Drago Gervais rođen je 18. travnja 1904. u Opatiji, a završio je svoj život kobnim padom s balkona u Sežani 1. srpnja 1957. Ove se godine navršava sto peta obljetnica njegova rođenja, što je obilježeno izlaskom i promocijom knjige Povijest kao sudbina-Život i stvaralaštvo Drage Gervaisa koju sam napisala na temelju svoje doktorske disertacije. No, prilika je to i da se promotri i prezentira današnje stanje Gervaisove rukopisne ostavštine, o čemu će biti riječ u ovom tekstu.
Najprije valja istaći da Drago Gervais nije ostavio izravnih potomaka, a njegova ostavština nije obrađena niti je pohranjena na jednom mjestu te se mnogo toga u međuvremenu izgubilo. Veći dio onoga što je sačuvano nalazi se u privatnom, obiteljskom posjedu ili se u fragmentima nalazi u ostavštinama drugih pisaca ili kulturnih djelatnika. Također, i ono što se uspjelo znanstveno obraditi, u međuvremenu je, ili zubom vremena ili nekim drugim razlozima, nestalo.
| 
Drago Gervais, crtež Antuna Žunića
|
Prema mojem istraživanju sačuvana građa iz Gervaisove ostavštine u glavnini se čuva na dva mjesta. Riječ je o dvije privatne zbirke: u obitelji dr. Zdravka i Tatjane Grgurev u Rubešima te kod mr. Duška Wölfla u Dragi, a radi se o građi koju je Gervaisova nećakinja dr. Vera Tomašić ostavila tim obiteljima. No, nedavno je obitelj Grgurev svoj dio darovala Muzeju grada Rijeke.
Manji dio građe pohranjen je u Narodnoj knjižnici i čitaonici Selce, i to unutar Ostavštine dr. Vinka Antića, inače Gervaisova bliskog prijatelja i suradnika, zatim u Ostavštini mr. Marija Glogovića u Gradskoj knjižnici i čitaonici Viktor Car Emin u Opatiji te nekoliko pisama u ostavštinama Viktora Cara Emina (knjižnica u Lovranu) i Rikarda Katalinića Jeretova (opatijska knjižnica).
U ovom tekstu pretežito ću predstaviti građu koju je čuvala obitelj Grgurev, a koju ću dalje voditi pod nazivom Ostavština Tomašić-Grgurev ( O. T. G.). Dva su razloga tome. Prvo, mr. Wölfl sâm nastoji publicirati građu iz svoje zbirke, a riječ je uglavnom o Gervaisovoj poeziji, te je dosad objavio nekoliko izdanja, uključujući i Gervaisov novelistički ciklus Bez domovine - Priče jednog dječaka. Uz to, Wölfl uređuje i svoje mrežne stranice na kojima prezentira spomenute publikacije, kao i ostalu građu u kojoj posebno mjesto zauzimaju Gervaisovi Intendantski dnevnici. Drugo, Ostavština Tomašić-Grgurev nije dosad predstavljena niti je valorizirana te smatram da je krajnji trenutak i neodloživa potreba da se to učini.
O GRAĐI IZ OSTAVŠTINE TOMAŠIĆ-GRGUREV
Tu građu možemo razvrstati u nekoliko kategorija:
-
osobni, obiteljski dokumenti, kao što su: rodni listovi, potvrde o krštenjima, vjenčanjima i smrtima; zatim školske svjedodžbe, potvrde o zaposlenjima, premještajima, preseljenjima, promjenama državljanstva ili socijalnog statusa.
-
korespondencija u kojoj su uglavnom pisma koje je pisao, odnosno dobivao sam Drago Gervais. Većina ih je iz posljednjeg desetljeća njegova života, odnosno povezana su s njegovim angažmanom u riječkom kazalištu. To su pisma kulturnih radnika i književnika iz domovine te iz inozemstva. No, dio se odnosi i na privatnu, odnosno osobnu korespondenciju.
