Danas posvećujemo veliku pažnju uređenju nužnika. Sustavi odvodnje besprijekorno funkcioniraju, ali zanima nas kako je problem rješavan u prošlosti, posebno u gradovima s nekoliko tisuća stanovnika.
Naime, neka razdoblja u povijesti civilizacije idealiziramo, dok su druga sinonim za smrad i nečistoću. Tako, kad govorimo o srednjem vijeku, zamišljamo mračne ulice i izmet na njima. Zbog nedostatka nužnika i odvodnih sustava ulice su zaista bile prljave, a sadržaj noćnih posuda često se prolijevalo kroz prozor. To je bio problem cijele srednjovjekovne i renesansne Europe. Noćne posude praznile su se na javne ulice uz jednostavan povik: "Pazi, voda!".
| 
Noćna posuda, 17.-18. st. |
Ipak, ako zavirimo u statute srednjovjekovnih gradova jadranske hrvatske (posebno onih s antičkom tradicijom), iznenađeni smo strogim i nedvosmislenim naputcima:
"… da se nijedna osoba ne usudi mokriti ni prazniti želudac ni danju ni noću na ulicama unutar gradskih vrata…"(Trogirski statut iz 1322.)
"… da se nitko ne usudi iz kuće baciti svoju vodu…" (Creski statut, 1441.)
"…Nitko ne smije graditi ni imati nužnik osim u vlastitim kućama…da nečist ne teče na ulice…" (Dubrovački statut, 1272.)
"…nikom nije dozvoljeno bacati na javnu ulicu nečistu vodu…" (Buzetski statut, 1435.)
"…neka se ni jedan siromah ne usudi gnusiti ulice Dubrovnika…" (Dubrovnik, 1395.)
"…ne ostavljati nečist, ni smeće, ni izmetine…" (Splitski statut, 1312.)
Za prekršitelje bile su predviđene novčane kazne i polovicu tog novčanog iznosa dobivao je onaj koji je prijavio prekršaj pod uvjetom da je bio osoba „na dobrom glasu“. Ovaj učinkoviti sustav kontrole dobro je funkcionirao jer se ponavlja u gotovo svim statutima. Na taj način ljudi su bili stimulirani prijavljivati prekršitelje zbog očekivane novčane nagrade.
I Riječki statut iz 1530. govori o zabrani bacanja čiste ili nečiste vode kao i drugog smeća na gradske ulice s prijetnjom kazne od 40 soldina. Za noćno prolijevanje kazna je bila dvostruko veća jer se sadržaj noćnih posuda prolijevao krišom u noćnim satima, pa se velikim kaznama taj problem nastojao spriječiti.
Zanimljiva odredba Riječkog statuta jest kazna za djecu koja "zagađuju" javne ulice i prostore. Očito je da su djeca s manje srama i nelagode obavljala nuždu na javnim prostorima i time zaslužila posebnu napomenu u Statutu. Odgovorni roditelji (skrbnici) bili su dužni platiti kaznu od 10, odnosno 20 solda ukoliko je dijete bilo starije od 8 godina.
U Creskom i Šibenskom statutu (1608.) izričito je zabranjeno i kažnjivo mokriti i obavljati veliku nuždu uz crkveni zid. Obavljanje nužde dalje od svetog mjesta očito se nešto više toleriralo.
"…da se nitko ne usudi pišati, odnosno napraviti bilo kakvo smeće pored bilo koje crkve…"(Creski statut, 1441). Pod pojmom „bilo kakvo smeće“ misli se na obavljanje velike nužde.
Iz navedenog jasno je da nizom mjera te strogim urbanim i komunalnim zakonima gradovi pokušavaju uvesti red i učiniti život zdravijim, ljepšim i čišćim. Zato ne treba biti strog prema stanju ulica u našim gradovima 14., 15. i 16. stoljeća, jer i danas, uz sve blagodati tehnologije 21. stoljeća, nije rijetkost zateći nekog da prolijeva svoju vodu po ulicama grada.