Sto je svjećica na rođendanskoj torti Primorja. Povijest traje čitavo stoljeće. Kolike su priče ispisane u svečanoj knjizi najstarijeg riječkog kluba, priče u kojima je bilo i smijeha i suza, u kojima su akteri toliki plivači i plivačice, vaterpolisti, u novije vrijeme i vaterpolistice. Zapisana su u toj priči svjetski poznata lica, osvajači medalja na najvećim natjecanjima, ali i oni koji se nisu istakli dalje od domaćeg plivališta, koji su samo nakratko iskusili magični duh velikog kluba. No, svima je zajednička ljubav za Victoriju odnosno Primorje, zalaganje za boje sušačkog i riječkog sportskog simbola, čiji su blistavi rezultati, utkani u slavnu povjesnicu, zalog svim budućim generacijama.
Od sušačkih kupališta, na kojima su se često i improvizirali uvjeti za trening i natjecanje, preko malog bazena na Školjiću do preseljenja na Kantridu i današnjeg naraslog bazenskog kompleksa, uvijek su victorijaši i primorjaši davali ogroman doprinos sportu u svojemu gradu. Nije mogao biti član kluba onaj kojega nisu krasile pozitivne ljudske odlike, tko nije svojim kolegicama i kolegama prenosio etiku i dostojanstvo. Sad već i stogodišnja tradicija predstavlja dodatni motiv za natjecanje, za traženje barem stotinku boljeg rezultata, za postizanje pogotka više.
Na ulasku u svoje drugo stoljeće života Primorje se može pohvaliti nebrojenim uspjesima, velikim dostignućima, nastupima na svjetskim i europskim prvenstvima, Olimpijskim igrama, nerijetko praćenim i odličjima, na koja su u tom klubu posebno ponosni. Kada se osvrnu unatrag, u bližu i dalju prošlost, imaju razloga za dobro raspoloženje, za pokazivanje svoje bogate riznice, ali i za ponos zbog duha kojeg su gradile sve klupske generacije.
Sve je počelo 1908. godine kada je Romano Prestini, na inicijativu gimnazijalaca Kukle i Haramije, sazvao sastanak svih zainteresiranih sušačkih sportaša koji su željeli osnovati vlastitu udrugu. Bile su to godine u kojima su u Rijeci i Sušaku vladale suprotnosti između nacionalnih skupina koje su naseljavale ove krajeve – hrvatske, mađarske i talijanske. I na sportskom planu i u samom natjecanju tražilo se pomoć u širenju različitih oblika društvenog i političkog prestiža. Sportaši su imali dvostruki zadatak – osim što su nastojali pobijediti protivnika na terenu, morali su obraniti i svoj nacionalni osjećaj.
| 
Nogometna momčad Victorije 1908. godine
|
Zamisao o osnutku hrvatskog, sušačkog kluba prihvaćena je s oduševljenjem, a kao “kumovi” imena Victoria spominju se Toni Medanić i Stipe Mateljan, koji su ga odabrali po starorimskoj božici pobjede. Klupske boje očitavale su nacionalni karakter kluba: crvena i bijela bile su boje praške Slavije, a Česi su uzeti za uzor budući da su, kao i Hrvati, vodili bitke za nacionalnu neovisnost protiv Austro-Ugarske.
Victoria, osnovana kao nogometni klub, svoju prvu utakmicu igrala je protiv godinu dana starijeg sušačkog Velebita, a startni poraz od 0:3 nije pokolebao mlade sportaše. Uslijedili su dvoboji s daleko povoljnijim epilogom, na Trsatu je s visokih 7:0 pobijeđen Hrvatski sokol, a potom karlovačka Olimpija s čak 12:0. Redovito treniranje na Gimnazijskom trgu i sve bolja klupska organizacija dali su rezultata, te je Victoria uskoro za neko vrijeme postala jedini hrvatski nogometni klub na Sušaku. Privlačila je velik broj mladih, prestala je predstavljati samo gimnazijalce, pa je 1910. godine postala Hrvatski športski klub. Proširen je krug nogometnih suparnika, nerijetko su mladi sušački Hrvati s druge strane igrališta imali talijanske i mađarske igrače iz brojnih gradskih klubova, a pobjede nad njima predstavljale su više od sporta. Gimnazijski trg širenjem masovnosti postao je pretijesan, a novi dom pronađen je preuređenjem tadašnjeg kamenoloma na Kantridi.
| 
Plivalište pred hotelom Jadran 1927. godine. Start plivačke utrke s drvene catare koju se postavljalo prije početka natjecanja.
|
Na krilima entuzijazma potaknut je razvoj i drugih sportskih grana unutar Victorije, pa su ubrzo udareni temelji rukometu, hazeni, kuglanju, mačevanju, tenisu, boksu, atletici, košarci, planinarstvu, skijanju, a nešto kasnije plivanju i vaterpolu. No, financijski položaj nije dopuštao viktorijašima pretjerano širenje aktivnosti, a i približavanje ratnih vjetrova sužavalo je njihove ambicije.
Prva plivačka priredba u Sušaku održana je 1912. godine na kupalištu Strauss na Brajdici. Najviše zahvaljujući Rudolfu Rešu, sinu vlasnika kupališta Klotilda na Pećinama, Victoria je 1. srpnja 1914. osnovala svoju plivačku sekciju, čime su zasnovani temelji budućoj aktivnosti našeg stogodišnjaka. Prvi referent sekcije bio je Đorđe Banjanin, a Rudolf Reš prihvatio se uloge prvog trenera.
