Riječki rukomet, koji je prije nekoliko godina obilježio okrugli jubilej – pedeset godina postojanja (u Rijeci se počeo igrati još 1949. godine) s vrhunskim rezultatima, ovija se oko svjetskog vrha kao uporni bršljan oko stabla. Korijen je pušten s Alvarom Načinovićem. Još uvijek aktivni »Ale« sredinom osamdesetih godina najprije je osvojio svjetsku omladinsku »broncu«, a onda 1987. godine u nezaboravnom trsatskom tjednu, pred nakrcanim tribinama Dvorane mladosti, i zlatnu svjetsku juniorsku medalju. Epopeja od tada stalno dobiva nove nastavke, a kako stvari stoje, mogla bi još dugo potrajati.
Posljednji su listovi dugovječnog bršljana Valter Marošević i Mirza Džomba, dečki s riječkog asfalta. S njima je u Ateni trebao biti i treći, onaj najmlađi, Renato Sulić. Pivota s Trsata je međutim zaustavila zla kob. Neoprezna vozačica naletjela je na njega, zadobio je ozbiljne ozljede i završio u bolnici. Liječenje se zakompliciralo i potrajalo tako da je odlazak na Olimpijske igre ostao, nažalost, nedosanjani san, kao i pohod na toliko željenu zlatnu medalju. Aktualni svjetski prvak iz Portugala je tako ostao kod kuće uz TV strahovati za nastup svojih prijatelja i radovati se njihovim uspjesima, čekajući povratak utakmicama i nadajući se što skorijem povratku među izabranike Line Červara. Oni su pak ostvarili podvig, rezultat koji ne pamti rukometni svijet. Do ovog kolovoza, naime, niti jedna muška reprezentacija nije »u istom mandatu«, uzastopno bila prvakom svijeta i odmah potom olimpijskim pobjednikom. Rezultat govori sam za sebe, ono što se prije Svjetskog prvenstva u Portugalu nije predviđalo ni u snu te ono što se potajno priželjkivalo na Olimpijskim igrama u Ateni, sada je divna hrvatska rukometna stvarnost. Poslije dokazivanja da su najbolji, rukometašima je preostao ugodniji dio događanja – komplimenti s raznih adresa, između inih i iz redova (ne)moćne konkurencije, veličanstveni dočeci te odlasci na raznovrsne prijeme.