SUŠAČKA REVIJA broj 101/102

 


sport

KAD SU SE DVA BRACANINA INTRALA NA FIUMERI

Marin Krstulović

priča o Petru Skansiju

Kad mi je urednik Sušačke revije predložio, meni Splićaninu, da napišem nešto o Peri Skansiju, Bračaninu, a namijenjeno vama, Sušačanima i Riječanima, nije mi ništa pametno na pamet palo.... i htio sam to odbiti, sve dok se nisam sjetio razloga zašto je Revija postala i moje omiljeno štivo.

Naime, bio je to članak od pred nekoliko godina o mladom sušačkom gimnazijalcu, Gustavu Krklecu, koji negdje početkom dvadesetog stoljeća odlazi pješke na Kastav, pokloniti se svom „bogu“, Vladimiru Nazoru, koji je u to vrijeme bio ravnatelj Učiteljske škole u Kastvu, a istovremeno je prevodio Shakepearea i Dantea te pisao Velog Jožu  (s kojim, kažu, nije baš bio zadovoljan).

Pretpostavljam da je njemu, rođenom u Postirama na Braču, pisanje na istarskoj čakavštini bilo teže od oba navedena prijevoda.

I onda mi pade na pamet da je i Petar Bračanin, rođen u Sumartinu (gdje mu je majka, baš kao i Nazor, bila učiteljica), a do drugog razreda osnovne škole i selidbe u Split živio je u Pučišćima, praktički dvije uvale od Postira... pa rekoh sam sebi, ajmo.

Usput sam zamislio i njihov imaginarni susret na Fiumeri.

Bračani, intelektualci, bardovi svojih „zanata“, lijevo orijentirani, u neko zrelo doba i političari (Nazor prvi predsjednik hrvatske vlade, Skansi savjetnik ministra za sport)... mislim da, uz čašicu pjenušca na terasi hotela Kontinental, ne bi falilo tema za razgovor.

Nije ih , bogme, nedostajalo ni jednog sunčanog, ali prohladnog, proljetnog jutra na terasi hotela Navis na Preluci, gdje su neka tri sata prohujala uz Split šezdesetih i sedamdesetih, Treviso i Veneciju osamdesetih, Ljubljanu devedesetih prošlog stoljeća te Ičiće i Lovran u ovom stoljeću. Našli smo se, Skansi i ja , tamo...taman negdje na pola puta između moje Rijeke i njegovog Lovrana.

Htio bih vam samo još nešto nadodati, dragi moji čitatelji... Pero Skansi, uz Ratu Tvrdića, Juru Jerkovića i Ivicu Šurjaka (i još neke likove iz ove priče, poput Praje Dalipagića i Kinđe Delibašića) meni spada u kategoriju Bate Živojinovića... dakle, nekih nadnaravnih, mitskih bića za koje i nisi baš siguran dal' su stvarno postojali, ili su svi ti njihovi koševi i golovi i mrtvi Nijemci samo plod moje mašte.

I tako, uz nekoliko čašica pjenušca, krenuli smo....

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana