U prošlom broju Sušačke revije objavljeni su prijevodi dva osvrta na knjigu ugledne engleske povjesničarke Lucy Hughes-Hallett The Pike – Gabriele D'Annunzio – Poet, Seducer & Preacher of War, London, 2013. Osvrti su preuzeti iz britanskih tiskovina The Economist i Financial Times i približili su nam raskošnu knjigu koja u tvrdom uvezu ima 700 stranica. Kako je D'Annunzio jedna od najvećih i najvažnijih epizoda cjelokupne riječke povijesti – o kojoj se ovdje nedovoljno govori i piše! - mislim da nije suvišno ponovno se osvrnuti na to zlokobno razdoblje poslije Prvog svjetskog rata kada je Rijeka bila jedna od neuralgičnih točaka svjetske politike. 
S obzirom da je početkom ove godine predstavljeno i hrvatsko izdanje važne knjige Claudije Salaris Na zabavi revolucije – Umjetnici i slobodnjaci s D'Annunzijem u Rijeci (Opatija, 2011.), iskoristit ću i neke motive i teze iz tog djela koje posve drugačije pristupa Božanskom pjesniku i Komandantu. Uglavnom, Gabriele D'Annunzio – kojem je to pravo ime, iako s njim nije i rođen! – zaslužuje dvije metaforične odrednice svog političkog djelovanja: prvi Duce i Ivan Krstitelj fašizma! Koliko god bio uspješan književnik, ipak je on za svjetsku povijest najznačajniji kao postvaritelj fašizma u Rijeci, malo prije Mussolinija i puno prije Hitlera. No, da bismo sagledali širu sliku, moramo otići stotinjak godina unatrag...
I.
Zastrašujuća je brzina propadanja grada Rijeke! Današnji grad izgleda poput sablasne sjenke u usporedbi s Rijekom s početka XX. stoljeća! Prije samo stotinu godina Rijeka (sa Sušakom) imala je 65.000 stanovnika i bila je veća od Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika zajedno, a imala je tek desetak tisuća stanovnika manje od Zagreba! U gradu koji je bio na svom vrhuncu 1914., uoči oluje Prvog svjetskog rata, luka je po prometu bila osma u Europi, rafinerija nafte bila je najveća u Europi, tvornica torpeda tehnološki je prednjačila unutar svjetske vojne industrije; u gradu je bilo 20 hotela – prema zagrebačka 3, osam kina – nasuprot zagrebačka tri; električni tramvaj krenuo je još 1899. godine – zagrebački 1910.; kazališna zgrada Fellnera i Helmera podignuta je 1885., deset godina prije zagrebačke, nova armirano-betonska zgrada Teatro Fenice (1.350 mjesta, otvorena 1914.) građena je istovremeno sa sličnom kazališnom zgradom u Parizu; grad je imao redovitu brodarsku putničku liniju s New Yorkom.
Duh malog velegrada na Kvarneru odlično je opisao Vatroslav Cihlar, mlađi brat tada već slavnog Milutina Cihlara Nehajeva.
......