Kad je na samom početku dvadesetoga stoljeća dr. Peter Salcher, dugogodišnji profesor fizike i mehanike na k.u.k. Marine-Akademie u Rijeci, dobio zadaću da napiše povijest Vojno-pomorske (Mornaričke) akademije, bilo je to ponajprije zato što se Akademija, koja je jedina u Monarhiji odgajala mornaričke časnike, već 1902. mogla podičiti navršenim punim stoljećem svoje povijesti.
Školovanje vojno-pomorskih časnika Habsburškoga Carstva započeto je Mornaričkom kadetskom školom osnovanom 1802. u Veneciji (k.k. Marine-Cadettenschule 1802.–1805.). No u doba Napoleonskih ratova Austrija vrlo brzo gubi i Veneciju i druge primorske posjede, pa joj ne treba ni mornarička škola.
Nakon Napoleonova pada opet započinje sustavno obrazovanje časnika ratne mornarice i, uz povremene potrese, poput onoga izazvanog ratom za oslobođenje Italije (krajem 1850-ih), traje neprekidno do Prvoga svjetskog rata. Nova je škola ponovno osnovana u Veneciji, bivšoj pomorskoj sili, čiju nekadašnju moć Austrija i dalje nastoji naslijediti, pa upravo u slavnome venecijanskom arsenalu uspostavlja glavno sjedište svoje ratne mornarice.
| 
Zgrada Vojno-pomorske akademije, danas Riječka bolnica. |
Kao u Kadetskoj školi, i u novoosnovanome Mornaričkom kolegiju (k.k. Marine-Collegium, 1814.–1820.) veliku ulogu u obrazovanju mladih časnika imaju iskusni venecijanski časnici i pomorci, koji odgajaju nove snage buduće pomorske sile. Škola je uskoro reorganizirana i nazvana Mornarički kadetski kolegij (k.k. Marine-Cadetten-Collegium, 1820.–1848.). Ovaj treći pokušaj potrajao je skoro tri desetljeća, no budući da su revolucionarna zbivanja i snažan val talijanske nacionalne samosvijesti sredinom stoljeća zahvatili i Veneciju, Austrija se u Mlecima više ne osjeća sigurno, pa svoje mornaričke službe odlučuje preseliti u pouzdanije krajeve. Tako je Pula postala glavna ratna luka, a škola je preseljena u Trst i nazvana Tršćanski pomorski kadetski kolegij (k.k. Triester Marine-Cadetten-Collegium, 1848.–1852.). Otada škola ostaje izdvojena i udaljena od glavne mornaričke baze, i to zbog strateških razloga – da se pitomci zaštite od ratnog napada koji bi mogao pogoditi sjedište mornarice.
Škola se upravo početkom pedesetih bitno osuvremenjuje. Ambiciozni ravnatelj Tršćanskoga kolegija Alexander Mühlwerth sastavio je novi nastavni plan, potrudio se pronaći najbolje udžbenike i nastavnike te, da bi ustanovi osigurao željeni ugled, zatražio od Vrhovnog zapovjedništva mornarice da školu unaprijede u akademiju. Zamisao nije bila nova jer je već bilo takvih pokušaja, no ovaj je put napor bio uspješan.
Kao razloge za takav zahtjev ravnatelj je naveo da bi škola koja ima višu namjenu trebala imati i odgovarajući naziv, a da riječ „kolegij“ znači samo pojedini predmet. Budući da je već u to doba škola svojim pitomcima davala i široka stručna i opća znanja, Mühlwerth je htio izboriti priznanje da je njegova škola postala ogledna. U obrazloženju je tvrdio da je već potpuno organizirana i stoga je tražio da se najvišu obrazovnu ustanovu ratne mornarice statusom izjednači s vojnim akademijama u Bečkome Novom Mjestu i u Beču.
........