čitala (lijevo od apside), a susret trudnica Marije i Elizabete odigrava se u neorenesansnoj lođi Elizabetine kuće (desno od apside). Na jednom bočnom crkvenom zidu je nad prozorima, u lučnoj kompoziciji prikazan početak Kristova života: poklonstvo pastira novorođenom Kristu u štalici i donošenje darova sveta tri kralja, dok je na drugom zidu prikazan kraj Kristova života: centralno scena mrtvog Krista skinutog s križa, uz sv. Ivana koji s Marijom pridržava Krista dok mu Magdalena grli noge. Uz krajnje rubove prikaza su po dvije tugujuće osobe (muška i ženska) u pratnji anđela u bijelim haljinama. Na svodu apside četiri su tonda s polufigurama evanđelista koji drže knjige evanđelja u pratnji svojih simbola.
| 
Lučica (Galerija Gal, Volosko)
| |
| | 
Sveta obitelj (Crkva Blažene Djevice Marije, Opatija)
|
U obilježavanju desetogodišnjice aneksije Rijeke Italiji (1934.), od svibnja do lipnja 1934.(XII. godina fašizma) u Rijeci se održala šesta po redu sindikalna izložba (VI. Esposizione Sindacale d’Arte), kojom se naglasilo važnost talijanske prisutnosti u Rijeci. Na izložbi je bilo izloženo 13 djela: slike, grafike i skulpture svih aktivnih riječkih autora. Visintini je bio uključen s tri ulja: Pejzaž, Slikar i Zimski zalaz sunca, te s tri pastela: Gradski toranj, Kazalište Verdi i Katedrala sv. Vida.
Tijekom rujna 1939. (XVII. godina fašizma) u Rijeci je organizirana Deseta sindikalna izložba (X Mostra sindacale d'arte del Carnaro) uz sudjelovanje najznačajnijih umjetnika Venecije Giulije. Carmino Butkovich Visintini je (u katalogu upisan kao Carmelo B. Visinitini) naveden kao član organizacijskog odbora, ali njegovih radova na izložbi nema.
Nakon što se 1940. u Rijeci oženio Bertom Corich i preselio u Matulje, i dalje je sudjelovao u izlagačkoj sindikalnoj domeni. Tijekom 1941.(XIX. godina fašizma) je u suradnji s Trstom u Rijeci je organizirana petnaesta sindikalna izložba (XV Esposizione del sindacato interprovinciale fascista Belle Arti della Venezia Giulia). U rujnu i listopadu bila je postavljena u osnovnoj školi Nicolò Tommaseo (sada OŠ N.Tesla). Među 82 na natječaju prihvaćena autora bilo je 16 Riječana, pa i C. B. Visintini, koji je izložio dva rada: Trgić (Piazzetta) i Prorok sv. Simeon (S. Simeone Profeta), vjerojatno ulja.
Od 28. veljače 1944. prijavljen je na adresi u Voloskom, Corso Vittorio Emmanuele III, broj 72. Izgleda da je u i toj sredini bio dobro prihvaćen kao slikar, podučavao je slikanje i živio od prodaje slika. U literaturi se spominje da je i renomirani riječki slikar Ivo Kalina u Opatiji učio slikarstvo u Carmela Butcovicha Visintina, što potvrđuje i slika Voloskog iz tih dana, Kalinine kopije njegova motiva, danas u vlasništvu Kalinine udovice, gđe Anite Baričević u Opatiji.