Nakon Prvog svjetskog rata aktivnost kluba odvijala se uglavnom kroz nogometnu i plivačku sekciju. Krajem 1918. godine, nestankom Austro-Ugarske (nad Rijekom je zavijorila hrvatska zastava, a vlast je preuzelo novoformirano Narodno vijeće) Victoria, koja je i prije rata bila najjači sportski kolektiv u gradu, dobila je ključnu ulogu u okupljanju mladih, a Privremeni odbor zadaću što bržeg sređivanja unutrašnjih prilika u klubu te omasovljenja članstva. Redovna godišnja klupska skupština održana je 6. travnja 1919. i na njoj je odlučeno da Victoria postane “jugoslavenski športski klub”. Za predsjednika je izabran dr. Vinko Mikuličić, potpredsjednik je postao Ante Margan, a tajnik Nikola Bošković.
| 
Šampionska ekipa Victorije – prvaci države 1938. godine: Božo Grkinić, Ivica Curtini, Boris Polić, Vazmoslav Pavešić,Vlado Polić, Janko Matković i Duško Marčeta. |
Dvadesete godine razdoblje su velikih uspjeha Victorije, od 1920. do 1926. godine bila je stalno državni prvak u plivanju. Najistaknutiji plivači bili su klupska legenda Rudi Reš, Vitomir Vranić, tvorac modernog kraula u Hrvatskoj, pa Ljubo Smokvina te sudionici Olimpijskih igara u Parizu 1924. godine Vlado Smokvina, Tilko Venturini i Ivo Arčanin. Viktorijaši su 1924. godine bili nositelji polovice državnih rekorda, isplivali su čak osam najboljih državnih rezultata od ukupno 16 disciplina, koliko ih je bilo u to vrijeme.
| 
Victorijaši pred novosagrađenim domom na Gradskom kupalištu 1939. godine. |
U tridesetim godinama Victoria je imala pojedinačnih uspjeha, zlatnih medalja u pojedinim disciplinama, ali onaj najvrjedniji, ekipni naslov, čekao se više od jednog desetljeća. Na Sušak je doveden u to vrijeme poznati austrijski trener Wertheimer, kao prvi strani plivački stručnjak u zemlji. Uz njega su iskustvo stjecali Slavko Blažina, Nino Chytka, Mirko Seifert i Vlado Polić, koji su kasnije preuzeli treniranje Victorijinih plivača. U tim godinama bilo je vrlo malo Victorijinih seniora koji su predstavljali kvalitetu na državnoj razini, a kao istinske vrijednosti isticali su se Zlata Johnny Wimmer i Vazmoslav Pavešić. No, na velikim “pučkim plivačkim natjecanjima”, koja su se tijekom tridesetih godina održavala u Sušaku, stasali su plivači koji će se proslaviti u budućnosti, poput Bože Grkinića, Ivice Curtinija, Oktavijana Minija, Hektora Minija, Dušana Marčete, Tončija Štrucelja, Borisa Polića, Karola Vidmara, Sanjina-Mića Negovetića, Vjeka Bezjaka, Boba Potočnjaka, Branka Kolara, Otta Stockera, Inge Smolik, Grete Bier, Nede Krmpotić, Zlate Bašić, Zdenke Kalpić, Mice Radmanović i drugih. Victoria je imala dva svoja predstavnika na Olimpijskim igrama 1936. godine, u Berlin su putovali vaterpolist Boris Polić i plivač Zmaj Defilipis.
| 
Vaterpolisti Primorja 1956. godine: Tomo Mohorić (Tomba), Ivica Jobo Curtini, Zdravko Ćiro Kovačić, Jerko Štampalija, Danko Pavešić, Zdenko Tijanić i Duško Negovetić.
|
Victorijini mladi plivači, koji su darovitost iskazivali u juniorskoj konkurenciji, definitivno su sazreli 1938. godine, kada su vratili klub na državni tron pod čvrstim vodstvom istaknutog mađarskog trenera Istvana Huniadfyja. Veliku godinu zaokružili su vaterpolisti. Prvi put u svojoj povijesti, do današnjih dana i jedini, Victoria je postala prvak države. Vaterpolski tron izborili su: Vazmoslav Pavešić, Janko Matković, Vlado Polić, Dušan Marčeta, Ivica Jobo Curtini, Božo Grkinić, Boris Polić i Karol Vidmar.
Victoria je 1938. godine utemeljila i košarkašku sekciju, u doba kada u Jugoslaviji još nitko nije igrao pod obručima. Prvu službenu košarkašku utakmicu na prostoru ondašnje države Victoria je odigrala 25. prosinca 1938. i poražena je 19:40 od talijanske selekcije Rijeke. Članovi košarkaške sekcije bili su Nikola Grego, Josip Banić, Mladen Bezjak, Vjeko Bezjak, Božo Grkinić, Vlado Polić, Ersilio Sikich i Dušan Zvonaš. Trener sekcije bio je Božo Grkinić, tajnik Predrag Miculinić, a tehnički referent Nikola Grego.
I 1939. godine Victorijini plivači osvojili su državno prvenstvo, pritom zasluživši sva tri pokala – za ukupnu pobjedu, za najbolju mušku i najbolju žensku ekipu. Plivački znalci tog vremena sušački klub svrstavali su u red najboljih u Europi. Glavni problem predstavljao je nedostatak vlastitog plivališta, treninzi i natjecanja premješteni su s Jadrana na Gradsko kupalište.
