Na mićen Brdu kuće stoje
vrime i leta broje
Kuliko su stare to niki ne zna
I neće znat, i neće znat
aš vrime leti i neće stat.
Vide se z Brda Fužina i Lič
Jelenje, Zlobin i Tuhobić... | |
Ovi nježni čakavski stihovi puni ljubavi prema zavičaju nisu, kako bi se moglo očekivati, nastali negdje na plavom Kvarneru ili "pod Učkun", već u - goranskim šumama i brdima! Tu, vjerovali ili ne, u nekim majušnim mjestašcima još uvijek živi i govori se čakavski, iako je u jednoj općoj percepciji Gorski kotar gotovo isključivo kajkavsko govorno područje. No, ne daju se čakavci baš tako lako...
Autor navedenih stihova je mladi Fužinarac Vanja Katalinić. Napisao ih je kao osnovac, uglazbljeni su za poznati Dječji festival Kvarnerić i na tom sve prestižnijem okupljanju dobili su nagradu za najbolji tekst. Istina, stručnom sudu vjerojatno baš nije bilo jasno otkud ČA u gorama, ali ako su se malo zainteresirali, lako su mogli doznati da na pojedinim lokacijama u Gorskom kotaru, od Fužina i Lokava preko Mrkoplja i Ravne Gore pa sve do Vrbovskog, čakavski još nije iskorijenjen i žilavo se drži "u okruženju" kajkavskog ili štokavskog. Naravno, opstanak je moguć ponajprije u manjim, ponekad i izoliranim naseljima, čiji su mještani ljubomorno čuvali svoje ČA čuvajući na taj način i dio svog identiteta. Jedno od tih malih mjesta je i Benkovac Fužinski, bolje rečeno Brdo, kako ga zovu svi mještani tog kraja. Iz tog je "mićeg" Brda i Vanjin otac Nenad Katalinić čiji su sinovi kao djeca često boravili u kući djeda i bake, a govorilo se uvijek čakavski. Pa je tako i to ČA ostalo u Vanji, koji je u razredu fužinske osnovne škole punom kajkavaca stvorio stihove na čakavskom, sačuvavši jednom zauvijek sjećanje na čakavce Brdarce.
| 
Brdo
|
Okud Čakavci na Brdu i u ostalim dijelovima Gorskog kotara? Za Brdo odgovor je u osnovi jednostavan. Brdo je prvo naselje Gorskog kotara kad iz Hrvatskog primorja, iz smjera Zlobina, krećete prema Fužinama. Na jednom od najviših prijevoja tog početnog dijela Gorskog kotara stoji tabla s natpisom Grad Bakar, a sve što nakon nje slijedi u idućih sedamdesetak kilometara je Gorski kotar. Prvi dio tog goranskog okružja je Brdo čiji mještani, upravo zbog neposredne blizine Hrvatskog primorja i stopostotnih čakavskih krajeva kao što su Hreljin, Škrljevo ili Grobnik, od nastanka naselja govore čakavicom, a o primorskom podrijetlu svjedoče i nekadašnja i današnja prezimena - Bubanj, Tadej, Polić, Vidas, Burić...
No, svega desetak kilometara dalje, u šumi udaljenoj oko pola kilometra od prometnice Vrata - Mrkopalj, u zelenilu šuma i brežuljaka sakriveno je naselje Slavica, čiji mještani su također čakavci. Nastavite li starom cestom koja kroz to mjesto vodi u šumu, doći ćete do Brestove Drage, a i tu se, istina puno manje no ranije, zna osjetiti ČA.