-
originalni novinski članci; tekstovi iz različitih dnevnika, tjednika, periodičkih publikacija koje je Gervais za svog života skupljao i pohranio. Ti se tekstovi uglavnom odnose na njegovo književno stvaralaštvo, a posebice na njegov teatar. Većina tih tekstova je i pomno analizirana jer su mjestimice podcrtani ili markirani bilješkama. Također, ima mnogo takvih tekstova koje je skupljala Gervaisova udovica Nada Gervais, a koji nam dokumentiraju recepciju i valoriziranje Gervaisova stvaralaštva nakon njegove smrti.
-
Gervaisovi rukopisi, koje možemo podijeliti na one koji su kasnije objavljivani i one koji su ostali u rukopisu. Tu se naročito ističu različite verzije istoga teksta koji nam pokazuju način Gervaisova stvaranja.
-
tekstovi i dokumenti o Gervaisovu kulturno-društvenom radu, i to u području izdavačke djelatnosti, turizma, organizacije kazališnog festivala, kao i kulturnog života u Opatiji i Rijeci.
-
fotografije.
Detaljnije ćemo se osvrnuti na pojedine navedene kategorije, povezujući ih s prikazom Gervaisova života i stvaralaštva. Gervais kao petnaestogodišnjak odlazi iz rodne Opatije i u egzilu ostaje gotovo dvadeset godina. Upravo je Sušak primarna postaja tog egzila jer je Gervais tada pohađao Sušačku gimnaziju. No, progonstvo, koje je uključivalo još niz drugih postaja, trajno je obilježilo njegovu sudbinu i ostavilo neizbrisiv trag u njegovoj krhkoj umjetničkoj ličnosti. U tom smislu, čitava Ostavština Tomašić-Grgurev dokumentira jednu životnu i stvaralačku sudbinu u kojoj se izmjenjuju državne povijesne tvorevine, vladari, jezici, režimi, ideologije, a u tim izmjenama ostaje konstanta Gervaisove egzilne traume i nostalgije za nikad prežaljenim rodnim domom. Tako u pismu Viktoru Caru Eminu 10. X. 1945. Gervais kaže: Divan je osjećaj kad čovjek može opet pisati pisma i to u Opatiju u kojoj nisam bio ravno 19 godina. Zatim naglašava potrebu koju je uočio radeći na pitanjima naše Istre da se obradi i rasvijetli nacionalno-politički rad do 1918. kao i poslije te godine. Koliko značenje Gervais pridaje zapisanoj povijesti u borbi protiv iredente koje se zapravo još uvijek pribojavao i za kojega ni te 1945., kao ni 1918. nije završila, kazuju ove rečenice: Važan je materijal, historijski, dokumentovani materijal kojim ćemo moći da pokažemo daleko više nego Italijani sa svojom iredentom. Zamišljam dakle stvar tako da svaki piše istoriju onih događaja u kojima je učestvovao; istoriju istinitu, tačnu, bez obzira da li se stvari o kojima piše mogu objaviti ili ne. Kasnije kad se taj materijal skupi može da se govori o nekoj knjizi koja bi bila izrađena na temelju tog materijala. Zasad materijal i opet materijal.
Dramatiku ponovnog dolaska nakon dugotrajnog egzila možemo osjetiti u najavi kraćeg posjeta Caru u Liburniji: Ne mogu reći kako mi je kad mislim na taj povratak, pa makar na par dana; poslije toliko godina otsustva. Prosto, zazebe me nešto. Da, možda ću doći na par dana.
