SUŠAČKA REVIJA broj 38/39 glazba KAKO SE KALILA RIJEČKA ROCK SCENA Bojan Mušćet Prolazeći nedavno pokraj nebodera negdašnjega socijalističkoga novinskog giganta, NIŠPRO-a Vjesnik, u koji su danas smještene redakcije Europapress Holdinga, a na vrhu se, umjesto stamenih crvenih slova s imenom Vjesnik, kočoperi natpis Jutarnji list, sretoh Krešimira Fijačka, glavnog urednika toga detroniziranog dnevnika s vrha nebodera. Žali se kako je danas novine iznimno teško raditi jer je sve manje čitatelja. Pojašnjava da su ljudi u tolikoj vremenskoj stisci da informacije dobivaju gotovo isključivo putem televizije i radija, u boljem slučaju preko teleteksta i Interneta. Dakako, troškovi života pritom određuju i izbor nekupovanja novina, ali ono na što se Fijačko osobito žali jest porazna činjenica da djeca i mladi sve manje čitaju, a sve se više bave videoigrama ili pasivnim gledanjem televizije. Prije deset godina Fijačko je prvi put preuzeo Vjesnik i nije imao takvih briga. Novine su bile tražena roba, a liberalizacija tržišta omogućila je da većina poželjnih inozemnih tiskovina stigne u kiosk do vašeg stana. Tada me to užasnulo, jer su takvi magazini odjedanput izgubili na svojoj važnosti. Ako su se dotad i mogli nabavljati, onda je to bilo na specijaliziranim mjestima, ali mnogo su cjenjeniji bili primjerci kupljeni u Trstu, bez obzira je li posrijedi talijanski ili britanski magazin. Doći iz Trsta s posljednjim brojem magazina The Face, to je značilo priključiti se na svjetske modne i lifestyle trendove, razrađivati vlastiti styling prema zakonitostima kakve je takav magazin diktirao. U trenutku kad je The Face početkom devedesetih završio u kiosku okružen erotskim skandinavkama, čoko-bananama i ženskim čarapama, izgubio je na ekskluzivnosti, kao i ostali inozemni magazini. Njihova relevantnost zaustavila se isključivo na čitalačkoj razini. Prije dvadeset godina inozemni magazini imali su još žešći naboj. Doći do novog broja New Musical Expressa ili Melody Makera, ili pak do novog broja Photoa ili Playboya, koji nisu bili na pultu, nego su se skrivali na polici iza prodavačice Mande, u središnjem riječkom kiosku, vis-a-vis s jedne strane Slavičine Paprike, a s druge »novog Kraša«, bilo je pravo umijeće. Tih nekoliko primjeraka koji bi došli u Rijeku (ta praksa trajala je nekoliko mjeseci, no ostavila je neizbrisiv pečat na konzumente, među kojima je i potpisnik), razgrabljeni su u nekoliko sati, bez obzira na triput veću cijenu od sukladnoga glazbenog tiska s ovih područja (Džuboks, Rock); domoći se primjerka takve novine značilo bi napraviti velik korak u proširivanju kozmopolitskih vidika. Tekstovi i fotografije iz tako nabavljenih novina umnogome su utjecali na tokove riječke rock-scene koja u to doba uopće nije zaostajala za svjetskim dometima. Kopiranje imidža, od frizura do odora aktualnih svjetskih pop-zvijezda (a ne treba u kontekstu toga zanemariti činjenicu da je Riječanka Jadranka Šegota šivala jakne za pop megazvijezde tog doba, članove Duran Duran, KajaGooGoo i Eurythmics), kao i jednostavno preuzimanje načela da je u glazbi mnogo bitniji stav i izraz od instrumentalističkog umijeća, posve su sigurno izvorišta informacija tražili u NME-u, MM-u ili barem u Džuboksu, Rocku te omladinskoj štampi, ponajviše u Valu i Poletu. Aktualna medijska pompa o snimanju dokumentarnog filma o novom valu, autora Igora Mirkovića, te popratno povampirenje novovalne scene i zagrebački nastupi Filma, Haustora, U škripcu, Zvijezda i ostalih rock-posada iz toga doba, svakako su dobrodošao pokušaj da se realno osvijetli taj iznimno bitan segment hrvatske kulture, važnost kojega raste iz dana u dan. Pritom je bitno naglasiti kako je Rijeka bila jedno od bitnih središta takve kulture. Jer, novi val nije bio samo glazbeni pravac, posrijedi je bila i kultura koja je silnu energiju crpila iz inozemnih izvorišta, transformirala je i podastrla u punoj silini, koja očito traje i danas. Dobar dio ondašnjih pjesama kao hitovi funkcioniraju i danas, što valja zahvaliti kvaliteti koja je uspješno probila vremenske okvire. Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