U ratnim godinama što su slijedile victorijaši su se jasno opredijelili za antifašizam. Dva mjeseca nakon što su fašisti ušli u Sušak, komesar, koji je bio i predstavnik Talijanskog olimpijskog komiteta, zatražio je od članova Victorijine uprave Justina Cuculića i Predraga Miculinića da klub kompletno prijeđe u riječku Fiumanu. Naravno, odgovor je bio negativan, a nakon prijetnje da će djelovanje Victorije biti zabranjeno, Vazmoslav Pavešić je rekao: “Mi ćemo radije jednu godinu pauzirati”!
Klub je u ratu ostao bez mnogih svojih članova, poput Borisa Polića, Ive Sablića, Nike Katunara, Katinke Mittel, Vlade Buhofera, Slobodana Buja, Vinka Jurkovića i drugih domoljuba. Nakon oslobođenja victorijaši su počeli okupljanja ponovo na Jadranu budući da je Gradsko kupalište bilo devastirano. Na inicijativu Zdravka Ćira Kovačića i Mića Blažine u Riječkom neboderu obnovljen je plivački klub pod imenom Primorac, a za predsjednika je izabran prof. Blaž Polić, otac Vlade i pokojnog Borisa Polića. Primorac se 8. siječnja 1947. s Jedinstvom ujedinio u Fiskulturno društvo Primorje. Klub je 1948. godine reorganiziran, stvoreno je Sportsko društvo Primorje, a malo potom i Plivački klub Primorje.
| 
Rukometaši Primorja 1954. godine: Ivan Vukelić, Igor Koprivnikar, Zdenko Tijanić, Tomo Mohorić, Mario Vukelić,Vlado Domazet i Boris Koprivnikar |
Slavno ime Victorije moralo je zbog političke parole “nema povratka na staro” biti ugašeno. No, i pod novim imenom nastavili su se uspjesi, obnovljena plivačka kvaliteta rezultirala je novim državnim naslovima. S izuzetkom 1948. godine, Primorje je u poratnim godinama redovito osvajalo naslove prvaka, između 1949. i 1951. godine čak triput zaredom. Za te uspjehe najzaslužnija je jezgra ekipe koje je činio niz reprezentativaca: Branka Loparić, Alješa Lovrenčić, Bojka Grkinić, Nilda Basta, Ivica Jobo Curtini, Zdravko Ćiro Kovačić, Tomislav Mohorić, Marijan Finci, Zvonko Klemen, Zmaj Defilipis, Sanjin-Mićo Negovetić, Duško Pandur, Mario Vukelić, Ivica Mušnjak, Karmelo Kvadranti, kasnije i Branko Bogunović, Dubravko Sabolić i Mihovil Dorčić.
Vaterpolisti su tih godina pisali najljepše stranice u dotadašnjoj klupskoj povijesti. Bilo je to doba vladavine velikih Joba i Ćira. Neumoljivi “topnik” Curtini i neprelazni vratar Kovačić predvodili su vrlo jaku momčad Primorja na prijelazu iz četrdesetih u pedesete godine, kojoj je, međutim, uvijek nedostajao korak-dva da se okiti naslovom prvaka. Uz njih dvojicu, za Primorje su tih godina igrali i Tomislav-Tomba Mohorić, Danko Pavešić, Duško Negovetić, Zdenko Tijanić i Igor Koprivnikar.
| 
Štafeta Primorja 4 x 200 slobodno: Mićo i Ranko Dorčić, Aleš Ternovec i Stanko Rupčić |
Curtini i Kovačić bili su sudionici Olimpijskih igara 1948. godine u Londonu, a iz Helsinkija 1952. godine donijeli su srebrne medalje, prva olimpijska odličja u klupskoj povijesti. Ćiro Kovačić, bez ikakve sumnje tada najbolji svjetski golman, riznicu je obogatio još jednim olimpijskim srebrom, iz Melbournea 1956. godine. Obojica su sudjelovala i u osvajanju dviju europskih medalja, bronce iz Beča 1950. i srebra iz Torina 1954. te zlata s neslužbenog prvenstva svijeta u Nijmegenu 1953. godine. Danko Pavešić je na prvoj Univerzijadi u Dortmundu 1953. godine osvojio zlatnu medalju.
Unatoč takvim uspjesima klub je, kao i prije rata, osjećao nedostatak pravog plivališta, o kvalitetnom treniranju zimi nije se moglo ni razmišljati. Rad u zimskim mjesecima bio je donekle moguć jedino u malom bazenu kupališta Rječina na Školjiću, ali plivanje u “kadi” dugoj 13 metara bilo je daleko od ozbiljne aktivnosti. Teška situacija oko plivališta bila je razlog neminovnog rezultatskog pada primorjaša u pedesetim godinama, a silazna putanja kulminirala je 1957. godine, kada su vaterpolisti prvi put u svojoj povijesti ispali u drugu ligu. Vratili su se već nakon godine dana, ali potom ponovo pali u niži rang, odakle će se uzalud pokušavati uspeti u elitu sve do 1970. godine.
Sportska obitelj Primorja proširena je 1955. godine sekcijom malog rukometa. Brz napredak ogledao se već godinu dana kasnije, kada je osvojeno drugo mjesto u Hrvatskoj, a u Kupu Jugoslavije dosegnuto je polufinale. Rukometna sekcija ukupno je odigrala oko 250 utakmica, u kojima je doživjela samo 14 poraza. U momčadi su nastupali Adalbert Spišić, Marijan Margitić, Simo i Željko Kosanović, Ante Mirković, Kruno Brguljan, Vladimir Dvornik, Josip Pahljina, Josip Žunić, Mihajlo Pfendt i Zoran Milosavljević.