U egzilu je cijela Gervaisova obitelj mijenjala mjesta boravka: Bakar, Kraljevica, Sisak, opet Kraljevica. I kako kaže sam Gervais, u toj «kompletnoj zbrci u kojoj se teško snaći, Gervaisovi doživljavaju dramatične promjene socijalnog statusa. Obitelj koja je u svojoj sredini imala društveni ugled i moć, najednom je postala dio relativno anonimne mase prognanika. O tome govori i Svjedodžba siromaštva koju je izdalo «Gradsko poglavarstvo u Bakru dne 24. VII.1922., a kojom «potpisano gradsko poglavarstvo uredovno svjedoči, da Dragutin Gervais, abiturient, sin Artura Gervaisa, kapelnika u Bakru ne posjeduje ovdje ništa, dok njegov otac živi tek od prihoda što mu ga nosi njegovo kapelničko zanimanje.
Drago Gervais je promijenio gotovo jedanaest državnih tvorevina, a sačuvani dokumenti svjedoče i o njegovu školovanju, zaposlenjima, premještajima, preseljenjima. Tako u Godišnjoj svjedodžbi Četverorazredne komunalne realne gimnazije u Voloskom-Opatiji (koju izdržava općina, jer Austrija nije htjela otvoriti hrvatsku gimnaziju), izdanoj 28. VI. 1918., piše da je Gervais Dragutin rođen u Opatiji, a kao država rođenja navodi se Istra. U Svjedodžbi zrelosti kojom se potvrđuje završetak Gervaisova srednjoškolskog obrazovanja, izdanoj 30. VI. 1922. na Sušaku, kao država rođenja navodi se Italija, a mjesto Opatija- Abbazia. 1924. Gervais je postao državljaninom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, o čemu svjedoči dokument koji je izdalo Gradsko poglavarstvo u Bakru, gdje se ističe da je rečeni optant Dragutin Gervais po čl. 78. ugovora o miru potpisanoga 10. novembra 1919 u Saint Germainu en Laye postao našim državljaninom, budući, da je prije nego li je u godini 1911. stekao po svome ocu Arturu Gervais austrijsko državljanstvo sa pravom zavičajnosti u općini Volosko bio zavičajan u općini Severin na Kupi. U nastavku ovoga dokumenta ističe se da se o onome što se ovdje priopćuje na znanje i dalnje uredovanje, valja obavijestiti i nadležnu vojnu komandu. U tom smislu iz 1925. potječe Certifikat koji je na francuskom jeziku izdao konzulat Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Rijeci, a kojom se potvrđuje da je Dragutin Gervais podanik Kraljevine te se izuzima od obaveze služenja vojnog roka u Italiji. No, s druge strane, Municipio di Volosca- Abbazia (Provincia del Carnaro), 8. rujna 1926. upućuje dopis kojime se obavještava Gervais Carlo di Arturo, da je Consiglio di Leva della Provincia del Carnaro u Rijeci na sjednici od 6. rujna donijela odluku koja mu se daje na znanje: poništava se nota o neizvršenju vojačenja, i to na administrativni način, tako što se Gervais premješta u generaciju rođenih 1907. dok se ne riješi pitanje državljanstva. Unatoč toj zbrci država i jezika, koliko (nam) je poznato, Drago Gervais nije nikada bio vojnikom.
No, upravo tu historiju koju su ispisivale različite soldateske i njihovi gospodari Gervais reopisuje u svojem književnom opusu. Najprije je prikazuje u svojoj čakavskoj lirici, primjerice u pjesmi Tri brati:
| 
Drago Gervais, crtež nepoznatoga autor
|
«Pepić, najstareji, je bil austrijski mornar,
je na karocade služil,
i skoro glavu zgubil,
kad je «senta» apiko šla,
je «Gott erhalte»kantal
i «Hoch der Kaiser» kričal.
Tone, on srednji, kad smo pod Taliju pali
je preko kunfina pobegal,
se j' po Jugoslavije tepal,
i bil je kapitan.
Je «Bože pravde» kantal
i «Živio kralj» kričal.
Žvane, najmlaji, je doma ustal
i pul bersajeri služil,
je va Abesinije pušku zgubil,
i z medajun doma prišal.