Silazak do Mrkoplja i nastavak puta starom Karolinom osigurat će još nekoliko takvih susreta - Poljička kosa i Stari Laz na mrkopaljskom, odnosno Cagar na području Ravne Gore čakavska su naselja, a "zač" i "aš" čuti se mogu potom prije (Jablan, Senjsko) i poslije (Presika, Stubica) Vrbovskog. Sve u svemu, Gorski je kotar od početka pa do kraja svojih granica u smjeru istok-zapad povezan "čakavskom transverzalom", a zajik va kome ča slaje zvoni čuti se može i malo sa strane, u Mrzloj Vodici, naselju smještenom 5-6 kilometara od Lokava.
| 
Šetrna
|
Naravno, nisu čakavci u Gorski kotar pali s neba. Štoviše, oni su tu stoljećima. Stariji su i od mnogih današnjih tvrdih kajkavaca... Iz plavetnila Liburnije čakavci prema zelenim gorama kreću zbog različitih motiva. Događa se to najprije u 15. stoljeću kada Frankopani i Zrinski svoje nove posjede u Gorskom kotaru počinju naseljavati čakavskim stanovništvom iz svojih posjeda u Hrvatskom primorju. Zahvaljujući tomu mnoga od u tim stoljećima prvih stvorenih goranskih naselja govorila su čakavskim, a nova "injekcija" čakavštine na goransko područje dogodila se tijekom prve polovice 18. stoljeća kada su zbog gradnje Karolinske ceste "u brda" počele stizati brojne primorske obitelji čiji su direktni nasljednici u najvećem broju slučajeva upravo mještani naselja koje smo spomenuli, od Brda pa do Stubice kraj Vrbovskog. No, budući da Primorci nisu bili jedini kojima se naseljavalo područje Gorskog kotara, a posebno stoga što su provale Turaka u 16. i 17. stoljeći bile tako žestoke i opasne da je stanovništvo u nekoliko navrata bježalo ili natrag u Primorje ili u obližnju Sloveniju, čakavski je tijekom stoljeća sve više kopnio i prepuštao prednost štokavskom (Mrkopalj, Lič, Vrbovsko), odnosno u još većoj mjeri kajkavskom, koji uskoro postaje najraširenije narječje u Gorskom kotaru.
Čakavski se danas, kako su to još 1981. godine u velebnoj monografiji Gorski kotar utvrdili Vida Barac i Božidar Finka u poglavlju Govori i nazivlje, dijeli po svom smještaju na zapadnu i istočnu skupinu. U istočnu skupinu spadaju naselja oko Vrbovskog, čiji se čakavski oslanja na srodne čakavske govore ličko-pokupske regije, a u zapadnoj je skupini (Fužine, Mrkopalj, Ravna Gora, Lokve) temelj čakavskog vezan uz primorsku čakavicu. Naravno, stanje s raširenošću čakavskog danas je puno teže no u daljoj prošlosti kad je, praktično sve do 16. stoljeća, napominju Barac i Finka, čitavo područje Gorskog kotara bilo čakavsko, a i stoljećima nakon toga čakavski je bio na cijeni. To je vidljivo i iz zapisa fužinskog povjesničara Andrije Račkog koji govoreći o prvoj polovici dvadesetog stoljeća na području Fužina kaže kako "bolje obitelji ili one, koje bi rad, da ih se smatra boljima i naprednijima, zaziru od kajkavštine te vole govoriti čakavsko narječje."
Nakon svih brojnih povijesnih promjena koje su stoljećima tresle goransko područje, čakavski se danas zadržao ponajprije u manjim mjestima, naseljima koja polako nestaju ili se pretvaraju u mjesta gdje polako počinju prevladavati povremeni stanovnici pridošli iz Rijeke ili nekih drugih sredina. Tako, primjerice, na Brdu danas živi svega desetak autohtonih čakavskih obitelji, ali su zato ne samo sve stare kuće kupljene i renoviraju se, već se odlično prodaje i građevinsko zemljište. Slično je i na Slavici gdje se kuće starosjedilaca izmjenjuju s kućama i vikendicama novih stanovnika i vikendaša, a takvo je stanje i u ostalim goranskim čakavskim enklavama. Posjet svakom od ovih mjesta neizostavno nosi sjetu zbog činjenice da su davno prošla vremena kad je tim prekrasnim gorskim seocima bujao život, a šume odzvanjale od dječjih glasova. Isti osjećaj vlada i kada ugledamo stare šterne i kućice građene na lipi starinski način, a sav taj blues zbog nečeg čega više nema, postaje podnošljiviji, i bar na tren, čak i nestaje kad u razgovoru čujete kako do tamo "...triba još pol ure hodit gori."
Stari Laz