Carminu Visintiniju je slikanje bilo svakodnevno zanimanje kojim je zarađivao bilo od privatnih bilo crkvenih naručitelja. Slikao je dobre obiteljske portrete, a portretirao je i riječkog kolegu, bohema Giulia Lehmanna, bizarnog izgleda i života. Motivi pejzaža, marina ili veduta koje je Carmino ostvario u ulju, pastelu ili akvarelu bili su vrlo popularni, a često su nastajali u plein aireu. Višekratno je portretirao Rijeku: Rimski luk, Zelenu tržnicu pod Gradskim tornjem, a prikazivao je one vedrije strane gradske svakodnevice običnog svijeta na uskim ulicama riječkog Staroga grada. Iz toga je ambijenta nastala cijela serija slika u ilustratorskoj maniri. To su gotovo karikature riječkih opće poznatih likova, ridikula: Miss Leard u kočiji, Franzelin, Maria Mata, Rocambole, Gigia Valzer, El profeta, Tabachine, karikirani likovi lučkog radnika, policajca, Židova, poetese M.M., ardita i mladića s gitarom. Ta ulja poznata su pod zajedničkim imenom Macchiette fiumane i čuvaju se u stalnom postavu u Archivio Museo Storico di Fiume u Rimu. Slikao je i na obalnim šetalištima slikovitih liburnijskih mjestašca – Voloskog, Opatije, Lovrana, kao i po selima njihova zaleđa, odakle je model za portret jedre, nasmijane i rumene djevojke iz Muna (Donna di Mune, 1931). Carmino Butcovich Visintini je očito obilazio i druge krajeve liburnijskog prostora te zabilježio u ulju npr. motive s kvarnerskih otoka (Omišalj), ili istarskog Ročkog polja, naslikanog za neke poplave, pa ga se na prvi pogled može zamijeniti za vedutu kakvog jezera.
| 
Veduta gradića (Grand hotel Belvedere, Opatija)
|
Visintini je krajem tridesetih godina primao i narudžbe religioznih motiva. Među najveće, najbolje, a i najljepše oltarne slike opatijske crkve Navještenja Blažene Djevice Marije svakako spada njegova Sveta obitelj. Slika prikazuje Mariju koja je netom iz krušne peći izvadila pogaču kruha s urezanim križem i sagnuta, pred sobom je drži u bijelom ubrusu, svjetlosnom fokusu slike. Uz sam lijevi rub slike jedva su vidljive tri zelenkaste nasmiješene anđeoske glavice s krilima, dok desno kroz prozor ulaze dva krilata, gotovo prozirna anđela. Sve opisano podsjeća na temu Navještenja kojoj je posvećena ova opatijska crkva. Sv. Josip je zaposlen piljenjem daske na tesarskom stolu, na kojem sjedi bosonog plavokosi mladić u bijeloj haljini. Da li je to mladi Krist kojeg otac podučava tesarkom zanatu ili anđeo Navještenja zagledan u pojavu bijele golubice usred jarke svjetlosti koja nadire kroz visoki prozor? Slika je nazvana Sveta obitelj jer se pri prvom, površnom pogledu gledatelju pričinja da Bogorodica u rukama njiše osvijetljeno novorođenče, dok Josip obavlja svoj uobičajeni tesarski posao a kraj njega sjedi mladac u bijelom. Istovremeno, taj je mladić prevelik za dječarca Isusa, koji je do svoje dvanaeste godine živio s obitelji uz očevu poduku tesarskom zanatu. On nema krila da bi bio anđeo Navještenja, na što asociraju neki detalji. U ovoj je sceni neuobičajeno spojeno nekoliko ikonografskih motiva: Navještenje Bogorodičino (koja je obično prikazivana u kućnom intereijeru jer je vezla ili čitala kad joj je pristupio anđeo), pojava Duha svetoga (golubica u snopu svjetlosti prozora) ili prizor iz Kristova djetinjstva. Domaća, žanr-scena u kući, istovremeno tesarskoj radionici Josipova svakodnevnog života, navodi misli na temu Svete obitelji, premda ona nije potpuna, jer nema svetog novorođenčeta. Prema zapisima o crkvi u raznim publikacijama i dnevnom tisku tvrdilo se da je slika nedovršena, no za takvu tvrdnju nema previše opravdanja jer slici ništa ne nedostaje. Možda su se te primjedbe odnosile na opći dojam zbog razbarušene fakture i kratkih pastoznih faseta boje, jer je slikar i inače njegovao grubu fakturu pastoznog namaza vedrih, svijetlih boja impresionističkog pristupa. To na slici većihdimenzija ostvaruje vibrantnu površinu, čime ona odskače od ostalih oltarnih slika u opatijskoj crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije.
