Prije 70 godina Narodni sport iz Zagreba (od 1962. Sportske novosti) pokrenuo je, kao prvi list u tadašnjoj FNR Jugoslaviji, izbor za sportaše godine na državnoj razini. Prvi lauerat kod žena 1950. g. postala je plivačica Branka Loparić iz Rijeke. Sudbina je htjela da do raspada zajedničke države od riječkih sportašica takvo priznanje dobije još jedino kuglačica ‒ Biserka Perman 1982. godine. Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske 1992. godine Perman je proglašena i za prvu najbolju sportašicu tada mlade države u tradicionalnom izboru Sportskih novosti.
Sve do danas njih dvije ostale su jedine Riječanke koje su pobijedile u toj najcjenjenijoj anketi na našem prostoru. Dok se o karijeri višestruke svjetske prvakinje i bivše saborske zastupnice Biserke Perman uglavnom sve zna, njezina starija kolegica nezasluženo je godinama pala u zaborav. Stoga je ovo prilika da se podsjetimo na životni put velike sportašice i njezinu karijeru nakon II. svj. rata kada je postala prva sportska zvijezda tada ujedinjene Rijeke.
Branka Loparić rođena je u Sušaku, 21. srpnja 1929. godine. Odrasla je na Pećinama i imala bezbrižno djetinjstvo. Plivati je počela već s tri godine. Završila je Trgovačku akademiju u Sušaku. Njezin otac Antun Loparić bio je prokurist Tvornice papira, rodom iz sela Nedelišće u Međimurju, majka Katarina, rođ. Jakovac, domaćica rodom iz Lokava kod Delnica. Dolazak II. svjetskog rata i okupacija Sušaka utjecale su značajno i na posljeratnu sudbinu obitelji. Otac Antun, kojeg su Primorci zvali i Ante, bio je od mladosti pristalica Hrvatske Seljačke Stranke. I poslije dolaska u Sušak ostao je na toj političkoj liniji. Nakon uspostave Banovine Hrvatske, u rujnu 1940., Loparić je bio jedan od osnivača podružnice Hrvatskog radiše u Sušaku. Ta je zaklada osnovana 1903. u Zagrebu i bila je od sredine 1930-ih godina najznačajnija gospodarska udruga u Hrvatskoj, s velikim kapitalom i razgranatom mrežom podružnica, a članstvo je bilo uglavnom vezano uz HSS. Tijekom II. svj. rata Hrvatski radiša nastavio je sa svojim djelovanjem u okupiranom Sušaku, a Loparić je bio ravnatelj podružnice. Uz to, nakon pada Italije 1943. i ulaska njemačke vojske u Sušak, postao je jedan od članova privremenog Gradskog odbora. Od 29 članova Gradskoga odbora ni jedan nije surađivao s talijanskom fašističkom vlašću niti je bio pristaša ustaškoga pokreta. Usprkos tome, u novoj Jugoslaviji počeo je obračun s mnogima koji su bili društveno aktivni za vrijeme rata, a nisu bili na liniji Komunističke partije. Loparić je u srpnju 1945. saslušavan u OZN-i za Hrvatsko primorje i neke njegove izjave iskorištene su kasnije i na suđenju Viktoru Ružiću, uglednom doktoru prava, predratnom banu Savske banovine i jednom od znamenitih Sušačana. Ružić je nakon pomilovanja izbjegao zatvor, ali mu je konfiscirana gotova sva imovina. Uz to, doživio je gubitak građanske časti na deset godina i marginaliziran je u novom društvu.
Loparić je zbog suradnje s okupatorom bio također osuđen na zatvorsku kaznu, koju nije uspio izbjeći. Zbog njegovog odlaska u zatvor ostatak obitelji ostao je bez sigurnih prihoda za život. Branka je sa majkom i bakom teško živjela i morale su se snalaziti na razne načine. Tešku materijalnu situaciju donekle je ublažio njezin status zaslužne sportašice jer su uspješni sportaši tada dobivali posebna sljedovanja u hrani i nešto novaca na ime stipendije. To je bio jedan od paradoksa nove države, otac u zatvoru kao protudržavni element, a kćerka u reprezentaciji te iste države.
Prema sjećanju doajena riječkog Primorja, prof. dr. Danka Pavešića, u grupi Sušačana koja se tijekom rata okupljala na pećinskoj plaži i rekreativno se bavila plivanjem bila je i mlada Branka Loparić.
...