CRKVE KOJIH VIŠE NEMA
Kroz primjer ta dva hrama, katoličkog i židovskog, može se oslikati ne samo vjerski već i politički život Rijeke u minulome stoljeću. Da rušenje crkava, međutim, zatomljavanje i zatiranje vjerskih vrednota, nije bila samo komunistička praksa, bjelodano je i površnom poznavatelju prošlosti. Previše obzirnima prema vjerskim objektima nisu bili ni Zrinski, jozefinističkim reformama u XVIII. stoljeću ukidani su drevni samostani, crkve su nestajale u vrijeme austrijske, francuske, ugarske, talijanske i jugoslavenske uprave našim područjima. Primjerice, stara crkva sv. Luke na Brašćinama pretvorena je 1793. godine u barutanu, potom u konjušnicu te je naposljetku u doba francuske uprave 1812. zatvorena da bi joj se s vremenom zatro svaki trag. Nekoć su na riječkome području postojale, a danas ih više nema, kapele podignute u čast sv. Mihovila, sv. Augustina, sv. Roka, sv. Tri Kralja, sv. Andrije, sv. Barbare, sv. Trojstva, sv. Antuna opata, sv. Bernardina, sv. Duha, sv. Stjepana mučenika, sv. Karla, sv. Cecilije, sv. Martina, sv. Jelene, sv. Ivana Krstitetlja, Svih Svetih, sv. Luke, sv. Lovre i sv. Ivana Nepomuka. Osim crkava stradali su i samostani, nestajali crkveni redovi, brisani nazivi gradskih čevrti koje su nosile imena svetaca, “zaboravljala” se prosvjetno-kulturna uloga ljudi kojima je vjera bila način života. I ono najgore, religija je u (geo)političkim nadmetanjima bila u pravilu izabirana kao poprište na kojem se sustavno iskazivala netrpeljivost i djelatno poticao i provodio pogrom.
| 
Kapelu sv. Ivana Krstitelja na Pehlinu dao je podići Giovanni Vito Zanchi, a pulski biskup Giulio II. Saraceno posvetio je crkvicu i oltar u njoj 29. travnja 1632. Obitelj Zanchi imala
je patronat nad kapelicom do 1898., a poslije njih brigu
preuzimaju grofovi Zmajići. Kapela je srušena poslije
Drugoga svjetskog rata. |
BAŠTINU VRATI ONDJE GDJE I PRIPADA
Sakralna baština, valja i na to podsjetiti, nisu jedino bogoštovne zgrade kao što ni Rijeka nije bila obilježena samo katoličanstvom, koje je ovdje kroz povijest, a to je i danas, (p)ostalo vjerskim opredjeljenjem pretežitog dijela pučanstva. Još uvijek nedovoljno poznata široj javnosti, postoji vrijedna materijalna i duhovna baština pravoslavnih, protestantskih, židovskih te islamskih vjernika. Bilo bi zanimljivo sastaviti katalog riječke sakralne baštine, koja se nalazi ovdje, ali i drugdje, u zemlji i inozemstvu. Dio toga blaga, naime, odnesen je u Italiju tijekom tragičnih godina između dva svjetska rata te poraća, poput, primjerice, pokaznice Barbare Frankopanke ili srebrne glave – relikvijara nepoznate svetice iz Zborne crkve Uznesenja Marijina. Sazrilo je vrijeme da se pokrene pitanje objedinjavanja riječke baštine, odnosno da se ona vrati ondje gdje i pripada.
Rijeka je kroz povijest bila izrazito sakralno obilježena. Srednovjekovni grad uz ušće Rječine bio je podijeljen u četiri kontrade ili gradske četvrti - Sv. Marije sa Zbornom crkvom (Duomo), Sv. Barbare s istoimenom crkvom koja danas više ne postoji, Sv. Jeronima i Sv. Vida. Izvan zidina su se pojedina područja nazivala prema istoimenim kapelama kojih danas više nema, poput Martinšćice, Andrejšćice ili Cecilinova.
Dva su nebeska zaštitnika upisana u njezinom gradskom statutu – sv. Vid, čiji je blagdan 15. lipnja i Gospa Trsatska, koja se slavi 10. svibnja. Nekoć je Rječina dijelila dva svijeta. Dugačka oko 17 kilometara, ta je kraška rijeka, nazivana Oeni fluminis ostia, Ričina, Rečina, Eneo ili Fiumara, bila stoljećima granica država i biskupija. Gotovo su isto vrijeme na obje strane Rječine stvorena dva snažna vjerska kulta. U Rijeci je štovan sv. Vid, a na drugoj je obali zazivana Gospa Trsatska. Oba su kulta promicali redovnici – isusovci u gradu sv. Vida, a franjevci na Trsatu. Manje je znano da je zaštitnikom grada bio proglašen i sv. Franjo Ksaverski nakon što se Rijeka 1701. godine uspješno obranila od napada Francuza tijekom Rata za španjolsko nasljedstvo.