KAKO SE KALILA RIJEČKA ROCK SCENA
Bojan Mušćet
Prolazeći nedavno pokraj nebodera negdašnjega socijalističkoga novinskog giganta, NIŠPRO-a Vjesnik, u koji su danas smještene redakcije Europapress Holdinga, a na vrhu se, umjesto stamenih crvenih slova s imenom Vjesnik, kočoperi natpis Jutarnji list, sretoh Krešimira Fijačka, glavnog urednika toga detroniziranog dnevnika s vrha nebodera. Žali se kako je danas novine iznimno teško raditi jer je sve manje čitatelja. Pojašnjava da su ljudi u tolikoj vremenskoj stisci da informacije dobivaju gotovo isključivo putem televizije i radija, u boljem slučaju preko teleteksta i Interneta. Dakako, troškovi života pritom određuju i izbor nekupovanja novina, ali ono na što se Fijačko osobito žali jest porazna činjenica da djeca i mladi sve manje čitaju, a sve se više bave videoigrama ili pasivnim gledanjem televizije. Prije deset godina Fijačko je prvi put preuzeo Vjesnik i nije imao takvih briga. Novine su bile tražena roba, a liberalizacija tržišta omogućila je da većina poželjnih inozemnih tiskovina stigne u kiosk do vašeg stana. Tada me to užasnulo, jer su takvi magazini odjedanput izgubili na svojoj važnosti. Ako su se dotad i mogli nabavljati, onda je to bilo na specijaliziranim mjestima, ali mnogo su cjenjeniji bili primjerci kupljeni u Trstu, bez obzira je li posrijedi talijanski ili britanski magazin. Doći iz Trsta s posljednjim brojem magazina The Face, to je značilo priključiti se na svjetske modne i lifestyle trendove, razrađivati vlastiti styling prema zakonitostima kakve je takav magazin diktirao. U trenutku kad je The Face početkom devedesetih završio u kiosku okružen erotskim skandinavkama, čoko-bananama i ženskim čarapama, izgubio je na ekskluzivnosti, kao i ostali inozemni magazini. Njihova relevantnost zaustavila se isključivo na čitalačkoj razini. Prije dvadeset godina inozemni magazini imali su još žešći naboj. Doći do novog broja New Musical Expressa ili Melody Makera, ili pak do novog broja Photoa ili Playboya, koji nisu bili na pultu, nego su se skrivali na polici iza prodavačice Mande, u središnjem riječkom kiosku, vis-a-vis s jedne strane Slavičine Paprike, a s druge »novog Kraša«, bilo je pravo umijeće. Tih nekoliko primjeraka koji bi došli u Rijeku (ta praksa trajala je nekoliko mjeseci, no ostavila je neizbrisiv pečat na konzumente, među kojima je i potpisnik), razgrabljeni su u nekoliko sati, bez obzira na triput veću cijenu od sukladnoga glazbenog tiska s ovih područja (Džuboks, Rock); domoći se primjerka takve novine značilo bi napraviti velik korak u proširivanju kozmopolitskih vidika. Tekstovi i fotografije iz tako nabavljenih novina umnogome su utjecali na tokove riječke rock-scene koja u to doba uopće nije zaostajala za svjetskim dometima. Kopiranje imidža, od frizura do odora aktualnih svjetskih pop-zvijezda (a ne treba u kontekstu toga zanemariti činjenicu da je Riječanka Jadranka Šegota šivala jakne za pop megazvijezde tog doba, članove Duran Duran, KajaGooGoo i Eurythmics), kao i jednostavno preuzimanje načela da je u glazbi mnogo bitniji stav i izraz od instrumentalističkog umijeća, posve su sigurno izvorišta informacija tražili u NME-u, MM-u ili barem u Džuboksu, Rocku te omladinskoj štampi, ponajviše u Valu i Poletu. Aktualna medijska pompa o snimanju dokumentarnog filma o novom valu, autora Igora Mirkovića, te popratno povampirenje novovalne scene i zagrebački nastupi Filma, Haustora, U škripcu, Zvijezda i ostalih rock-posada iz toga doba, svakako su dobrodošao pokušaj da se realno osvijetli taj iznimno bitan segment hrvatske kulture, važnost kojega raste iz dana u dan. Pritom je bitno naglasiti kako je Rijeka bila jedno od bitnih središta takve kulture. Jer, novi val nije bio samo glazbeni pravac, posrijedi je bila i kultura koja je silnu energiju crpila iz inozemnih izvorišta, transformirala je i podastrla u punoj silini, koja očito traje i danas. Dobar dio ondašnjih pjesama kao hitovi funkcioniraju i danas, što valja zahvaliti kvaliteti koja je uspješno probila vremenske okvire.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.