Sedamdesetih, u vremenu kad televizija još nije bila toliko moćna, filmovi su za nas bili prava mala čuda. Kad bi se zamračilo svjetlo s onih tvrdih stolica riječkih kina „Partizan“, „Jadran“, „Viševica“... u magiji smo lebdjeli na platno u nepoznate svjetove zamišljajući se u tim ulogama.
Ispred kina, na plakatima na kojima su bili iscrtani junaci filma, u redovima čekalo se kino karte. U ondašnjem relativno tehnički i materijalno siromašnom svijetu kino je imalo veliko značenje. Toliko da su „tapkaroši“ karte često mogli preprodavati i po višestruko višim cijenama.
Glumci su bili istinske zvijezde. Gotovo heroji. S njihovom smo se sudbinom istinski poistovjećivali. Čak su uzdasi, pa i poneki povici pratili junake na platnu. Kao u nekoj bajci ispred očiju jurili su nam ti čudnovati heroji.
A onda je, odjednom, na tom platnu među kaubojima, grobničkim Winnetouom, Indijancima, partizanima... kao iz rukava mađioničara izniknuo mali lički dječak kojeg je prst sudbine, iz zabitog sela kod Perušića u Lici, dignuo u zvijezde. Musavi klinac koji je do tada s knjigama pod rukom svakog jutra preko polja pješačio četiri kilometra do škole, i kojem je Gospić bio velegrad – odjednom postao je dječja, a ubrzo i prava filmska zvijezda. U više od 50 godina, do danas ta je zvijezda samo rasla... U moru tih likova s platna posebnošću isticao se baš taj dječak – bucmasta lica, iskričav, nevin, sugestivan, pun neke tajanstvene dobrote.
U osnovi jednostavan, a opet poseban. Toliko jednostavan i toliko poseban da je od prvog filma, Vuk samotnjak, sa 12 godina, postao zvijezda koja neprestano samo raste. Bez velikog glamura, uvijek tiho i jednostavno – ali iznimno moćno.
Taj dječak kojeg sam otvorenih usta gledao u Vuku samotnjaku, pa odmah zatim u legendarnom Vlaku u snijegu i poslije u bezbroj filmskih, televizijskih i kazališnih uloga, na ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli odjednom je sjedio u stolcu preko puta mene...
...