SVETI VID SVAŠTA VIDI(O)
Sveti Vid je dao ime gradu kojega su žitelji kroz vjekove zvali Richa, Fanum Sti Viti, St. Veyth am Phlawen, Stat St. Veyth am Pflaum, Flumen sancti Viti, Fluvis et partus Rika, Fiume, Rika, Reka, Rieka i Rijeka. Vid je, inače, među najomiljenijim nebeskim zaštitnicima koji se štuju na našim prostorima. U Hrvatskoj su čak 123 crkve posvećene sv. Vidu. Tome je svecu podignuta u čast crkva kod Dobrinja, u selu Sveti Vid kod Malinske, u bribirskom zaseoku Sveti Vid, u Kupjaku, Prezidu i Senju... Uvršten je u slavnu skupinu 14 zaštitnika koji se zazivaju u velikoj nevolji. Među svecima nosi rekordan broj od čak 34 patronata jer ga štuju, među ostalim, ljekarnici, glumci, vinogradari, podrumari. Njegova se zaštita traži za vrijeme grmljavine, nevremena, požara i kad treba izvesti neke teške zadaće. Preporučuju mu se neplodni i ljudi slabog sluha i vida. Kult je zahvatio snažno slavenske zemlje zbog sličnosti imena poganskog Svantovida. Stoga su gotovo sve crkve posvećene svetomu Vidu sagrađene na uzvisini odakle se pruža neometan pogled. Stoga je u našim krajevima zaštitnik vida, očiju, jer sv. Vid sve vidi. U Rijeci je, nažalost, svetac zaštitnik imao prilike svašta vidjeti kroz minula stoljeća.
Crkvica posvećena patronu Rijeke stajale je na mjestu današnje katedrale svetoga Vida, kraj izvora potoka Lešnjak. Najstarije obavijesti o toj maloj crkvi dolaze nam od oca Martina Bavčera, Martina Bauzera, rektora isusovačkog Kolegija (1638.-1640.; 1652..-1654.). Podrijetlom Slovenac, Bavčer će biti zapamćen i kao prvi slovenski povjesničar. On spominje izvjesnog Petra Lončarića, koji se 1296. godine nabacio kamenom na Raspelo, srdit zbog gubitka na kocki. Iz Raspetoga je prema predaji potekla krv te je nastao kult Čudotvornog raspela.
Pobožnost je porasla dolaskom isusovaca u Rijeku tridesetih godina XVII. stoljeća i održana je do danas.
Isusovci su prvotno željeli podići svoju crkvu na prostoru između bivše ulice Fosso (Jarak) i Trga sv. Tri Kralja, odnosno između današnjeg Maloga Korza i svojevremeno popularne kavane Dva lava, koja je svoj naziv dobila prema pavlinskome grbu smještenome iznad njezinoga južnog ulaza. Prisjetimo se, nekoć je pavlinski grb stajao na obližnjem hospiciju crikveničkih pavlina, a nakon nepotrebnog rušenja zgrade sedamdesetih godina prošlog stoljeća, arhitekt Igor Emili uspio je spasiti jedino taj detalj ugradivši ga u novu zgradu “stare” riječke gradske jezgre, koja je prema nekim tada ozbiljnim zamislima trebala biti socijalistički Manhattan s buketom nebodera. Kako je to područje bilo vlažno, jer su se udarajući u gradski zid ondje zaustavljale vode potoka Lešnjak, isusovcima je odobren zamjenski teren na mjestu stare crkve sv. Vida, upravo ondje gdje se danas uzdiže Katedrala.