Je 'Giovinezzu' kantal
i Viva il Re' kričal.
A sveh je rodila Žvanka,
kućebroj trejstipet,
Opatija-Vasanska».
No, tu i takvu povijest Gervais naročito problematizira u svome dramskom opusu, a riječ je o ispisivanju dramatske napetosti između povijesti i pojedinca. Gervais u toj retrospekciji zapravo ispisuje dijalog s poviješću/historijom kao i kulturom, ispisujući svoju varijantu/varijaciju koja upućuje na književnu preobliku. U Gervaisovu slučaju ta je poetika bila osuđena ne samo kao «običan teatarski neuspjeh», nego i kao kulturna nezgoda. Naime, u Rijeci se nakon premijere Karoline Riječke razvila polemika oko istinitosti Gervaisova prikaza povijesnih događaja. Ona je dovela do toga da autor svoj vlastiti tekst u svome kazalištu povuče s repertoara. U opširnom feljtonu koji ispisuje na stranicama Riječkog lista, povjesničar i publicist Vatroslav Cihlar Gervaisovu nezgodu u kulturi imenuje grubom falsifikacijom ličnosti i ambijenta» koja je «jedinstvena u analima hrvatske dramatike. Gervais odgovara u svojem novinskom tekstu Kazališna Karolina: Književnik može jednom historijskom ili quasi-historijskom materijalu pristupiti na razne načine. Može ga shvatiti kao materijal za dramu, tragediju, komediju itd. Schiller je od Djevice Orleanske stvorio tragediju, Shaw komediju, a Voltaire napisao čak 'Djevojčuru' ('La pucele'). I o tome mislim da je svaka dalja diskusija suvišna. O dubokim traumama koje je taj nemili događaj uzrokovao u Gervaisa svjedoči i činjenica da su u O. T. G. u jednom fasciklu uredno pohranjeni navedeni članci, ali i čitava serija Cihlarovih tekstova koja je uslijedila u Riječkom listu. Štoviše, u Cihlarovim tekstovima mnogi su dijelovi podcrtani karakterističnom Gervaisovom zelenom tintom. Tako, primjerice u spomenutom Cihlarovom članku od 11. X. 1952., podcrtani su izrazi koje Cihlar upućuje Gervaisovu prikazu Karoline Belinić i događaja oko nje: drolja, najgore blato, barska dama iz velegradskog polusvijeta, prostitutka, historijsko doba koje se može kontrolirati, dublji zahvat u našu sasvim narodnu problematiku ovoga grada… i t. sl..
O razmjerima i snazi Cihlarove polemike kao i nemoći Gervaisovoj govori i pismo koje sam pronašla u Ostavštini dr. Vinka Antića. Anonimni /a pošiljatelj/ica, očito potaknut/a nemilim događajima nakon riječke premijere, upućuje poetski naslovljeno Tugaljivo pismo iz Gomile, a u zaglavlju stoji: Via Canappini na dan Svete Karoline. Pismo započinje uskličnom rečenicom: Ne očajavajte!, a zatim slijedi: Jaki čaj s dvostrukim rumom ojačat će Vaše živce i utažiti Vašu želju za tantijemima, dragim autorima i kritičarima, a sve na veliku radost riječkog komičara iz 'Calle dei pipistrelli', koji Vas optužuje, da ste krivotvorili riječku historiju i histeriju. To međutim nikako ne stoji, jer su to učinila pred više godine dva Rikarda, Nelavljeg, Zečjeg srca: Riccardo Gigante, autor monografije 'Fiume nell Quattrocento' i Ricardo Zanella, koji je početkom XX. vijeka osnovao iredentističko udruženje 'la giovine fiume', utirući puteve kasnijoj D'Anunnzijevoj pustolovini! Toliko, koliko se tiče historijskih fakata, što kobno djeluju iz Vaše komedije, koja je naišla na oštru kritiku gore navedenog kroničara ovog nesretnog grada. Nepoznati/a u nastavku ističe: Po normalnom mišljenju komediograf ne treba nikako biti vezan o strogost historijske istine već zato, jer je ta historijska istina uvijek lažna ili proizvoljna, služeći u službi onoga, koji ju je pronašao. Taj stav itekako podupire Gervaisa, i fundira njegov pomalo mlaki i zapravo neuspjeli novinski odgovor V. Cihlaru, a potkrijepljen je i ovim rečenicama: Gondolijerski je Goldoni gudio golu istinu venecijanskih laguna bez historijskih istraživanja (…) te slijedi zaključak: Ne gradi se dobra komedija bez fantazije i dovitljivosti, pa i onda , kad je u službi istine.
