Ujesen 1998., u Milanu, na ručku u udobnu stanu kod već podosta vremešnog Giancarla Vigorellija, razgovaralo se između ostaloga i o dva pisca, o znamenitom Curziju Malaparteu, čijim je kritičkim izdanjem ugledni kritičar upravo bio zaokupljen, i o Osvaldu Ramousu, najuglednijem riječkom talijanskom piscu druge polovice dvadesetoga stoljeća.
| 
Osvaldo Ramous
|
Vigorellija se najviše dojmila odlučnost kojom je Ramous zagovarao radove što mu ih je svojedobno slao za objavljivanje, očekujući da ih odmah sve vidi u najnovijem broju njegova časopisa.
Ramous je vrlo cijenjen u riječko-istarskom talijanskom krugu; posljednjih se godina ponovno objavljuju njegove pjesničke zbirke, a priređen je i znanstveni skup posvećen njegovu novinarskom, kritičarskom, prevodilačkom i kulturnom radu (u Rijeci 26. svibnja 2007., zbornik objavljen 2008.). Tom je prigodom obnovljeno sjećanje i na njegov prevodilački rad. Prevodio je s francuskoga, španjolskoga, ali i s hrvatskog, srpskog, slovenskog i makedonskog jezika, pa je, uz doprinos održanju riječkoga talijanstva, zapažen i kao posrednik između talijanske i hrvatske i drugih južnoslavenskih kultura.
No unatoč opsežnom pjesničkom, esejističkom i proznom opusu čitalačka većina Rijeke i Hrvatske danas ga gotovo uopće ne poznaje, iako je na hrvatski prevedena i njegova prva i vjerojatno najznamenitija zbirka Nel canetto(U tršćaku), objavljena 1938., kao i roman Gabbiani sul tetto - Galebovi na krovu (uz koji su u istom svesku objavljene i pripovijesti Serenada smrti i Vrati mi Magdu, Naprijed, Zagreb 1965.).
A treba reći da između više uglednih talijanskih intelektualaca, novinara, publicista i pjesnika, Ramous nesporno uživa glas najboljeg riječki talijanskog.
Ramous je rođen 1905. u Starom gradu u Rijeci, kao posljednje od šestoro djece. Otac Adolfo umire kad je Ramous bio u drugoj godini života, pa je sva briga o odrastanju i odgoju dopala majku Mariju Giacich. Unatoč neobičnosti njegova prezimena koje je u fijumanskom kontekstu katkad izazivalo zabunu, njegovi nipošto ne dolaze izdaleka. Kako je u dobrohotnoj šali rekao jedan fijumanski intelektualac, Ramous se nije nimalo trudio razuvjeravati one koji su mislili da mu je porijeklo francusko. Naprotiv, rado je puštao da se učvrsti i uobičaji francuski izgovor njegova prezimena, iako je po ocu porijeklom bio Slovenac, naime – Ramovš! A djevojačko prezime njegove majke, Giacich (Jačić,) jedno je od malobrojnih starih opatijskih prezimena.
Pohađao je Općinsku glazbenu školu. Zbog krhkoga zdravlja morao je privatno polagati ispite na srednjoj školi. Zapošljava se dvadesetih godina, i to u državnim uredima i policiji, a nakratko i u Milanu, u osiguravajućem društvu.
Novinarski i publicistički rad započeo je rano, surađivao je u književnom časopisu Delta (1923.-1925.). Zahvaljujući glazbenom obrazovanju od 1929. piše glazbenu i kazališnu kritiku i objavljuje u riječkom dnevniku La Vedettta d'Italia (Talijanska izvidnica), u kojem već 1930. postaje urednik i ostaje to sve do 1942. godine. Otpušten je s obrazloženjem da spada u nepotreban "višak" radne snage.
Od polovice tridesetih godina surađuje u više književnih časopisa u Italiji – prije svega u riječkoj reviji Termini, no i u više rimskih časopisa i novina – Italia letteraria, Meridiano di Roma, Tribuna. Krajem rata, 1944., prihvaća mjesto direktora riječkih gradskih novina La Vedetta d' Italia.
Odmah poslije rata uklapa se u nove okolnosti; od 1946. do 1961. ravnatelj je Talijanske drame Narodnog kazališta Ivan Zajc. Redatelj je pedesetak predstava, prevoditelj brojnih jugoslavenskih dramskih autora, pisac devet kazališnih drama i desetak radiodrama, desetak zbirki pjesama, brojnih novela i nekoliko romana: Gabbiani sul tetto, dosad neobjavljeni L'ora di Minutopoli (1964.) i posve nepoznati Il cavallo di cartapesta (Kaširani konj, napisan sredinom šezdesetih, a objavljen u Editovom izdanju tek nedavno, 2008.).