Kako je Italija ušla u rat u proljeće 1941., a Rijeke bila okružena jugoslavenskim teritorijem, talijanski se biskup Ugo Camozzo, tada na službi u Rijeci (1938.-1947.), u strahu da će Rijeku napasti i okupirati jugoslavenska vojska, zavjetovao da će izgraditi jednu veću katoličku crkvu posvećenu Presvetom Otkupitelju ako grad bude pošteđen razaranja. S obzirom na povoljnu situaciju, crkva je ubrzo podignuta po projektu arhitekta V. Vallota na području Giardino Pubblico na Mlaki, za brojno stanovništva tog predjela Rijeke. Carmino Butcovich Visintini dobio je zahtjevni zadatak oslikavanja crkve motivima Križnog puta. Kako je crkva ubrzo nakon rata pretvorena u javni prostor plesne dvorane, podmetnutim je dinamitom namjerno srušena, te nema fotografskog traga o izgledu tog njegova djela.
Međutim, u Matuljima je sačuvan jedan drugi signiran ciklus Križnog puta u crkvi Krista Kralja. Carmino Butcovich Visintini ga je oslikao početkom petog desetljeća, izradio uljem na drvu, u vrlo razigranoj, impresionističkoj maniri nježnog kolorita zamagljenih kompozicija, ekspresivnih poza i gestikulacije naslikanih likova. Sve odiše nekom lakoćom ilustratorskog pristupa, zavijeno u žućkastosive izmaglice s bijelim i osvijetljenim naglascima na pojedinostima. Svi su prizori oblikovani u polukružnom kadru koji je smješten u kvadratni okvir s trokutnim čelom na kojem je rimski broj postaje Križnog puta, sa simboličkim prikazom tri čavla lijevo i trnovom krunom desno, te križićem na vrhu. Tako uokvirene postaje Križnog puta predstavljaju silhuetu pročelja same matuljske crkve.
Tijekom Drugog svjetskog rata Carmino Butcovich Visintini ostvario je još jednu veliku narudžbu za oslik apside i zidova župne crkve sv. Andrije u Mošćenicama. Još i danas stanovnici Mošćenica pričaju o talijanskom vojniku koji im je oslikao crkvu lijepim novozavjetnim prizorima. Aktualni župnik nije dopustio da se taj oslik preliči u posljednjem uređenju crkvenih zidova i time je spasio od zaborava još jedno veliko djelo našeg slikara.
Prizori su smješteni pod sam crkveni svod u polukružnim poljima, unutar snažno profiliranih okvira. Nad kornim klupama u glavnoj apsidi, u jednoj luneti, prizor je čudesnog Petrovog ribolova. Krist je centralno smješten kako u ružičastoj halji s bijelim plaštem sjedi na drvenoj barki, izvučenoj na kameni žal. Ima do ramena dugu kosu i glavu uokvirenu zlatnom aureolom te blagoslivlje ulov. Na lijevoj strani prizora je sv.Petar, snažan sjedokosi i sjedobradi muškarac koji, stojeći u moru, istresa ulov iz mreže pred Kristove noge. Simetrično s kružnicom njegove aureole na suprotnoj je, desnoj strani kompozicije, u istovjetnoj zlatnoj kružnici - prikaz siluete gradića Mošćenica na brdašcu, s istaknutim zvonikom crkve sv. Andrije.
U donjem je desnom kutu savijena traka na kojoj je slikarev potpis i datacija: „19 CARMINE VISINTINI 42“. Iako se do tada na slikama, pa i freskama, potpisivao s C. Butcovich Visintini, ovdje susrećemo samo jedno prezime – Visintini - koje je usvojio i ozakonio 1936., a neposredno pred odlaskom iz tadašnje Jugoslavije još jednom službeno potvrdio.
U ostalim su lunetama prizori: Posljednja večera, reducirani prikaz sa samo tri osobe: Kristom u sredini s uzdignutom čašom između sv. Ivana u molitvi (lijevo) i sv.Petra sa štapom (desno), koji sjede za stolom pognutih glava.