U O. T. G. nalazi se i originalni tekst Jože Požgaja, iz Riječkog lista od 15. XI. 1952., str.3., koji je objavljen pod naslovom Pišu nam iz građanstva. Karolina Riječka» i mi publika. Požgaj najprije navodi tijek polemike te ističe opširno i argumentirano obrazloženje V. Cihlara. Naglašava kako je «javno mišljenje na strani kritike te da je i sam bio «u napasti da glasno u toku predstave protestiram protiv takve predstave… te predlaže anketu Što kulturna javnost misli o komediji 'Karoline riječke?'.
18. V. 1954. Gervaisova Karolina Riječka premijerno je izvedena u Beogradu i to kao Tragedija nad tragedijama. Privatno-herojska varijacija na jednu historisku temu -legendu, u tri čina sa prologom i epilogom. To je uprizorenje u režiji Vlade Vukmirovića ondje bilo uspješno.- O tome saznajemo iz beogradskog Vukmirovićeva pisma, upućenog Gervaisu 9. VI. 1954. Vukmirović piše: …mogu ti reći da si uspeo da osvojiš ansambl, i često, -a naročito kada je 'Karolina'-setimo te se. Vukmirović nadalje uvjerava, očito rezigniranog Gervaisa zbog riječkog slučaja, uspjeh iste u Beogradu: Žao mi je što sada nisi u Beogradu na predstavama 'Karoline', i što si poneo tužan utisak da publika ne posećuje 'Karolinu'! Kuća je stalno rasprodana i to je naša najuspjelija komedija i kao literarno delo i kao predstava. Štoviše, uvjerava Vukmirović, Ja stalno sedim u publici i slušam i gledam publiku, i da budem iskren- nekako sam ponosan što publika diše sa scenom, što delujemo na nju i što je 'držimo u šahu' celo veče. Kažem ti, za mene je neopisivo uživanje gledanje publike za vreme 'Karoline'.(…) Iduće sezone 'Karolina' će po svim prognozama-biti šlager sezone. Vukmirović prilaže pismu i plakat s premijere tiskan na ćirilici s navedenim podnaslovom. Pismo i plakat nalaze se u O. T. G., a kopija pisma i u Ostavštini Marija Glogovića u opatijskoj knjižnici i čitaonici (kutija 8).
1956. Gervais je napisao dramski tekst Palmin List u kojem suvremenu povijest prikazuje kao grotesku. Taj tekst u hrvatskoj povijesti književnosti, posebice u teatrologiji, nije dovoljno valoriziran, što je zapravo slučaj sa čitavim Gervaisovim teatrom, odnosno njegovim anticipacijama unutar hrvatske kazališne scene. Nedovoljnoj afirmaciji ovoga Gervaisova teksta pridonijelo je i to što tekst nije izvođen na pozornici. Da je Gervais želio uprizoriti svoj tekst, svjedoči pismo direktora Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu iz 1956. Iz te ustanove autoru vraćaju njegov tekst te se nadaju da će i ubuduće doći do saradnje te da ćete nam slati svoja djela na čitanje i eventualno izvođenje.
| 
Drago Gervais, croquis Iva Kaline
|
No, Gervais je pisao i znanstvene, odnosno publicističke tekstove i prikaze o povijesti Istre i Hrvatskog primorja, a unutar tih preokupacija sudjeluje i u osnivanju Povijesnog društva Hrvatske-Rijeka.
