Neki ljudi, bez obzira na profesiju – kazalište nose u svojoj duši. Ono je njihova potreba, dišu s njim u svim razdobljima življenja i ono im nasušno nedostaje kada ga nema. Jedna od takvih osoba je i Loredana Gašparović, koja je svoju kazališnu misiju započela još kao nastavnica hrvatskog jezika i književnosti, animirajući učenike za kazališna događanja, da bi vrlo brzo iz malog, slikovitog Triblja kraj Crikvenice gdje je predavala, kretalo po pet autobusa s učenicima na predstave u Rijeku. Njezin je angažman bio tako upečatljiv, a priprema učenika za predstave toliko temeljita, da je svoju ljubav prema teatru trajno usadila u neke mlade ljude koji su postali pretplatnici riječkog kazališta. A neki su – otišavši na fakultete u Zagreb – nastavili posjećivati kazališta, ostajući, pak, vjerni riječkom teatru po povratku sa studija.
Ta silna energija usmjerena prema animaciji mladih otvorila je Loredani Gašparović nove profesionalne puteve, vodeći je u konačnici do mjesta šefice propagande riječkog kazališta, na čije je predstave ne samo privlačila publiku, već je total dizajn propagandnih akcija uz predstavu „Vježbanje života“ bio zapažen i na profesionalnom marketinškom nivou:
– To je jedina predstava u Hrvatskoj koja je dobila Grand Prix Promo na Hrvatskom festivalu tržišnih komunikacija – i to za „iznimno uspješan spoj svih propagandnih medija u javnoj prezentaciji“ – kaže Loredana Gašparović, s kojom se prisjećam vremena kada je kazalište mnogima od nas zaista bilo dio života. A koliko je bila omiljena govori detalj da je u kazališnim krugovima dobila nadimak Signora propaganda.
Od koga ste baštinili tu ljubav za teatar?
...