Objava Kaširanog konja bitno mijenja uvid u Ramousa koji se konačno u punoj mjeri iskazuje kao prozaik i romanopisac, nasuprot dosad uvriježenom liku cijenjenog i nagrađivanog pjesnika.
Ako pomišljamo na njegova druga prozna djela i romane, treba se prisjetiti da je i njima osvajao priznanja – nagradu Silver Caffea iz Rima za neobjavljeni roman "grotesknog žanra" L'ora di Minutopoli (1964.), te Nagradu grada Rijeke za Il vino della note (Noćno vino) i I gabbiani sul tetto (1965.).
Kao ni intimna i refleksivna lirika iščekivanja i zebnje, tako ni njegova prozna djela, koja pretežito obrađuju nedokučive i katkad mračne odnose muškarca i žene, s prizvukom začudnosti, nelagode i neočekivanih raspleta, ni u kom slučaju ne naznačuju put koji će ga dovesti do Kaširanog konja.
Već 14. rujna 1962. zapisao je u svoj dnevnik: Mislim da ću brzo započeti moj roman o Rijeci. Mogla bi to biti knjiga ne odveć debela, od tristo do četiristo stranica. ...Možda bi najbolja bila forma dnevnika... Priča bi mogla započeti ovako: Ja sam XYZ, rođen sam u Rijeci i ne prekidajući nikada življenje u svom gradu, imao sam u manje od pet desetljeća moga života, pet različitih državljanstava.
Događaji u knjizi trebali bi biti obgrljeni velikim lukom koji bi dosizao od prvih letova zrakoplova do prvih svemirskih pohoda. (prema Predgovoru Kaširanom konju što ga je napisala Gianna Mazzieri Sanković).
Roman je napisan nekoliko godina kasnije i doista započinje rečenicom o pet državljanstava glavnoga lika koje on sam ni jedno nikada ni od koga nije zatražio.
Radnja romana započinje prije Prvoga, a završava poslije Drugoga svjetskog rata. Rijeka mu je jedino poprište zbivanja, ako se izuzmu kratki izleti u okolicu, kao i u Trst, Zagreb i Piran. Unatoč obuhvaćenih pedesetak godina suvremene povijesti kojoj je i sam bio svjedokom, ključna se zbivanja protežu na manje od dvije godine konačnog razrješenja rata, od kapitulacije Italije do odlaska Nijemaca, kao i na nekoliko poratnih godina nelagode, iščekivanja i višegodišnjeg talijanskog egzodusa.
Kozmopolitsku i višenacionalnu austro-ugarsku Rijeku naslijedila je monolitna talijanska, a ovu hrvatska, zapravo jugoslavenska. Poslije Prvoga rata iščeznuli su svi osim Talijana, poslije Drugoga iščeznuli su Talijani.
Ramous se usprkos želji za sveobuhvatnošću i za kronikom novije riječke povijesti spontano usredotočio na najteže dane Drugoga svjetskog rata, na vrijeme nesigurnosti i vrijeme anglo-američkog bombardiranja grada i njemačkih represija.
Najbolje je sam objasnio i svoja spisateljska htijenja i predočio slike najtežih dana kada su na grad padale angloameričke bombe i kada su Riječani strepili od njemačke represije.
Njegov dnevnik i pisma prijateljima osvjetljuju nastanak i sadržaj njegova možda najvažnijega, ali tek posmrtno objavljena djela Il Cavallo di cartapesta, kojemu je naslov teško prevesti i lijepo i vjerno ujedno. Doslovni je prijevod Konj od kaširanog papira. Knjiga je tako nazvana jer glavnoga junaka, koji je bar donekle piščev literarni dvojnik, reljef šireg riječkoga područja kakvo je ono bilo u doba Austro-Ugarske, podsjeća na konjsku glavu. Ta je konjska glava, pod čijom se vilicom širio Riječki zaljev, stajala u hodniku njegove škole na Dolcu i duboko ga se dojmila; za njega i njegove vršnjake prikaz njegova grada predstavljao je cijeli svijet, koji je mnogo kasnije nazvao srcem i simbolom Europe dvadesetoga stoljeća.
Svojim je romanom htio razotkriti pravu dušu grada koji je zapravo glavni junak svih događanja. Za njega je Rijeka posebna i na neki način nepoznata (piše u pismu Eraldu Miscia, 22 lipnja 1969.).