U O. T. G nalazi se Gervaisov tekst O stanovništvu istarskih gradića u kojem govori o sastavu stanovništva kroz povijest istarskih gradića, kao trgovačkih i vojnih kolonija, kako ih sam naziva. U cjelovitom povijesnom pregledu, od Grka, Rimljana, Bizanta, do Venecije, Gervais opisuje nastanak tih dominija po čitavom Mediteranu. Taj tekst sadrži osam tipkanih stranica na tankom pergament papiru. Uz taj tekst nalazi se i tekst Kulturno-prosvjetni rad u Istri u kojem Gervais govori o posljedicama fašizma koji je sistematski likvidirao svu našu kulturu. O tome da je Gervais bio naročito zaokupljen tim razdobljem u kojem se, pored ekonomskog uništenja, mijenjaju imena stanovnika, govori i obilje materijala koji se nalazi u ostavštini dr. Vinka Antića u Narodnoj knjižnici i čitaonici Selce. Naime, ondje se nalaze i opširni Gervaisovi popisi iz talijanskih arhiva na kojima s lijeve strane popisano stanovništvo s izvornim hrvatskim imenima i prezimenima, a s desne njihova talijanska preimenovanja.
O socrealističkoj fazi u Gervaisovu stvaralaštvu svjedoči tekst O socijalističkom realizmu u O. T. G., u kojem Gervais opširno objašnjava karakter i genezu tog pravca te završava svoj tekst spominjući izgradnju auto-strade Bratstvo i jedinstvo, romantiku i herojsko samopožrtvovanje kao izvore s kojih crpi svoje teme socijalistički realizam. Iz tog razdoblja je i tekst koji nema naslova , a govori o glagoljaštvu i istarskoj književnosti sve do Gervaisova suvremenog trenutka. Spominjući čakavske lirike: Balotu, Bostjančića, Žica-Klačića i sebe sama, piše: Međutim, ako ju je i stvorila nostalgija za rodnom grudom, ova poezija nije ni romantična ni sentimentalna. Ona peva o istarskoj zemlji i istarskom čoveku na način istinit i veran, ona se služi istim rečima, kojima i narod o kome peva. Pored toga, u ovoj poeziji dolazi do punog izražaja i socijalni momenat, patnički život istarskog kmeta i radnika, kao i protest njegovih tlačitelja.
Posljednje godine u Gervaisovu životu obilježio je njegov izniman angažman u riječkom kazalištu. Tako u ostavštini nalazimo jedan gotovo zaboravljen Gervaisov lirski uradak. Naime, pri otvorenju Narodnog kazališta u Rijeci, 20. listopada 1946., uprizorena je Gundulićeva Dubravka. Na podtekstu Gundulićeve Himne slobodi, Gervais piše Pjesmu o Rijeci, koja je podijeljena na stihove koje izgovaraju Kor, Žene, Muškarci. Primjerak Novog lista s tim tekstom nalazi se u Ostavštini Tomašić-Grgurev.
No, kakve je probleme Gervais bio prisiljen rješavati kao direktor drame i intendant riječkog kazališta, kako bi ostvario barem dio svoje teatarske vizije, svjedoči niz tekstova u Ostavštini Tomašić-Grgurev. To su Pitanje ansambla Hrvatske drame, te Gervaisovo obraćanje djelatnicima riječkog teatra povodom nove kazališne sezone u jesen 1952.