OTKRIVENE PA ZATRPANE CRKVE
Vode potoka Lešnjak i četiri njegova toka uvjetovale su nekadašnji izgled drevne Tarsatike, a potom i Staroga grada. Današnjim žiteljima Rijeke, kada se nađu pred praznim prostorom iznad dvokatne podzemne garaže nad kojom bi trebala u (ne)izvjesnoj budućnosti niknuti nova Gradska knjižnica, gotovo je i nemoguće zamisliti kako je u prošlosti izgledao taj predio uz crkvu Uznesenja Marijina i tzv. Kosi toranj.
| 
Tragovi najstarije riječke crkve, starokršćanske bazilike s bogatim podnim mozaicima i kamenim sarkofagom pred župnom crkvom Uznesenja Marijina, otkriveni su, a potom zatrpani, početkom 2009. godine prilikom zaštitnih arheoloških radova pod vodstvom arheologa Josipa Višnjića. |
Vode potoka, koji je do danas ostao nestašan, premda je njegov glavni tok sustavom cijevi skrenut u Mrtvi kanal, uvjetovale su gradnju rimskih termi, a nakon što su one propašću Rimskog Carstva te provalama Avara i Franaka izgubile svoju društvenu i higijensku ulogu, znatne količine građevnoga materijala odredile su smještaj ranokršćanske bazilike. Prostrana crkva s prelijepim podnim mozaicima mogla je biti katedralna, sjedište Tarsatičke biskupije o čijem se (ne)postojanju samo nagađa.
Godine 1997. i 1999. prilikom zaštitnih arheoloških radova pored Kosog tornja otkriveni su ranokršćanski mozaici položeni oko V. stoljeća. Ranokršćanska crkva, kojoj pripadaju mozaici, vjerojatno je bila dužine oko 30 metara, a na njenom mjestu kasnije je izgrađena manja crkva sa zvonikom. Istraživanja su nastavljena u ljeto 2008. godine, a trajala su i prvih mjeseci 2009. Zaštitni radovi su se odvijali pod vodstvom arheologa Josipa Višnjića.
Radmila Matejčić u knjizi Kako čitati grad pretpostavlja kako je ta crkva mogla biti i stolna stoga što su sve katedrale od Aquileje do Senja bile u starokršćanskom razdoblju posvećene Uznesenju Blažene Djevice Marije u Nebo. Zborna crkva, Assunta, ili čak Duomo kako su je nazivali dajući joj značaj katedrale, stoji dijelom na ruševinama bazilike, a jedna od riječkih posebnosti, takozvani Kosi toranj ima nagnut zvonik baš zbog podzemnih tokova, jer njegov jedan dio čvrsto leži na zidovima antičkih termi i podnim mozaicima bazilike na koje je jednostavno nasađen, a utonuo je onaj kraj građevine koji je na muljevitom tlu izloženom utjecaju rukavca Lešnjaka. Ostaci starokršćanske crkve zatrpani su te je neizvjesno kada će stići toliko priželjkivana “bolja vremena” kako bi se ostaci te prve crkve otkrili Riječanima.
Slično je postupljeno i u slučaju kapela sv. Groba na Kalvariji, koja je 2004. godine otkrivena pa – zatrpana. Oko te prve izgrađene kapelice na Goljaku, podignute 1677. godine, bilo je uređeno prvo riječko komunalno groblje. Temeljni kamen za kapelicu, koja je trebala biti nalik crkvi Svetoga groba u Jeruzalemu, blagoslovio je pulski biskup Bernardin Corniani (1664.-1689.) Druge dvije kapelice, podignute na 400-tu obljetnicu krvarenja Čudotvornoga Raspela 1696. godine, izgrađene su na početku Kalvarije. Nakon toga uređena je na Kalvariji i špilja sv. Petra s drvenim kipom apostola-pokornika i grbom Riječanina, pićanskog biskupa Petra Antona Gausa (1693.-1713.), donatora pećine i kronogramom iz godine 1696. Treba li spominjati da je grb biskupa Gaussa – ukraden? Poslije više od sedam desetljeća podignute su 1768. godine još dvije kapelice, jedna posvećena Kristu nakon što ga je Pilat izveo pred narod, a druga pobožnim ženama koje odlaze na Kristov grob. Nažalost, od tih su kapelica ostali samo tragovi.