I plivači su zbog treniranja u vrlo lošim uvjetima, s prekidom u zimskim mjesecima, 1962. godine prvi put u svojoj povijesti ispali u drugu ligu. Jedina svijetla točka riječkog plivanja tih godina bio je vrhunski leđaš Mihovil Dorčić, koji nije mogao sam vući klub, bez obzira na svoj status najboljeg plivača u zemlji, višestrukog državnog prvaka i rekordera. Na Univerzijadi u Torinu 1959. godine Dorčić je osvojio brončanu medalju na 100 metara leđno, te se godine okitio i srebrom u Bejrutu na Mediteranskim igrama, a iduće godine sudjelovao je na Olimpijskim igrama u Rimu, kao jedini plivač Victorije i Primorja u dugom 60-godišnjem razdoblju od 1936. do 1996. godine. Uz njega, status plivačkog reprezentativca krajem pedesetih godina imao je i Ivica Mušnjak.
Napokon, 1963. godine Rijeka je dobila svoj zimski bazen na Školjiću. Ostvarenje sna mnogih generacija značilo je prekretnicu u razvoju riječkog plivanja, mladi naraštaj Primorja 1964. godine izborio je povratak u prvu ligu, već iduće godine seniori su trijumfirali na prvom zimskom prvenstvu Jugoslavije 1965. godine, a “pravi” državni naslov stigao je 1968. godine. U tom razdoblju Primorje je imalo nekoliko stalnih plivačkih reprezentativaca, poput Frana Dobrile, Nine Sabol, Mirne Rubeša i Slavka Bonettija, a za povratak na tron najzaslužniji su Mihovil Dorčić i Helena Radetić. Primorje su do naslova vodili treneri Ivo Schneller, Duško Vranić i Duško Pandur.
Vaterpolisti su 1969. godine napokon oformili sastav koji je sposoban vratiti ih među prvoligaše. Glavni autor povratka bio je prof. Frane Nonković, u ulozi trenera i igrača. U kvalifikacijama za Prvu ligu 1970. godine svladana je Rivijera iz Đenovića, u gostima je bilo 6:6, u uzvratu u Voloskom je nakon uvjerljivih 9:2, uz pet Nonkovićevih golova, proslavljena promocija. Podvig primorjaša još je značajniji u svjetlu činjenice da su praktički stalno gostovali, čak i u ulozi domaćina, u Voloskom i u Rovinju. Svoj ljetni dom Primorje je dočekalo 1972. godine, kada je svečano otvoren bazen olimpijskih dimenzija na Kantridi.
| 
Volosko 1970. godine, nakon povratka Primorja u prvu ligu. Trener Frane Nonković na ramenima vaterpolista Primorja.
|
Mlada vaterpolska momčad stasavala je u sedamdesetim godinama, predvodio ju je reprezentativac Dejan Dabović, zlatni olimpijac iz Meksika 1968. godine, koji je kao član Primorja 1976. godine sudjelovao na Olimpijskim igrama u Montrealu. Riječki sastav uspeo se na treće mjesto u državi, iza i za Europu nedodirljivih Mladosti i Partizana. Godine 1976. izboren je plasman u finale Kupa, u kojemu je Partizan ostvario pobjedu za dvostruku krunu. Primorje je tim rezultatom prvi put izašlo u Europu, u Kupu pobjednika kupova dohvatilo je završni turnir, kojemu je bilo domaćin u Šibeniku zbog premalih dimenzija zimskog bazena na Školjiću. Došli su primorjaši nadomak trofeja, koji im je izmakao zbog poraza od moskovskog MGU-a.
Izuzetno darovita klupska generacija je 1979. godine u tada ponajboljoj svjetskoj ligi osvojila drugo mjesto, sa samo bodom zaostatka iza Partizana, ali je ostvarila uspjeh u Kupu, osvojivši drugi trofej u povijesti kluba.U finalu protiv POŠK-a na “domaćem” zimskom plivalištu u Ljubljani ostvarena je minimalna pobjeda 8:7, u uzvratu u Splitu bilo je 5:4 za domaćina, a trofej je nakon četveraca, s tri obranjena udarca donio Marijan Risek. Uz njega, taj podvig ostvarili su Ado Dorošev, Zoran Mustur, Dejan Dabović, Mladen Mišković, Zoran Roje, Nikola Dapčić, Vlado Matić, Damir Pučar, Damir Prlja, Miljenko Ban, Gojko Dragojević i Sergio Afrić, pod vodstvom trenera Đura Ćirkovića. Iduće godine Primorje je po drugi put u Kupu pobjednika kupova i s pomlađenom momčadi osvojeno je treće mjesto, na finalnom turniru pod novopostavljenim balonom na Kantridi.
| 
Ćiro Kovačić u Kući slavnih na Floridi 1984. godine
|
Na Kantridu su 1980. godine stigle još dvije olimpijske medalje, Zoran Roje i Zoran Mustur iz Moskve su donijeli srebrna odličja. Njih dvojica bili su članovi reprezentacije i dvije godine ranije, na Svjetskom prvenstvu u Berlinu gdje su se okitili brončanim medaljama. Primorje je 1983. godine, u godini dijamantnog klupskog jubileja, ponovo osvojilo drugo mjesto u prvenstvu, iza vrlo jakog Juga. Dobre igre promovirale su u reprezentaciju Marijana Riseka i Sergija Afrića, koji su na Mediteranskim igrama u Casablanci osvojili zlatnu medalju. Tog ljeta na Kantridi je organizirano Balkansko prvenstvo, dotad najznačajnije plivačko natjecanje održano u Rijeci. Doprinos jubilarnom 75. rođendanu dao je i grad, Skupština općine Rijeka dodijelila je Primorju Zlatni grb grada Rijeke.