I Gervaisova korespondencija svjedoči o tom razdoblju. Primjerice, u Ostavštini Tomašić-Grgurev nalazi se dopis Slavka Kolara kojim on obavještava Gervaisa kao direktora drame da mu šalje kajkavski prijepis svoga teksta koji ne imenuje. No, vjerojatno je riječ o tekstu Svoga tela gospodar. Kolar spominje i štokavski prijevod», ali je kajkavski ipak bolji. Jer, ako Marko Fotez čak pomišlja da stvar postavi kajkavski u samom Beogradu, zašto se ne bi mogla davati u Rijeci. Štoviše, ako se Vaše čakavske stvari mogu davati u Zagrebu, pa i u Beogradu, savladat će i Fiumani kajkavštinu. U tom cilju Kolar ističe kako bi došao u Rijeku «na prve dvije–tri čitaće probe radi izgovora i akcenata. Dopis je pisan vlastoručno, a datiran je 23. III. 1957.
U tom razdoblju Gervais razvija intermedijalne relacije unutar svoga opusa, poglavito prema filmskom mediju. Te relacije uključuju Gervaisov scenaristički rad te filmske ekranizacije njegovih djela. Tako je pisao scenarij za nerealizirani dokumentarni film Zagreb-filma pod nazivom Tovar iz 1956. Zapravo je riječ o nekoliko verzija sinopsisa Magareća historija koje su ostale u rukopisu . U prvoj verziji tako stoji rečenica: Ispričat ću vam priču o magarcu, ili kako ga uz cijelu morsku obalu zovu, tovaru. I to priču o mom tovaru, jer se i tovari, kao i ljudi, razlikuju između sebe i jer se ni pravi tovari, kao ni pravi ljudi ne rađaju svaki dan. Uz tu verziju još su i neke nedovršene, primjerice ona s naslovom Tri Plačidruga, od 15 stranica, pa treća verzija Magareća historija i četvrta bez naslova.
Tragikomedija Karolina Riječka poslužila je kao osnova za snimanje filma, no ta se ekranizacija (1961.) u režiji Vladimira Pogačića udaljava od izvornih Gervaisovih postavki. Da je još za Gervaisova života postojala namjera da se snimi film prema spomenutoj komediji, potvrđuju u rukopisnoj ostavštini nađeni scenariji. Prvi, naslovljen Mantinjada pisali su Puriša Đorđević i Drago Gervais. No, taj scenarij nije prihvaćen kao predložak za snimanje, te Riko Kalef piše drugi scenarij - Dve noći - tri carstva, ali film nije ni tada snimljen. Uz navedeno, postoje podaci da je Gervais 1952. radio na pripremama za povijesni film o senjskim uskocima. Gervais se tada očito bavio tom historijskom temom, što potvrđuje i njegov tekst Uskočka epopeja.
Iz sačuvanih Gervaisovih pisama saznajemo da je pristao i na suradnju na realizaciji filma koji bi se djelomično snimao u Piranu, djelomično u Opatiji tijekom ljetnih mjeseci kobne 1957.
U njima nije navedeno o kojem je filmu riječ, no 1961. Pogačić snima Karolinu upravo u Piranu.
Gervaisova djela prevođena su na mađarski, njemački, slovenski i talijanski te na esperanto, a u rukopisnoj ostavštini postoje pisma koja svjedoče o namjerama prevođenja i uprizorenja Gervaisovih djela na češkom, kao i o prijevodu na njemački jezik.