| 
Crkva sv. Roka, čiji se toranj vidi na slici s početka XX. stoljeća, stajala je do 1914. godine uz samostan časnih sestara bendiktinki blizu crkve Marijina Uznesenja. Kosi toranj je kasnije prema zamisli gradonačelnika Riccarda Gigantea romaniziran nakon obnove tridesetih godina minulog stoljeća. |
MINIRANA CRKVA PRESVETOG OTKUPITELJA
| 
Crkva Presvetog Otkupitelja na Mlaki srušena 1948. |
Prije nego što je Rijeka, bez područja Sušaka, bila i formalno anektirana tadašnjoj fašističkoj Kraljevini Italiji 1924. godine, starodrevna župa Uznesenja Marijina u Starome gradu bila je podijeljena. Tadašnji apostolski administrator, koji je postao i prvim riječkim biskupom, Isidor Maria Sain (1926.-1932.), utemeljio je 16. srpnja 1923. godine četiri nove župe, među kojima i onu posvećenu Presvetom Otkupitelju na Plasama. Kako nova župa nije imala svoju crkvu, kapela sv. Andrije apostola preuzela je tada ulogu župne crkve, kojom su upravljali salezijanci. Ta je crkvica 1926. godine proširena i blagoslovljena, a 1944. je stradala u bombardiranju angloameričkih zrakoplova i uskoro nestala s lica Zemlje. U njezinoj neposrednoj blizini bit će podignut zavjetni hram i župna crkva Presvetog Otkupitelja. Gradnju zavjetne crkve na Mlaki potakao je riječki biskup Ugo Camozzo (1938.-1948.) u travnju 1941. pred Čudotvornim raspelom u Katedrali, najavivši kako će iduće 1942. godine povodom 300 obljetnice posvećenja crkve sv. Vida početi gradnja nove zavjetne crkve s mauzolejem. Biskup Camozzo i vjernici zavjetovali su se da će u parku na Mlaki podići zavjetni hram Isusu Otkupitelju nadajući se da će Rijeka biti pošteđena ratnih razaranja.
Gradnja crkve počela je u proljeće 1942. godine prema zamisli mletačkog arhitekta Virgilia Valotta. Neoromanička trobrodna crkva, na čijem je zvoniku bila postavljena skulptura Krista, građena je u ratnim uvjetima i nikada nije bila potpuno dovršena, a usto je bila i oštećena u savezničkim bombardiranjima. Gradnja crkve iskorištena je i u propagandne svrhe. Bilo je zamišljeno da se uz crkvu, koja je podizana na trgu nazvanom Piazza della S. Entrata prema D’Annunzijevom “svetom ulasku u Rijeku” 1919. godine, uredi kosturnica s posmrtnim ostacima talijanskih vojnika poginulih tijekom Drugoga svjetskog rata. U kampanji koja je s tim u vezi vođena znatnu novčanu pomoć dala je tadašnja talijanska država, a i sam Mussolini je priložio tada znatnu svotu od 100 tisuća lira za gradnju kosturnice i zavjetne crkve.
Bila je to još jedna riječka zavjetna crkva s mauzolejem sagrađena u doba talijanske uprave, jer je na Kozali već postojao Zavjetni hram (Tempio votivo) sv. Romualda i svih svetih, podignut u spomen na poginule talijanske dobrovoljce tijekom pet dana riječkoga Krvavog Božića 1920. godine. Temeljni kamen za crkvu na Kozali “s kriptom za mrtve i s oltarom za Boga” blagoslovio je 17. studenoga 1929. riječki biskup Isidor Sain. Kripta s posmrtnim ostacima 458 vojnika bila je otvorena 16. ožujka 1930. godine, a 1934. godine na isti dan bila je dovršena gradnja crkve, koju je 9. rujna 1934. posvetio riječki biskup Antonio Santin.
Politika je dala sagraditi i župnu crkvu Presvetog Otkupitelja. Zbog (geo)politike je, međutim, i stradala jer je odlukom političkih moćnika i srušena. Kada je prilikom bombardiranja savezničkih zrakoplova stradala 1944. drevna crkvica sv. Andrije, koja je imala najstarije zvono u Rijeci, s upisanom 1308. godinom, sjedište župe preseljeno je u obližnji zavjetni hram Presvetoga Otkupitelja. Nažalost, i ta će riječka crkva nakon završetka Drugoga svjetskog rata biti sravnjena sa zemljom. Ekspoloziv je bio postavljen pod temelje crkve 4. studenoga 1949. godine. Vapaji apostolskog administratora Karla Jamnika (1947-1949.) i župnika Tomislava Kelenca da se crkva poštedi rušenja ostavili su ravnodušnima tadašnje komunističke moćnike, među kojima i ministra Vjećeslava Holjevca iz Ministarstvu za novooslobođene krajeve koje je imalo sjedište u Voloskom. Crkva je minirana i potpuno uklonjena iz parka na Mlaki s obrazloženjem da smeta prometu. Danas se ne može raspoznati gdje je nekoć stajala monumentalno zamišljena crkva.