Veliko priznanje stiglo je na adresu riječkog kluba 1984. godine. Legenda Primorja Zdravko Ćiro Kovačić promoviran je 1. svibnja u Kuću slavnih u Fort Lauderdaleu na Floridi. U poznatom sportskom muzeju kao jedan od najboljih vaterpolskih vratara svijeta svih vremena ostavio je otisak svog dlana i stopala, upisavši se na taj način među besmrtnike.
Vaterpolisti Primorja iskazali su se 1984. godine na međunarodnom planu, u Siracusi su postali pobjednici prvog Mediteranskog kupa, koji je okupio drugoplasirane sastave iz sredozemnih zemalja. Primorje je premoćno bilo prvo, Sergio Afrić bio je najbolji strijelac turnira, a Zoran Roje najbolji igrač. Bila je to Rojina uvertira u najveći uspjeh njegove karijere i najznačajniji rezultat u povijesti Primorja. Kao član reprezentacije Jugoslavije, na Olimpijskim igrama u Los Angelesu okitio se zlatnom medaljom i do danas je jedini primorjaš kojemu je to uspjelo. Sergio Afrić i Ado Dorošev donijeli su još malo radosti 1985. godine, osvojivši srebrnu medalju na Univerzijadi u japanskom Kobeu. Primorje je, međutim, krajem osamdesetih palo na daleko niže grane, dvaput je ispadalo iz društva najboljih, uvijek ekspresno uspijevajući vratiti se.
| 
Mićo Milošević prima jednu od svojih brojnih nagrada na međunarodnim mitinzima. |
S plivačima je situacija bila obrnuta, od sredine osamdesetih godina počeo je njihov uspon, predanim dugogodišnjim radom pod vodstvom Mihovila Dorčića i stručnog stožera, kojeg su sačinjavali Ranko Dorčić, Darko Ažić, Ivo Schneller i Damir Živković, vratili su se u državni vrh. Stasala je nova generacija plivača, koja je svoj prvi veliki uspjeh ostvarila 1987. godine, osvajanjem Kupa Jugoslavije u Somboru. Iduće godine osvojili su prvi naslov ekipnog prvaka države nakon 20 “sušnih” godina. U bazenu u Splitu zaslužili su ga Dorotea Bralić, Renata Bobić, Ana Celić, Tatjana Ujčić, Tamara Kos, Tamara Laškarin, Danijela Knežević, Žana Hodak, Andrea Bralić, Vlado Petković, Igor Stanković, Hrvoje Meden, Goran Hoppe, Tihomir Šušnjar, Goran Gregov, Emil Marinov, Giuliano Mataija, Zoran Pavačić i Marijan Kanjer, zbog bolesti je izostala Edita Šepić. Pozive u reprezentaciju zaslužili su primorjaši Ana Celić, Edita Šepić, Tatjana Ujčić, Dorotea Bralić, Igor Stanković i Vlado Petković.
Čvrst temelj dugogodišnjih plivačkih uspjeha postavljen je 1990. godine kada je u Rijeku došao vrsni bugarski stručnjak Dimitar Bobev, koji je četiri godine kasnije imenovan i trenerom hrvatske reprezentacije. Njegov ambiciozan program privukao je u Primorje 1993. godine dvojicu u to doba ponajboljih hrvatskih plivača, Miloša Miloševića i Miroslava Vučetića. Oni su, zajedno s u međuvremenu stasalima Marijanom Kanjerom i Alenom Lončarom, odnosno Doroteom Bralić i Gabrijelom Ujčić, u idućih nekoliko godina bili nositelji klupske kvalitete. Svi su, osim Dorotee Bralić koja je u međuvremenu zaključila aktivnu plivačku karijeru, sudjelovali na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine.
| 
Srebro s Europskog prvenstva za juniore 1997. godine: Viktor Burburan i Danijel Benić |
Pod vodstvom trenera Bobeva, primorjaši su se u devedesetim godinama probili među osvajače medalja na međunarodnoj sceni, a na domaćoj sceni bili su superiorni u odnosu na plivače drugih klubova. Dorotea Bralić osvojila je 1993. godine na Mediteranskim igrama u Montpellieru dvije brončane medalje, Gabrijela Ujčić dodala je još jednu. Lončar, Milošević, Vučetić i Kanjer istaknuli su se brončanom medaljom u štafeti 4x50 metara na Europskom prvenstvu u sprintu u engleskom Gatesheadu. Završetak 1993. godine obilježio je fenomenalni Miloš Milošević. Nakon što je tog ljeta na Europskom prvenstvu u 50-metarskim bazenima u Sheffieldu, tada još kao član Mornara, osvojio brončanu medalju na 100 metara delfin, Primorju je 3. prosinca u Palma de Mallorci u istoj disciplini podario naslov svjetskog prvaka u 25-metarskim bazenima.
