Prošireno ušće vodotoka Rječine poznato po toponimu Delta više od pola stoljeća predmet je brojnih urbanističkih analiza i razmatranja. Delta je danas tek neznatno modificirana te se koristi dijelom za parkiranje vozila, a dijelom kao lučko skladište drva. Međutim, u skoroj budućnosti, temeljem važećeg Generalnog urbanističkog plana grada Rijeke i poslovnih planova Lučke uprave, moguće je očekivati veće urbanističke transformacije tog prostora.
Kao izvorno prirodna naplavina Rječine, sve do izgradnje riječke luke, Delta je bila potpuno neizgrađen prostor koji se protezao između ondašnje Rijeke i Sušaka. 
Premda je prostor same Delte neizgrađen, uz obje obale vodotoka Rječine postoje najraniji tragovi protourbanih naselja koji datiraju već iz paleolita i neolita, poput keltskog naselja Tarsatica na trsatskom brijegu i naselja Tarsata ilirskog plemena Liburna u prirodnoj luci uz obalu, na mjestu današnjeg Mrtvog kanala. U kasnijem razvoju, u doba rimskog cara Cezara Oktavijana, započinje urbani razvoj antičkog grada. Poput ranijeg liburnijskog naselja, antički grad razvio se uz zapadnu obalu Rječine, i to na prostoru današnjeg Starog grada, a Delta je ponovo ostala neizgrađen prostor premda se uz kopnenu obalu današnjeg Mrtvog kanala smjestila antička luka. Takvo stanje uglavnom se zadržalo sve do današnjih dana, čak i nakon intenzivne izgradnje Rijeke i Sušaka u XVIII., XIX. i XX. stoljeću.
Međutim, nakon poslijeratnog (II. svjetski rat) spajanja Rijeke i Sušaka u cjeloviti grad Rijeku, Delta i njeno neposredno okružje postali su najprije politički, a potom i urbanistički zanimljivi prostori za idealno formiranje novog centra sjedinjenog grada. Na tragu takve ideologije i simbolike konačnog povezivanja Sušaka i Rijeke 1947. godine arhitekt Zdenko Strižić započeo je gradnju mostova na Rječini, koji su tijekom vremena evoluirali u centralnu točku spoja dviju obala (današnji Titov trg).
Projekt Titovog trga na Rječini dokazuje urbani senzibilitet arhitekta Strižića i predstavlja uspješno prostorno rješenje. Moramo priznati da su mostovi brižljivo uklopljeni u urbano tkivo središta grada, i to upravo na urbano osjetljivom potezu vrha Delte. Osobito je uspješno oblikovan pješački most ispred zgrade hotela Kontinental, koji, poput svojevrsnog gradskog trga, sve do danas predstavlja važan element regulatorne osnove za prostorno povezivanje Rijeke i Sušaka u cjeloviti grad. Uspješnost zamisli potvrđuje činjenica da se pješački most - trg već od samih početaka koristi kao omiljeno okupljalište mladih, s kojeg se pruža neprekinuta panoramska vizura i prema kanjonu Rječine i moru.
1995. Grad Rijeka raspisuje natječaj za novo urbanističko - arhitektonsko rješenje uređenja tog mosta. Prva nagrada bila je dodijeljena arhitektu Branku Silađinu koji je gotovo u potpunosti preuzeo Strižićevu koncepciju, pa je temeljem tog rješenja pješački most na Rječini ponovo uređen i obnovljen.
S gledišta težnje za dodatnom izgradnjom Delte kao javnog prostora sjedinjenog grada zanimljiv je, danas već gotovo zaboravljen, neizveden projekt arhitekta Vladimira Turine koji je prostor Delte 1949. g. planirao izgraditi sportskim sadržajima. Turinin projekt također pokazuje veliki urbani senzibilitet s obzirom da, usprkos planiranoj izgradnji Delte, ne remeti bitno urbanu topografiju grada.
Ideja arhitekta Turine za prostor Delte bila je je vrlo izazovna. ..........
Arhitekt Strižić (Bjelovar 1902., Braunschweig 1990.) pohađao je studij arhitekture u Dresdenu, a potom na akademiji u Berlinu završio studij arhitekture kod glasovitog arhitekta Hansa Poelziga. Kao već svjetski afirmiran arhitekt Strižić se vraća u domovinu početkom 1946., gdje postaje profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i tada, između ostalog, razrađuje i projekte mostova koji će se sagraditi na samom vrhu Delte. Zanimljivo kako Strižić 1955. emigrira iz ondašnje Jugoslavije te nastavlja djelovanje u Australiji, SAD-u i Njemačkoj.
[2] Vladimir Turina (Banja Luka 1913., Zagreb 1968.) diplomirao je u Zagrebu te je poput Zdenka Strižića također bio sveučilišni profesor na Arhitektonskom fakultetu Zagrebu. Autor je značajnih antologijskih ostvarenja hrvatske arhitekture, osobito sportske arhitekture, premda su samo pojedni radovi realizirani (Banovinska palača u Splitu, dio Dječje bolnice, nogometni stadion u Zagrebu) ili nagrađeni (Klinika na Šalati, plivalište u Rijeci, kazalište u Zenici).