Kako je sav taj angažman utjecao na Dragu Gervaisa , svjedoče nam osobna pisma u ostavštini. Tako nalazimo Gervaisovo pismo izvjesnoj Mirjani. Ono je vrlo kratko (svega polovica stranice), pisano je strojopisom s potpisom u obliku stiliziranog inicijala (D. G.). U zaglavlju stoji: Drago Gervais/Upravnik/Narodno kazalište 'I. Zajc' Rijeka/Rijeka, dne 5. VI. 1956.godine. Gervais pojašnjava primateljici kako da realizira ljetovanje u Sloveniji, gdje će i sam boraviti. No, znakovita je posljednja rečenica: Inače mi je svega dosta. O tome mogu nešto više reći pisma koja smo pronašli u Ostavštini Tomašić-Grgurev, a koja je Gervaisu, a potom njegovoj udovici Nadi slala izvjesna Lici Roland iz Karlsruhea. Najznakovitije je pismo, upućeno Dragi Gervaisu, 27. lipnja 1957. iz Karlsruhea, dakle tri dana prije tragičnog pada u Sežani. Prema poštanskim žigovima, pismo je stiglo u Zagreb 30. lipnja, a u Rijeku tek 3. srpnja, što znači da ga Gervais nije nikada pročitao. Pismo, kao i ona potonja, upućena Nadi Gervais, pisana su nečitkim rukopisom, plavom tintom, na njemačkom jeziku i svojevrsna su rekonstrukcija posljednjeg razdoblja u Gervaisovu životu, i u mnogome rasvjetljavaju njegovu smrt. U pismu Nadi Gervais, upućenom 20. siječnja 1958., Lici Roland ističe kako njezino 'žensko znanje', muškarci i biografi oko njih nikad neće naučiti poštovati. To žensko svjedočanstvo otkriva snažnu zabrinutost za pisca, ističe snažan stres kojemu je izložen u posljednje vrijeme, teško psihičko stanje te mu predlaže liječenje, odmor, promjenu životnih navika, kako bi se stanje živaca popravilo. U ostalim pismima pojašnjava kako je Gervais izgarao za kazalište te da je osobito bio kritičan spram sama sebe. Nadalje saznajemo da, iako nezadovoljan postojećom situacijom, a imao je i mogućnost odlaska u drugu sredinu, Gervais nije mogao otići. Prvo, za kazalište su ga vezivali ambivalentni osjećaji ljubavi i mržnje, a drugo, nije mogao podnijeti još jedan odlazak iz zavičaja. Rolandova spominje pismo koje joj je uputio tijekom zime (ističe da je tada bio bolestan) u kojem kaže da mu smrt nije više tako nepoznata. Štoviše, pri njihovom posljednjem susretu u Kopru, u proljeće te godine, dok su sjedili na klupi, on je izrekao svoju slutnju kako osjeća da neće više dugo živjeti.
Na kraju valja istaknuti kako cjelokupna građa iz Ostavštine Tomašić-Grgurev predstavlja cjelovitu sliku Gervaisova rada i života, kao i članova njegove uže obitelji. Posebice ističem dio dokumenata koji se odnose na glazbeno stvaralaštvo Dragina oca Artura. Tu je i obilje originalnih članaka, prikaza, kritika Gervaisovih djela koji sami po sebi predstavljaju vrijednost. Stoga se kao urgentna zadaća nameće adekvatna obrada i pohranjivanje Ostavštine kao i sjedinjavanje s ostalim sačuvanim dijelovima. Realizacija te zadaće neće svjedočiti samo o tome tko je i što nama Gervais, već tko i što smo samima sebi.
DJELA:
- Gervais, Drago: Čakavski stihovi, uredio Vinko Antić, Matica hrvatska, Pododbor u Rijeci, Rijeka, 1964.
- Gervais, Drago: Čakavski stihovi. Na četrdesetu obljetnicu pjesnikove smrti, urednik i nakladnik Duško Wölfl te Sveučilišna knjižnica na Rieci, Sušak, 1997.
LITERATURA
- Antić, Vinko: Gervaisovo djelovanje u Rijeci, Dometi, god.20 (1987.), br. 7/8/9, tematsko broj o Dragi Gervaisu, str. 523.-531.
- Fabrio, Nedjeljko: Odora Talije. Teatar Draga Gervaisa. Književno-kazališni razgovori, materijali i kontroverzije, Matica hrvatska, Pododbor u Rijeci, Rijeka, 1963.
Freud, Sigmund: Žalost i melanholija, preveo Novica Milić, Delo, br.8-9, 1985., str. 120.-134.