Na jednoj je luneti prikazana sv. Ana koja se oprašta s malom Marijom, okruženom ljiljanima, pred odlazak u Hram na školovanje. U drugoj je luneti plavokosi Anđeo raširenih krila koji kleči s dugačkom trakom, a na začelnom zidu crkve naslikano je pomalo neobično Sveto Trojstvo: Krist u dugoj bijeloj haljini stoji raširenih ruku te sliči križu, a iza njega je stiliziran globus, dok su mu pod rukama 2 trokutne aureole s licem Boga Oca (lijevo) i golubice Duha svetoga (desno). Pri dnu, s obje strane tog prizora parovi su simbola evanđelista: Ivana i Luke (lijevo), a Marka i Mateja (desno).
Sredivši dokumente i dobivši odobrenje NO Kotara Opatije da se i nadalje služi prezimenom Visintini, slikar napušta liburnijski kraj optirajući za Italiju s mnogobrojnim istomišljenicima. Iskorištava mogućnost iseljenja, odlazi iz Rijeke kao optant u Italiju te biva smješten u izbjeglički kamp Campo profughi l'Aquila, u pokrajini Abruzzo. U tome mjestu živi i stvara dvadesetak godina. Neumorno radeći, crtajući, objavljuje 1954. ilustracije s motivom riječkog Korza u listu La difesa Adriatica te putujući i slikajući jer se prema riječima suvremenika zaljubio u novi krajolik i postao „poeta del paessagio e della vita abruzzese ... un fiumano inamorato d'Abruzzo“Zatim nastaju i vedute uljem na dasci raznih mjestašca uz obalu Južne Italije, pomalo neobične, istočnjačke arhitekture. To su prilično živopisne i vedre slike osunčanih primorskih gradića uz lučice iza koji se uzdižu poput zidova strma visoka brda. Visintini održava vezu i često posjećuje stare prijatelje iz starog kraja - fijumansku obitelj de Pompeis koja se smjestila u Pescari. Roditelje i mlađu sestru portretirao je već ranije za njihova života u Rijeci, kao i oba brata, Claudia i Lorenza de Pompeis. Marljivo, mnogo, i dobro radeći, ali i putujući uokolo, vrlo brzo stječe glas vrsnog portretiste, a slikara pejzaže i marina svoje nove domovine.
Živeći u l'Aquili gdje je jaka tradicija stvaranja keramike, Carmino Visintini se zainteresirao za tu tehniku i uključio kao amater u novosnovanu školu keramike u prostoru samostana sv. Bernardina. Ubrzo je svladao tehniku gran fuoco unoseći inovativnost u uporabi boja koje su tom tehnikom dobile novu vrijednost. Izrađivao je time okvire za svoje slike kao i neke slike same. Visintini je svojom tematikom i tehnikom nastojao valorizirati tradicionalni folklorni materijal kojim se susretao u novoj okolini.
I u riječkom okruženju radio je za crkvu, pa je i u izbjeglištvu inspiraciju za keramiku nalazio u motivima malog svetišta Roio, u širokom pejzažu Abruzza i ambijentima podno Gran Sassa.
Zabilježeno je i da u Bazilici Il Santo di Padova postoji njegov obojeni keramički visoki reljef, da je radio po narudžbi za Školu keramike Sv. Bernardino iz Chiesa Maggiore dei Francescani u gradu Chisimaio (Somalia) te da taj rad predstavlja sav njegov kredo u umjetnosti. Jedan je njegov oltarni rad dospio čak i u samostan klarisa u Južnoj Karolini u Americi.
Suprotno od mnogih optanata koji, napustivši Rijeku, nisu je više nikad došli posjetiti, Carmino Visintini je u poodmaklim godinama u više navrata dolazio u Opatiju i Volosko družeći se s nekadašnjim znancima, pa ga se mnogi i danas sjećaju. Ne zna se točno gdje je proživio zadnje dane, ali se iz nekih zapisa zna da je umro u okolici Padove, vjerojatno negdje sedamdesetih godina 20. stoljeća.