Već iduće godine na Svjetskom prvenstvu u 50-metarskom bazenu u Rimu osvojio je četvrto mjesto, a na kraju 1994. godine Milošević je zajedno s Lončarom i Kanjerom osvojio brončanu medalju u štafeti 4x50 slobodno na Europskom prvenstvu u sprintu u Stavangeru. Milošević i Kanjer dodali su isto odličje na 4x50 mješovito. Na Europskom prvenstvu u 25-metarskom bazenu u Rostocku 1996. godine Milošević i Lončar bili su članovi srebrne hrvatske štafete na 4x50 slobodno. Iz Barija 1997. godine Milošević je donio mediteransko srebro na 100 metara delfin, a krajem 1998. godine u Sheffieldu okitio se naslovom europskog prvaka na 50 metara delfin u 25-metarskom bazenu, garniravši zlato svjetskim rekordom, dosad jedinim u povijesti Primorja. Iduće godine u Lisabonu Mićo je obranio europsko zlato, s tog je prvenstva Tomislav Karlo donio srebro na 50 metara leđno. U 50-metarskim bazenima Milošević se te 1999. godine okitio srebrnom medaljom na Europskom prvenstvu u Istanbulu.
| 
Prva ekipa plivača i plivačica 1993. godine s trenerom Dmitrom Bobevom |
Vaterpolisti su 1993. godine dočekali povratak Zorana Roje iz Italije, jedini zlatni olimpijac Primorja preuzeo je treniranje generacije koja je puno obećavala. Primorjaši su najljepše stranice ispisali potkraj 1995. godine, osvojivši Kup Hrvatske. Protiv favorita Juga, nakon dvaju remija 11:11, uspjeli su u Dubrovniku nakon produžetaka obogatiti svoju riznicu trećim trofejom u povijesti. Kantrida je u velikom stilu dočekala junake tog trijumfa: kapetana Igora Petrića, Josipa Vezjaka, Viktora Burburana, Željka Šimca, Davida Burburana, Gorana Pejića, Slavena Vičića, Danijela Benića, Vanju Govića, Samira Baraća, Igora Hinića, Damira Glavana, Roberta Kaida i Željka Vukovića. Nastupi u Europi iduće sezone donijeli su im ponovo dosta radosti. U polufinalu Kupa pobjednika kupova protiv Rome nedostajalo je samo malo sreće, zbog jednog gola “minusa” izostao je plasman u finale.
Damir Glavan i Igor Hinić nastupili su 1996. godine na Olimpijskim igrama u Atlanti i osvojili srebrne medalje, a iduće, 1997. godine, Danijel Benić i Viktor Burburan bili su članovi juniorske reprezentacije Hrvatske, koja je u Havani postala svjetski prvak. Na Europskom kadetskom prvenstvu u Mariboru Krešimir Zubčić, Danijel Kancijanić i Marko Menalo osvojili su srebrnu medalju. Hinić je Primorju donio seniorsku srebrnu europsku medalju iz Firence 1999. godine.
| 
Štafeta 4 x 100 mješovito 1994. godine: Brkljačić, Ujčić, Celić, Matković. |
Sve više izražene razlike između plivanja i vaterpola te želja za većom samostalnošću klupskih sekcija rezultirale su na izvanrednoj skupštini 9. prosinca 1990. godine transformiranjem kluba u Športsko društvo Primorje 08, s dva udružena kluba, plivačkim i vaterpolskim. Za prvog predsjednika novoosnovanog društva izabran je Danko Pavešić. Društvo je 17. lipnja 1996. godine u svoju obitelj primilo i trećeg člana, Klub sinkroniziranog plivanja, nakon što je sekcija već postojala od 1994. godine.
Članice Sinkro-kluba vrlo brzo po osnivanju vinule su se u hrvatski vrh. Kvalitetan rad domaćih stručnjakinja, redom bivših plivačica, te posljednjih godina suradnja s ruskim trenericama, dali su rezultate, velik broj naslova državnih prvakinja u svim kategorijama. Praktički svake godine do danas Primorje je najbolje u Hrvatskoj, a nerijetko su riječke sinkro-plivačice vrlo zapažene i na inozemnim nastupima. Klub se ističe i kao uspješan organizator natjecanja, od 1998. godine na Kantridi se održava međunarodni Primorje Synchro Cup.
Plivači Primorja nastavili su i na prijelazu tisućljeća s vrhunskim rezultatima, kako na domaćoj, tako i na međunarodnoj sceni. Na Olimpijske igre u Sydney putovala su čak sedmorica primorjaša, predvođeni svojim učiteljem Dimitrom Bobevom. Pod olimpijskim krugovima nastupili su Miloš Milošević, Marijan Kanjer, Alen Lončar, Marko Strahija, Krešimir Čač, Ivan Mladina i Tomislav Karlo, uz vaterpolista Igora Hinića. Te 2000. godine najistaknutiji rezultat ostvario je Karlo, postao je prvi Hrvat pobjednik Svjetskog kupa, u disciplini 50 metara leđno, nakon što je prethodnih godina već bio na postolju. Čač je bio drugi na 200 mješovito, a Strahija treći na 200 leđno. Karlo je krajem godine dodao štafetnu europsku broncu u 25-metarskim bazenima u Valenciji.