U dnevničkim zapisima bilježi: ...roman (koji je u izvjesnom smislu pripovijedanje s tezom) nije autobiografski jer sam pojedinosti koje su se dogodile Robertu proživio na podosta drugačiji način. No patnje sam glavnoga junaka sve proživio s podjednakim ako ne i gorim iskustvom....
Kaširani konj (naslov više nego ironičan i gorak) nije niti imao namjeru biti pravi roman. Napisao sam ga s ciljem da razotkrijem nepoznatu stranu povijesnih prilika koje su odredile sadašnje stanje moga grada.
Pojedinim likovima i zgodama koji su formalno fantastični i često uranjaju u nadrealno htio sam zabilježiti svjedočanstvo koje, unatoč svemu, pomnom vjernošću odražava ono što se u Rijeci doista dogodilo(str. 20).
Glavni je lik romana Roberto, violinist, ustvari piščeva literarna reinkarnacija koja nam je najzanimljivija upravo kada je svjesna složenosti riječkih prilika i talijansko-hrvatskih odnosa:
Roberto je uvijek govorio talijanski... Ali koji kilometar daleko od Rijeke, prema selu i naročito u gradiću Sušaku, odijeljenom od Rijeke samo kratkim tokom Rječine, ljudi su govorili hrvatski. Ali i on, i zajedno s njim većina njegovih sugrađana, nisu razumjeli jezik susjeda. Možda je to bilo pitanje netrpeljivosti, nepodudarnosti koja je s jezika prelazila na ljude... Ali to nije bio slučaj nacionalne netrpeljivosti, jer je na malo mjesta u Europi bilo takve mješavine naroda.
„Kakva besmislica“, pomislio je. Je li baš bio potreban takav rat da bi se razgolitile neke stvari? (str. 72)
Važnost odnosa prema susjednim jezicima već je prisutna u prvoj zbirci Nel canneto, u kojoj pjesmu Lingua che non conosco (Jezik koji ne poznajem) govori o nepoznavanju jezika kojim je okružen, a koji ga možda baš zato i privlači kao glazba ove zemlje, glasovi što ih topli dah oživljuje..., usne što se miču u igri majstorstva nevidljiva kojim upravlja umijeće mistično.
Više se puta u romanu neizbježno dotiče odnosa Talijana i Hrvata:
Ma je li moguće da se samo koji kilometar od grada u kojem sam rođen pomislio je moram osjećati potpunim strancem, kao da sam postavljen u dalek kraj, gdje ne poznajem ni ljude, ni običaje, ni jezik. Ako hoću da me razumiju moram riječi upotpuniti kretnjama. I sama moja prisutnost izaziva sumnjičavost. (str. 151.)
Uvjerljivi su i rijetki opisi ratnih strahota, poput lika obješenoga mladića kojega je vidio uz cestu između Ike i Lovrana, za koji mu se izdaleka učinilo da je lutka. Visio je na telegrafskom stupu, dva metra nad zemljom... Najviše ga je pogodilo mrtvačevo lice, ozbiljna izraza, nepomućena smrću... (str. 218).
Taj je prizor, pak, njegova prijatelja s kojim se zatekao pod obješenikom, podsjetio na pedesetoricu obješenih u Via Ghega u Trstu.
Robertova je ratna pozicija poslije kapitulacije Italije uvelike određena životom s Clarom, Židovkom iz Zagreba, zbog koje strepi od Nijemaca i pomišlja na priključenje partizanima. Pomišlja i na smrt i ubojstvo iz milosrđa koje bi morao počiniti prije negoli bude ubijena na neki okrutniji način. Ratno okruženje kojim smrt hara u najokrutnijem obliku ne navodi samo na pomisao o ubojstvu bližnjih nego i o samoubojstvu, koje također postaje dio svakodnevnog života.
Ne mogu odoljeti, a da, umjesto prepričavanja, ne pustim i nadalje samoga Ramousa da iznosi svoje vrlo upečatljive uspomene, izrečene u nekim od najslikovitije ispisanih svjedočenja o riječkim ratnim danima:
Anglo-američki zrakoplovi nisu više zapostavljali Rijeku. Uobičajilo se da se na povratku iz napada na Balkanu i u Austriji oslobode preostalih bombi iskrcavajući ih na tvornice i luku. I nekoliko kuća u centru bilo je pogođeno. Stari grad, za koji je još prije rata građevinski ured bio izradio plan rušenja koji je predviđao kraj cijelih skupina ruševina i kućeraka, doživio je da to bombarderi izvedu na najdrastičniji način (str. 224).