Kip sv. Josipa s Djetetom Isusom u naručju, koji je nekoć stajao bočno na zvoniku, jedini je sačuvan i sada je izložen na pročelju Nadbiskupijskog doma u Rijeci kao podsjetnik na nemila vremena dvaju diktatura, fašističke i komunističke, koje su ostavile bolna sjećanja u kolektivnom pamćenju Riječana. Početkom kolovoza 1999. godine ukinuta je župa Presvetog Otkupitelja, a njezin je teritorij dodijeljen župama sv. Josipa, Gospe Lurdske i Marije Pomoćnice.
VELIKA SINAGOGA SRUŠENA U DOBA KOMUNIZMA
Iza Drugoga svjetskog rata srušeno je još nekoliko crkava, među kojima kapela sv. Karla u Martinšćici te one na Pehlinu podignute u čast sv. Ivanu Krstitelju i sv. Jeleni. Kapela sv. Ivana Nepomuka kod sušačkog mosta na Rječini, kroz koju je između dva svjetska rata prolazila međudržavna talijansko-jugoslavenska granica sačuvana je tek kao “citat”, tako da Riječani i Sušačani ne mogu ni u primisli pogoditi njezinu nekadašnju i sadašnju namjenu.
| 
Nekadašnja riječka sinagoga izgrađena 1903. godine, zapaljena je 1944. godine, a srušena poslije Drugog svjetskog rata. |
Suprotno uvjerenjima kako su komunističke vlasti rušile samo katoličke sakralne objekte koji su bili oštećeni u ratnim okršajima ili su “smetali” urbanističkim zamislima, poput primjerice križeva i kapela na Kalvariji, istina je drukčija. Svaka je vjera u to doba bila nepoželjna i “neprijateljska”. Tako je 1948. godine nestala i velika riječka sinagoga, koja nije bila toliko oštećena tijekom nacističke okupacije Rijeke da bi se moglo opravdati njezino potpuno uklanjanje i gradnja druge zgrade na njezinome mjestu u doba komunističkoga poretka.
Velika riječka sinagoga bila je izgrađena nedaleko povijesne jezgre 1903., nakon nepune godine gradnje, a otvorena 22. listopada na židovski blagdan Roš Hašana.
U tom sam hramu imao obred Milà i Bar Mizwa, proveo naše najveće praznike tijekom mnogih godina, molio i izgovarao Kaddish za svoga oca, a tako i svatko od nas sigurno ima važna i značajna sjećanja iz svog života, osim samog sjećanja na mnoge lijepe tamo proslavljene praznike. Sjećam se svog mjesta uz oca, dok je nasuprot nas na balkonu bila moja majka koja bi svako-toliko, raznježena vidjevši nas zajedno, pogledavala prema nama, napisao je Teodoro Morgani u svojoj knjizi Židovi Rijeke i Opatije (1441 - 1945.), objavljene u izdanju Adamića 2006. godine.
On je opisao unutrašnost sinagoge i prisjetio se sasvim jasno prostranog i prekrasnog hrama, kojeg su nakon temeljitog pljačkanja zapalili nacisti koncem siječnja 1944. godine. Zgrada se usprkos postavljenom eksplozivu u unutrašnjosti nije srušila, iako je bila ozbiljno oštećena. Pročelje i kupole bile su neoštećene, a unutrašnjost čitava, prisjetit će se u jednom novinskom razgovoru sušaki i riječki kroničar Maksimilijan Peč, očevidac rušenja sinagoge poslije Drugoga svjetskog rata.
Kao i u slučaju crkve Presvetog Otkupitelja na Mlaki, koja je tobože smetala gradnji nove prometnice, tako su komunističke vlasti odlučile da se ne isplati obnavljati veliku riječku sinagogu, jer je procijenjeno da bi potpuna obnove zgrade iznosila oko 9 milijuna lira. Savez jevrejskih veroispovednih opština iz Beograda je u ulozi pravnog sljednika u kolovozu 1948. godine prodao oštećenu veliku sinagogu tadašnjem Kotarskom narodnom odboru Rijeke – kao građevinski materijal! Prodana je i čestica na kojoj se uzdizala sinagoga u Via del Pomerio 31. Ondje je nikla nova stambena zgrada. I kao da je sve prekrio zaborav, jer ne postoji nikakvo obilježje, čak ni obična spomen-ploča, koja bi nove generacije Riječana podsjetila na povijest zgrade koju je kao i mnoge sakralne objekte diljem Lijepe Naše u to doba progutalo političko (ne)vrijeme.