Na Mediteranskim igrama u Tunisu 2001. godine Primorje je imalo čak četiri nositelja medalja, Strahija je bio zlatni na 200 leđno te srebrni u štafeti 4x100 mješovito, zajedno s Miloševićem i Mladinom. Mladina i Kanjer dodali su štafetnu broncu na 4x100 slobodno. Strahija je i u 2002. godini isplivao najvrjednije rezultate, u Moskvi u 25-metarskom bazenu osvojio je svjetsko srebro na 200 leđno, a u Berlinu europsku broncu u 50-metarskom bazenu. Milošević je na zalasku karijere još jednom bljesnuo, na Europskom prvenstvu u 25-metarskim bazenima u Riesi bio je srebrni delfinaš na 50 metara. Iduće godine međunarodnu medalju je donio Marko Škunca, bio je član srebrne štafete na Europskom juniorskom prvenstvu u Glasgowu. Krajem 2003. godine Primorju je pristupio Duje Draganja, predvodnik nove generacije uspješnih hrvatskih plivača. Iz Atene je 2004. donio na Kantridu prvu olimpijsku plivačku medalju u povijesti Primorja, srebro na 50 metara slobodno. Nije stao na tom velikom rezultatu, nastavio je dominirati na velikoj sceni i idućih godina, pa je tako 2005. osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu u 50-metarskim bazenima u Montrealu, a 2006. postao je svjetski prvak u 25-metarskim bazenima, nakon pobjede na 50 metara slobodno u Šangaju. Iste se godine okitio još dvjema europskim medaljama u 50-metarskom bazenu, u Budimpešti je osvojio srebro na 50 metara delfin i broncu na 50 metara slobodno. I nakon njegovog odlaska iz Rijeke, Primorje ostaje na velikoj sceni, na Olimpijskim igrama u Pekingu sudjelovao je Marko Strahija.
| Bazen ostvarenje sna  Primorje je za svoj stoti rođendan napokon dobilo zatvoreni olimpijski bazen. Uz postojeći ljetni 50-metarski bazen na Kantridi, klupski dom već 36 godina, niknulo je velebno zdanje s dvoranskim plivalištem i tribinama za 1.200 gledatelja, s bazenom za zagrijavanje i dječjim bazenom ispod sadašnjeg plivališta koje nije promijenilo svoj izgled na otvorenom, te svim potrebnim popratnim sadržajima. U novom kompleksu našli su se i restoran, caffé bar, trgovine, fitness, welness, zatim uredske prostorije, prostorije za sastanke te velika garaža za 180 automobila. Primorjaši u svoje drugo stoljeće postojanja napokon ulaze s objektom o kojem su sanjale sve prethodne klupske generacije, prisiljene snalaziti se u često posve neodgovarajućim uvjetima. Od osnutka, plivači i vaterpolisti Victorije trenirali su i nastupali na više sušačkih kupališta, poput Straussa, kasnijeg Gradskog kupališta, zatim Klotilde, odnosno Reša, pa hotela Jadran, a neposredno pred Drugi svjetski rat aktivnost je definitivno preseljena na Gradsko kupalište na Deltu. Nakon rata plivalo se ponovo na Jadranu do povratka na Deltu, a jedno kraće vrijeme treninzi su se odvijali na kupalištu Kvarner s vanjske strane riječkog lukobrana. No, uvjeti za plivanje stalno su ovisili o vremenu i milosti mora, pa se nerijetko događalo da je jako jugo onemogućavalo natjecanje. O kvalitetnom treniranju zimi nije se moglo ni razmišljati, rad u zimskim mjesecima bio je donekle moguć jedino u malom bazenu kupališta Rječina na Školjiću, ali plivanje u “kadi” dugoj 13 metara bilo je daleko od ozbiljne aktivnosti. Pogotovo su zakinuti bili vaterpolisti, kojima takav bazen nije uopće služio. Godine 1952. godine počela je gradnja zimskog bazena na Školjiću, koji je napokon otvoren tek 20. travnja 1963. godine, nakon gotovo 11 godina gradnje. Plivači su tako dobili svoj krov nad glavom, ali vaterpolisti su se zbog neodgovarajućih dimenzija 25-metarskog bazena morali i dalje snalaziti na Gradskom kupalištu, odnosno kasnije kao gosti u Voloskom i Rovinju. Pomoćna plivališta postojala su u lučici tvornice Torpedo, odnosno na Grčevu. Ljeti su i plivači još uvijek koristili Gradsko kupalište. Ljetni bazen otvoren je 25. svibnja 1972. godine, Dom Primorja na Kantridi bio je završen nakon samo godinu dana gradnje, novcem prikupljenim samodoprinosom građana Rijeke. Problem treniranja zimi riješen je postavljanjem balona, koji se nad bazenom prvi put natkrilio 9. listopada 1980. godine. Zbog dotrajalosti plivališta na Školjiću sredinom osamdesetih godina kompletna aktivnost preseljena je na Kantridu, a usprkos nekoliko “havarija” uzrokovanih jakim udarima juga, balon je ostao trajno rješenje do današnjih dana. I nakon inauguracije novog plivališta, balon će se postavljati na otvoreni bazen nakon završetka ljetne sezone, pa će Rijeka prvi put u povijesti imati dva olimpijska bazena. U svako godišnje doba. |
Vaterpolisti Primorja okupili su početkom novog stoljeća novu generaciju sposobnu za velike rezultate, koja je svoj najveći uspjeh ostvarila 2004. godine. Nakon nekoliko vrlo dobrih nastupa u LEN kupu, u novoformiranoj Ligi prvaka briljantno su brodili čak do plasmana na Final Four u Budimpeštu. Na turniru najbolje četiri europske momčadi Primorje je, pod vodstvom Željka Tonkovića, nasljednika Zorana Roje koji je preuzeo reprezentaciju, došlo nadomak punog uspjeha. Poraženo je u polufinalu s tijesnih 6:7 od domaćina i kasnijeg europskog prvaka Honveda, a u dvoboju za treće mjesto svladan je ruski Sturm 9:7. Jedan od najboljih rezultata u klupskoj povijesti ostvarili su: Davor Car, Erik Bukovac, Goran Sablić, Marin Beltrame, Andrej Brala, Danijel Kancijanić, Mario Gudić, Krešimir Turina, Damir Burić, Nikola Franković, Danijel Premuš, Oleksandr Tiškivski i Danijel Liber.