Noćno bombardiranje imalo je, između ostaloga, i svoju spektakularnu stranu. Nakon zavijanja sirena protuzračni položaji uperili bi prema nebu svoje reflektore. Dugi kraci svjetla nervozno su se kretali s jedne na drugu stranu obzora, spremni da tvrdoglavo slijede metalne točkice koje su se zatekle u uskim krugovima svjetla i otkriju ih topničkim nišanima. Poslije su reflektori nestajali pred drugom vrstom iluminacije, širokom, razlivenom prostorom, pred raketama koje su zrakoplovi padobranima spuštali na grad. Rijeka je pod tim pokretnim izvorima svjetla u svakom trenutku mijenjala izgled, tako da je izgledala kao nov, čudesan i fantastičan grad, koji je, gledan s uzvisine Belvedera, izgledao kao nizanje divote za divotom (str. 225).
Saveznička bombardiranja na proljeće 1945. zamijenila su njemačka razaranja koja su se čvrsto držala zemlje. Približavanje kraja rata nije ublažilo njihov bijes, činilo se upravo obratno. Posljednje zalihe dinamita upotrijebili su za razaranje lukobrana i gatova u luci, kao i preostale djelove tvornica i strojeve u manjim pogonima. Umjesto da oslobode zarobljenike uhićivali su nove, strijeljali ih noću u gradu ili izvan grada, gotovo uvijek bez ikakva suđenja (str. 225).
Očito je najintimnija Ramousova tema, kojom sa sjetom završava svoju riječku kroniku, ostala pomalo zasjenjena dugim opisom ratnih godina. Egzodus prvoga poraća ne nosi riječkoj talijanskoj zajednici osobito zadovoljstvo, naprotiv, mnogima nosi više straha i gorčine negoli ratne godine. Za razliku od brojnih talijanskih intelektualaca, on svoju najtežu dvojbu rješava na mnogima neshvatljiv i neočekivan način. Unatoč nesklonim prilikama odlučuje se za ostanak u gradu u kojem je postao nehotičan svjedok najvećim udarcima talijanstvu.
Poratne su godine, međutim, donijele razočarenja brojnim Talijanima, ali i brojnim Hrvatima, čak i onim bivšim, najgorljivijim vjesnicima revolucije. Težinu iznevjerenih očekivanja ne osjećaju samo oni koji bježe nego i oni koji ostaju.
I Roberto, Ramousova literarna inkarnacija, suočava se s nevjericom budućih izbjeglica. Kratki izlet u Piran, kojim se nakon više godina izbivanja približava svjetlima i mirisima Trsta, donosi mu dašak nedaleke Italije i dah vedrijega života, drugačijega od života u društvu prožetom monolitnom ideologijom prepunom ispraznih riječi, brojnih ograničenja i rigidnih kazni.
Izbjegla prijateljica, Hrvatica, bivša revolucionarka i partizanka, šalje mu iz Trsta pozdrave i – pet sapuna! Od kojih mu na granici zone B tri otima revan carinik.
Iako ima još Ramousovih neizdanih djela, gotovo je nepotrebno tražiti odgovor na neizbježno pitanje zašto je baš ovaj roman, započet 1962. i dovršen 1967., na izdavanje morao čekati gotovo pola stoljeća.
Pitanje o egzodusu prvih je poratnih desetljeća bilo jednako neugodno kao i, na primjer, poticanje problema fojbi. Jedni govore o masovnom progonu i ubojstvima, ali nerado govore o uzrocima, a drugi ukazuju na mračnu ideologiju koja je izazvala pobunu i otpor, ali nerado spominju neopravdane progone tisuća nevinih.
Ramousova je pozicija sasvim jasna, a njegova misija neizbježna. Kao i u mnogim drugim slučajevima, njegovo je djelovanje u procjepu između prihvaćene uloge službenika režima koji nije birao i zagovornika onih koje ne može obraniti.
Kaširani konj je roman-kronika, no ujedno i svojevrsna književna oporuka više namijenjena trijeznim i pribranim nasljednicima negoli zapaljivim i osjetljivim suvremenicima.
To je paralelni slalom u kojem se natječu javna povijest Rijeke s privatnom sudbinom raznolikih likova, no s jedinstvenim ciljem progovaranja o stradanjima koje nije moguće ublažiti, ali ih zato treba oteti zaboravu.
Il cavallo di cartapesta podsjeća na svijet koji je naglo nestao i nije slučajno da je knjiga morala desetljećima čekati objavljivanje.