| Sincro – plivačice
godinama su već
najbolje u Hrvatskoj. |  |  | U proteklih sto
godina plivalo se na
Kantridi (gore), na
Pećinama (sredina) i
na Gradskom kupalištu
(dolje). | |
Te je godine Primorje osvojilo izvrsno drugo mjesto u prvenstvu, prekinuvši dominaciju Mladosti i Juga. U završnici doigravanja Dubrovčani su u tri susreta ipak bili uspješniji. Bilo je to drugo izgubljeno finale od Juga u kratkom vremenu. 2002. godine Primorje je posrnulo u finalu Kupa Hrvatske. Poraz od 7:12 iz Gruža bio je nenadoknadiv na Kantridi, gdje je ostvarena pobjeda od nedovoljnih 10:8.
| 
Davor Car u akciji 2004. godine kada su vaterpolisti Primorja osvojili treće mjesto u Europi.
|
Roje je kao izbornik reprezentacije izvrsno startao 2003. godine, na Europskom prvenstvu u Kranju osvojio je srebrnu medalju, a velik doprinos tom podvigu dali su i primorjaši Damir Burić, Nikola Franković i Danijel Premuš. Sva trojica, također pod Rojinim vodstvom, bili su sudionici i Olimpijskih igara u Ateni 2004. godine. Pod olimpijskim krugovima u Pekingu Primorje je zastupao povratnik u Rijeku Samir Barać. Na Kantridu je stiglo i nekoliko juniorskih medalja s međunarodnih natjecanja. Danijel Kancijanić i Krešimir Zubčić donijeli su 2001. godine svjetsko srebro iz Istanbula, Alen Brala 2005. europsko srebro iz Sofije, Egon Jurišić 2007. svjetsku broncu iz Long Beacha, a Ivan Krapić europsku broncu do 18 godina s Malte.
Posljednjih godina u riznicu Primorja svoj doprinos dale su i vaterpolistice. S trenerom Bornom Vojinovićem osvojile su 2006. godine Kup Hrvatske, nakon finalne pobjede nad Zagrebom od 5:2, a u nastavku sezone, na proljeće 2007. godine, postale su i državne prvakinje. U oba uspjeha svoj doprinos ugradile su: Eva Ravnić, Emmi Miljković, Andrea Brnjac, Andrea Premuš, Borka Širola, Ines Radmanović, Majda Zekan, Andrea Škorić, Maša Trošelj, Iva Kraljić, Vanna Jukica, Sanda Komadina, Sanda Burić, Ana Marija Knežević, Iva Ojurović i Šeherezada Jašari.
Sad ga već zovu stari bazen. Otvoren je 1972. godine.
| Olimpijci Victorije i Primorja | | Ivo Arčanin (plivač) – Pariz 1924. Vlado Smokvina (plivač) – Pariz 1924. Tilko Venturini (plivač) – Pariz 1924. Boris Polić (vaterpolist) – Berlin 1936. Zmaj Defilipis (plivač) – Berlin 1936. Ivica Curtini (vaterpolist) – London 1948. Zdravko Kovačić (vaterpolist) – London 1948. Ivica Curtini (vaterpolist) – Helsinki 1952. – srebro Zdravko Kovačić (vaterpolist) – Helsinki 1952. – srebro Zdravko Kovačić (vaterpolist) – Melbourne 1956. – srebro Mihovil Dorčić (plivač) – Rim 1960. Dejan Dabović (vaterpolist) – Montreal 1976. Zoran Mustur (vaterpolit) – Moskva 1980. – srebro Zoran Roje (vaterpolist) – Moskva 1980. – srebro Zoran Roje (vaterpolist) – Los Angeles 1984. – zlato Damir Glavan (vaterpolist) – Atlanta 1996. – srebro Igor Hinić (vaterpolist) – Atlanta 1996. – srebro Marijan Kanjer (plivač) – Atlanta 1996. Alen Lončar (plivač) – Atlanta 1996. Miloš Milošević (plivač) – Atlanta 1996. Gabrijela Ujčić (plivačica) – Atlanta 1996. | Miroslav Vučetić (plivač) – Atlanta 1996. Igor Hinić (vaterpolit) – Sydney 2000. Krešimir Čač (plivač) – Sydney 2000. Marijan Kanjer (plivač) – Sydney 2000. Alen Lončar (plivač) – Sydney 2000. Miloš Milošević (plivač) – Sydney 2000. Ivan Mladina (plivač) – Sydney 2000. Marko Strahija (plivač) – Sydney 2000. Tomislav Karlo (plivač) – Sydney 2000. Damir Burić (vaterpolist) – Atena 2004. Nikola Franković (vaterpolist) – Atena 2004. Danijel Premuš (vaterpolist) – Atena 2004. Krešimir Čač (plivač) – Atena 2004. Duje Draganja (plivač) – Atena 2004. – srebro Smiljana Marinović (plivačica) – Atena 2004. Ivan Mladina (plivač) – Atena 2004. Samir Barać (vaterpolist) – Peking 2008. Marko Strahija (plivač) – Peking 2008. Smiljana Marinović (plivačica) – Peking 2008.
Dominik Straga (plivač) – Peking 2008.
Mićo Milošević (trener) – Peking 2008.
Dmitar Bobev (trener) – Peking 2008. | |